Domovina kao manifestacija

Piše: Muhamed Baščelić

Između hijeropovijesti i civilizacijskog bremena demokratije, Evropa biva izvanrednim primjerom samougasnuća ljudske solidarnosti i borbe sa vlastitim, vječitim, moralnim dilemama. U skromnom intelektualnom suočavanju sa prošlošću Ernsta Blocha i njegovog principa nade za: moralnošću, savjesti, razumom i svijetlijoj budućnosti kao njegovim vlastitim intelektualnim vapajem za sudbinom jevrejskog naroda, neizbježno se nametnula pomisao na velikana bosanskohercegovačke historije Alije Izetbegovića. U tom kontekstu osjećam velikom potrebom da princip nade koji su oba ova autora baštinila, još jednom aktualiziram i postavim na pijedestal evropske političke stvarnosti. I povijest i hieropovijest oba ova autora, u teoretskom i intelektualnom smislu, je slična, ona je evropska i zajednička. Ona je i historijska i kulturna ali do kraja neostvarena domovina kao manifestacija.

Ernst Bloch

Od vremena Ernsta Simon Blocha (1885-1977), autora poznatog filozofskog djela Das Prinzip Hoffnung (Princip Nada) nastalog na psihoanalizi socijalnih kretanja evropskog društva, pa do ovih dana, evropsko društvo je još uvijek u traganju za Nadom i boljim životom. Spomenuto djelo Ernsta Blocha je pisano između 1938. i 1947. u egzilu u Americi. U prvobitnom svom nazivu je imalo naslov The dreams of a better life (Snovi o boljem životu). Djelo je nastalo pod velikim uticajem Hegela, Kanta, Nitschea i Karla Marxa a princip nade je postao sveobuhvatna filozofija Konkretne utopije. Djelo koje ima znakovit naslov i koje budi nadu samim svojim nazivom, postalo je paradigmom nade u „domovini kao manifestaciji Još-Ne“. U ovome Još-Ne ili još ne postojećoj domovini sanjane slobode u rasprešenom pepelu svjetske nade, kada je um u mračnoj misli stao a razum se zaledio, za vrijeme Drugogo svjetskog rata, nastaje djelo na historijskim dodirima judaizma i kršćanstva sa jedne strane i nacional-socijalizma i filozofije demokratije sa druge strane. U Tübingenu je Ernst Bloch napisao i svoje poznato djelo Tübinger Einleitung in die Philosophie (Tibingenski uvod u filozofiju) koje je sam opisao kao Einleitung zum Prinzip Hoffnung (Uvod u princip nade).

Njegovo djelo Das Prinzip Hoffnung podijeljeno je u tri toma u kojima Bloch do u detalje razrađuje svoju nadu. U prvom dijelu on pravi distinkciju između:

a) malih svakodnevnih snova kao jedne vrste izvještaja o vlastitoj i tuđoj svakodnevnici,

b) anticipirana svijest je osnova i najširi horizont njegove filozofske teorije i

c) željena slika u ogledalu je njegov prelazni period.

U drugom dijelu, ili tomu, Bloch analizira osnovne postulate jednog boljeg svijeta i na taj način konstruiše svoj vlastiti svijet nade, dok u trećem dijelu se bavi pitanjem željenih slika ispunjenog pogleda i na taj način definiše identitet svoje nade.

Ništa u ovim napisanim rečenicama, naizgled, nema zajedničko između bosanske stvarnosti i sudbinom jevrejskog naroda u Evropi. Nema, ništa, isto. I kada bismo na principima Blochove filozofije pokušali da pišemo o „domovini kao manifestaciji“ iz ugla psihoanalize evropskog društva ne bismo uspjeli dokučiti ovaj, moderni, evropski diskurs i moral u odnosu prema Bosni i Hercegovini. Morali bismo početi od historijskog backgrounda jer su manifestacije domovine postale toliko raznolike i, da ne kažemo, za bosansku stvarnost, potpuno imaginarne. Posmatrano iz pravne perspektive, sam zaključak se nameće kao da je pravda i pravo dvodimenzionalno i kao da je pravo na domovinu samo jednostrano! Neke domovine su moguće a neke nisu! Na koju je domovinu, kao manifestaciju pravde i prava, mislio Bloch? Zašto je psihoanalizom i društvenim kontekstom tražio odgovor na pitanja: Ko smo mi? Gdje idemo? Šta očekujemo? Nije li Bloch gradio princip nade o domovini „iz ničega onovremenog“, možda iz beznađa, bazirajući svoju nadu na historijskom, kulturnom, filozofskom, pravnom, moralnom i vjerskom osjećaju pripadnosti Evropi.

Alija Izetbegović

Na životnom putu Alije Izetbegovića (1925-2003) susretale su se istočna i zapadna civilizacija, islam i rimsko-katoličko i ortodoksno kršćanstvo, komunizam i socijaldemokratija. Izetbegović je temeljio svoj princip nade o boljem životu na blijedoj manifestaciji bosanskohercegovačke domovine u Evropi pozivajući svoje evropske suvremenike da sagledaju zajedničku evropsku historiju, kulturu, filozofiju i politički priznaju blijedu manifestaciju države Bosne i Hercegovine kao domovinu njenih naroda. Nije slučajno da je njegov politički i intelektualni put bio simbioza profinjenog osjećaja za vrijeme i prostor, za okolnosti i mogućnosti, niti je njegova politička mudrost pokazivala elemente neučtivosti i populizma. Njegov osjećaj za domovinu je bio utemeljen na životu, vjeri, tradiciji, kulturi i historiji Bosne. Njegova nada u njegovim djelima je bila iskazana briga za pravo i ravnopravnost domovine Bosne i Hercegovine za sve njene narode a posebno za Bošnjake.

Bloch je dosanjao domovinu kao manifestaciju, bar u duhovnom, ma šta god on pod tim podrazumijevao, a Izetbegović je manifestaciju svoje domovine učinio jasnijom ali ne potpunom. Možda ove paralele između dva evropska autora, sa sličnim životnim sudbinskim pečatom, i nisu najbliži tematski povod da se sa aspekta filozofskog promišljanja osvrnemo na prinzip demokratske nade u današnjoj Evropi, ali jeste zasigurno povod da podsjetimo na tešku i turobnu stvarnost dva „evropska naroda“ koja su svoju historiju, kulturu i vjeru ugradili u temelje današnje Evrope. Iako su to neoborive historijske činjenice, razloga za aktualiziranjem prinzipa nade je previše jer princip nade prestaje tek kada se i duhovna i fizička domovina kao manifestacija ostvari. A Bosna je domovina.