zekat online uplata

A+ A A-

Kader je oslonac srcu vjernika

Tema sedmice - prijedlog za hutbu: Kader je oslonac srcu vjernika

Imam Tirmizi bilježi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čovjek neće ispravno vjerovati sve dok ne bude vjerovao u Božiju odredbu dobra i zla, i ne bude znao da ono što ga je snašlo, nije ga moglo mimoići, a što ga je mimoišlo, nije ga moglo snaći.”

Poslanik, neka je na njega mir i  blagoslov Božijii, jezgrovitim govorom i lijepim  primjerom, usađivao je princip vjerovanja u Božije određenje u srca i duše mladih ljudi,  kako bi još u ranoj fazi razvoja formirali svijest o Božijoj  bezgraničnoj moći i ljudskim  brojnim ograničenjima.

Tako je  Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao nekoliko važnih savjeta svom amidžiću Ibn Abbasu, dok je ovaj još bio dječak: “Znaj, kada bi se svi ljudi okupili da ti neku korist donesu, ne mogu ti koristiti osim onoga što ti je Allah propisao. I kada bi se svi ljudi okupili da ti štetu nanesu, ne mogu ti naštetiti osim onoga što ti je Allah propisao. Pera su podignuta, a listovi su se osušili.” (Ahmed i Tirmizi)

U drugom hadisu se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, razboritom i nadarenom mladiću, Zejdu ibn Sabitu rekao: “Kada bi podijelio zlata koliko je brdo Uhud na Allahovom putu, Allah to od tebe ne bi primio sve dok ne budeš čvrsto vjerovao u odredbu i znao da ono što te je snašlo, nije te moglo mimoići, a ono što te je mimoišlo, nije te moglo snaći.” (Ahmed) U hadisu kojeg prenosi Ebu Derda, radijallahu anhu, a bilježi imam Ahmed, kaže se: “U Džennet neće ući čovjek koji je neposlušan svojim roditeljima, notorni pijanica i onaj koji poriče Božiju odredbu.”

Svi navedeni hadisi govore o neophodnosti i nužnosti vjerovanja u Božiji kader. Uostalom, ovu temeljnu istinu vjere muslimani uče i izgovaraju kao posljednju u nizu svjedočanstava osobnog vjerovanja: VE BIL-KADERI HAJRIHĪ VE ŠERRIHĪ MINELLĀHI TEĀLĀ – i vjerujem da sve što se događa, biva s Božijom voljom i određenjem

Musliman u vjerovanju u kader pronalazi utočište od vlastitih slabosti, fizičkih, emocionalnih i psioholoških ograničenja koje su svojstvene ljudima. Vjerovanje u kader (sudbinu), dakako, ne isključuje i ne potire  pojedinačnu, ličnu odgovornost. Ne krivimo sudbinu zato što smo pokisli po oblačnom vremenu, već krivimo sebe što smo zaboravili ponijeti kišobran. Ne pozivamo se na određenje kao izgovor za nemar, propuste, lijenost, površnost, improvizacije. Živjeti hedonsitičkim životom,kršiti fizičke i moralne zakone i nakon toga suočiti se s posljedicama kojima pripisujemo karakter Božijeg određenja, ne može se smatrati isparavnim vjerovanjem u sudbinu. Pozivanje na neizbježnu sudbinu nije i nesmije biti alibi za neodgovornost.

Muhamed Asad je tursku riječ „kismet“ (ljudska sudbina)  tumačio u izvornom značenju „onoga u čemu i sami imamo udio.“

U svim kriznim vremenima, trenucima različitih kušnji, vjerovanje u sudbinu pomaže nam u prevladavanju stanja nemoći i beznađa. Mi nešto, subjektivno ili objektivno nismo u stanju  učiniti, Bog dragi jeste kadar uvijek sve to da učini, jer On je Svemoćan i ništa se ne može ispriječiti njegovoj snazi i veličini. Mi nešto ne znamo, niti smo uprkos svim raspoloživim znanjima i informacijama, sposobni do kraja saznati  i spoznati; Sveznajući Stvoritelj poznaje sve, zna  ono vidljivo i nevidljivo, prošlo i buduće, javno i tajno.

Božijim određenjem sve se kreće i mijenja, nastaje i nestaje, kako u stvorenom svijetu, tako i u svjetovima koje nikako ili djelimično poznajemo.  Poslušnost prema Bogu, trajni je etos čovjeka. Međutim, poslušnost sama po sebi nije dovoljna. Poslušnost u vidu one izvanjske i proračunate poslušnosti prema određenim zahtjevima i propisima nakon čijeg (ne)ispunjenja slijedi kazna ili nagrada ne iziskuje unutrašnji pristanak  niti srčano uvjerenje. Vjerovanje u Božije određenje zahtijeva od nas poslušnost cijelim bićem. Tu vrstu poslušnosti prepoznajemo kao vjerovanje u kader: poslušnost predanog srca koje slavljenjem Stvoritelja i potpunom predanošću Njemu izražava ono što poima kao Božiju volju.