zekat online uplata

A+ A A-

POPLJAČKALI SU NAS, TUKLI, SILOVALI I UBIJALI

Zena_22_bigt    Polovinom mjeseca aprila u naše selo Žlijeb su došli pripadnici bivše JNA (Užički korpus) i domaći Srbi. Tada su vršili pretres naših kuća oduzimali lično naoružanja na koje su muslimani imali odobrenje, ali nikome nisu davali bilo kakav papir.

    U mjesecu maju naše selo je bilo u opkruženju tako da su svaki dan po našem selu odnosno kućama pucali iz lahkog i teškog naoružanja.

    Dana, a mislim da je to bilo 17.06.1992.godine od strane komšija Srba iz sela: Žlijeb, Pozderčići, Gostilja, Kragujevac i drugih sela protjerani smo mi muslimani iz naših kuća. Protjerivanje su izvršili MILIČEVIĆ GORAN, BOBAN ŠIMŠIĆ, ĐURIĆ MILOJE, NOVAKOVIĆ ZORAN i drugi  čijih imena se ne mogu da sjetim, a neke nisam ni poznavala. Naprijed navedeni su nas gonili ispred sebe do sela Podobravnje. Neki su bili u uniformi bivše JNA, a neki u civilnoj odjeći. U selu Obravnje su nas potrpali u kamione pod ceradom i pravo nas odvukli u “Vatrogasni dom” u Višegradu. Taj dan naćamo u Vatrogasnom domu, a to je 17.06.1992. godine. Istog dana kada su nas doveli u Vatrogasni dom popisali su nas. Sa mnom su bile žene iz sele Žlijeb, moje komšinice i to: sva imena poznata redakciji Bošnjaci.net, koje su do danas umrle prirodnom smrću. Sa nama su bili i 18 muškaraca i mlđe djece.

    Dana 18.06.1992.godine dolazi MILAN LUKIĆ, MITAR VASILJEVIĆ, BOBAN ŠIMŠIĆ i još oko pet njih koje nisam poznavala ja ali su ih poznavale druge žene.

     Po mene je došao MILAN LUKIĆ i mog muža u jednu malu prostoriju na sprat Vatrogasnog doma naređuje nam da predamo pare, devize i zlato. Mi smo predali veću svotu para, a mislim da je bilo u devizama oko 25 hiljada maraka i dvije štedne knjižice koje su glasile na ime mog muža, a meni nije bilo poznato koliki je iznos bio na knjižicama. Želim napomenuti da smo bili vrlo imućni. Ja sam se morala skinuti gola da bi me pregledali da nisam nešto sakrila, a to je radio Lakić Mirka mesara sin, Dragan. To mi je bio najteži momenat u životu što sam se morala skidati gola, a na vratima je stajao BOBAN ŠIMŠIĆ.

    Naprijed navedeni su naredili 20-torici bošnjačkih muškarca da se izdvoje i odveli su ih. BOBAN ŠIMŠIĆ, MILAN LUKIĆ, MITAR VASILJEVIĆ su nam rekli da ih vode na razmjenu.


    Međutim do danas se više nikada nisu vratili. Žene, djeca su plakali a Mitar Vasiljević je pogladio po glavi kćerku M.G. i rekao: Nemoj da plačeš vratiće se, otišao je na razmjenu na Pale, to je rekao Mitar Vasiljević. Boban Šimšić je stajao na vratima i bio je naoružan kao i svi ostali naprijed navedeni. Boban Šimšić je bio u policijskoj uniformi i pored automata imao je i pištolj i ručne bombe. Bobanu Šimšiću je prišla F. iz Žlijeba i rekla: Šta je se muškarcima hoće li se vraćati. On je rekao marš od mene i otišao.


    Od trenutka kada su odveli muškarce tj. 18.06.1992.godine počinju odvoditi jednu po jednu ženu na silovanje i zlostavljanje. Kada su odveli muškarce nastavlja odvođenje žena na sprat Vatrogasnog doma, a to je bilo sutradan 19.6.1992.godine. Meni je ponovo naredio MILAN LUKIĆ da idem na sprat Vatrogasnog doma ponovo za nama ide naoružan BOBAN ŠIMŠIĆ i stoji na vratima. Ponovo mi naređuje da se skinem gola, molila sam da to ne čini ali mi je naredio što sam morala uraditi. Kad me je pregledao Lakić Mirka mesara sin Dragan, rekao je da više nema para rekao je da idem u prizemlje Vatrogasnog doma. Tada dolazi Milan Lukić i ostali traže ponovo pare i mene udara Dragan Lakić nogom u glavu padam na pod, počinje me udarati po cijelom tijelu, tada sam se onesvijestila. To je sve gledao Boban Šimšić. Dok sam bila onesviješćena nisam znala šta se dalje sa mnom dešavalo. Kada sam došla sebi naredili su mi da idem u prizemlje. Dugo sam bila u nesvijesti da su žene mislile da spavam. Istog dana uveče nas trpaju u kamion vuku prema Sjemeću. Kad su nas poveli Mitar Vasiljević je naredio da T. zvana siđe sa kamiona da ne može izaći iz Višegrada jer je mora ubiti. Tu sam prepoznala: Miličević Gorana iz Kragujevca sin Radoja, Šimšić Bobana i dr. koje nisam poznavala da su u pratnji konvoja. Zatim viđam PAPIĆ STOJANA iz Trševina, naoružan u uniformi bivše JNA. Tada nama dolazi Miličević Goran, naređuje da se vrate kamioni prema Višegradu i nas voze pravo pred Stanicu javne bezbjednosti. Tad pred nas izlazi BOBAN ŠIMŠIĆ i govori «Vidi mojih komšija neda im se iz Višegrada».


    Odatle nas odvode u OŠ «Hasan Veletovac». Svakodnevno odvode žene na silovanje i to: imena šest Bošnjakinja poznata redakiciji. Nisam vidjela ko ih je silovao, ali kada bi se vraćale plakale su i odjeća na njima je bila pocijepana. Jad i pakao je bio u OŠ «Hasan Veletovac». Pošto sam bila pretučena u Vatrogasnom domu često sam dolazila u situaciju da gubim svijest, ali sam stalno viđala Bobana Šimšića, Joksimović Miloja, Papić Stojan, Gorana Miličevića i znam da sam Gorana pitala gdje mi je muž. Dolazio je Mikan nastavnik iz Prelova.
    Moram napomenuti stale žene koje sam naprijed navela koje su bile sa mnom mogu ispričati mnogo više jer sam ja u najtežim momentima od premlaćivanja bila u nesvijesti od čega i danas osjećam teške posljedice i pod stalnom sam kontrolom ljekara.
Spremna sam dati izjavu bilo kom istražnom organu i ispričati istinu kao i svjedočiti o izvršenom ratnom zločinu nad muslimanima u Višegradu.

IZJAVU UZELA:
Bakira Hasečić

(www.bosnjaci.net)