A+ A A-

Skrušenost i poniznost su odlike vjernika

  • Published in
  • Kategorija: Prijedlozi teme za hutbu
  • Štampa , E-mail

Tema sedmice - prijedlog za hutbu: Skrušenost i poniznost su odlike vjernika

,,I spominji Gospodara svoga ujutro i naveče u sebi i ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran.“(El 'E'araf 205.)

Prenosi se da je Abdullah ibn Zubejr toliko bio skrušen u namazu da se uopće nije pomjerao, tako da su ptice slijetale na njega misleći da je drvo stabla. Prenosi se, također, da se jednog dana dok je on, neka je Allahovo zadovoljstvo na njega, klanjao srušio zid njegove kuće, ali on se nije ni pomjerio dok su se drugi ljudi prepali. Nakon namaza upitan je za to. Rekao je ljudima da nije ništa osjetio niti primjetio. Zubejr je bio toliko skrušen u namazu da uopće nije obraćao pažnju na bilo šta drugo osim namaza.

Hušu' - skrušenost i poniznost plemenito je stanje vjerničke duše. Musliman čini ruku' i sedždu Stvoritelju svjetova, jer je to najdublji izraz skrušenosti i poniznosti. Poniznost podrazumijeva da svaki iskreni Božiji rob u sebi vidi slabost i nemoć, da prepozna u sebi oskudnost i ovisnost, te da je jedino Allah Uzvišeni apsolutno Neovisan i Svemoćan. Generacije Allahu bliskih robova vjerovale su da kada Mu pokažeš da si ovisan o Njemu, da si Mu ponizan i skrušen pred Njime, Allah moćni će ti sigurno pokazati neizmejrnu milost i pomoć i dati ono što tražiš.

Štaviše, hušu'-skrušenost je posebna vrsta znanja i spoznaje kojima Milostivi odlikuje naročito bogobojazne robove svoje. Ubade ibn Samit je rekao jednom ashabu: ,,Ako hoćeš ja ću ti reći koje će prvo znanje biti podignuto od ljudi. To je hušu'. Uskoro ćeš ući u neku džamiju i nećeš vidjeti nijednog skrušenog i poniznog čovjeka.“

Nasuprot plemenitog osjećanja skromnosti  stoji oholost. O kako golemoj i opakoj mahani se radi najbolje potvrđuju Poslanikove, a. s. riječi: ,,Neće ući u džennet ko imadne u svome srcu i trunku oholosti“. Ove riječi je dodatno pojasnio: ,,Oholost je neprihvatanje istine i potcjenjivanje ljudi.“

U komunikaciji s drugim ljudima musliman će paziti da nikoga ne omalovaži, jer time bi nesmotreno mogao sam sebe svrstati među ohole kojima će biti onemogućen ulazak u džennet. Prije nego što nekoga osudi ili ponizi, musliman će u duhu kur'anskog čuvanja dostojanstva svih ljudi u sebi pomisliti i izgovoriti: Možda je on ili ona Uzvišenom Allahu bliži ili bliža od mene? Možda ima jači moral, veći iman, možda čini više dobročinstva od mene? Mi ne znamo koliki je stepen drugog čovjeka kod Uzvišenog Allaha! Možda je onaj kojeg omalovažavamo iskušan nekim stvarima pa je pokazao zahvalnost i strpljivost. Možda je onaj kome se podsmjehuješ na neusporedivo većim stepenima od tebe, jer svoja dobra djela čini tajno, ne hvali se i ne uzdiže pred drugim ljudima.

,,O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su onī bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su onē bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu.“ (El-Hudžurat 11)

Od Sehla ibn Sa'da, Allah bio zadovoljan njime, prenosi se da je neki čovjek prošao pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je Poslanik, a.s. upitao čovjeka koji je sjedio kod njega: ,,Šta misliš o ovome?“ Taj je odgovorio: ,,To je jedan od najuglednijih ljudi. Allaha mi, prikladno je, ako zaprosi, da mu se udovolji brakom, a ako se zauzme, da mu se uvaži posredovanje.“ Allahov Poslanik , s.a.v.s. je šutio, a tada je prošao i neki drugi čovjek, pa je Allahov Poslanik s.a.v.s., ponovo upitao istoga: ,,Šta misliš o ovome?“ Allahov Poslaniče, ovo je jedan siromašan musliman. Prikladno je, ako zaprosi, da mu se ne udovolji brakom, ako se zauzme, da mu se ne uvaži posredovanje i ako nešto kaže, da se njegove riječi ne uvaže.“ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ,,Ovaj je bolji od takvih punih Zemlje.“

Istiġnā ili istikbār, dva su kur'anska izraza koji govore  o stalnoj i bezumnoj težnji čovjeka da bude neovisan i iznad drugih ljudi. Budući je samo Stvoritelj, uistinu, Veliki i Najveći,  i s obzirom da je samo On od svega i o bilo kome neovisan, kada god neko stvorenje svojata cjelovitu samodovoljnost ili neovisnost, ono time svojata beskonačnost i pokušava imati udjela u božanskom. A to je, zapravo, širk.- mnogoboštvo, najveći i neoprostivi grijeh.