Velika hadžska Konferencija 1434.h.g
Poimanje prioriteta za vrijeme obavljanja hadžskih obreda
Piše: dr. Osman Kozlić
U organizaciji Ministarstva za hadž Kraljevine Saudijske Arabije, u Mekki je održana Velika hadžska konferencija (3-5 Zul-hidže 1434/ 8-10.10.2013). Pored brojnih učesnika na Velikoj hadžskoj konferenciji, gotovo iz svih krajeva svijeta, na prijedlog reisu-l-uleme IZ-e u BiH Huseina ef. Kavazovića, na Konferenciji su učestvovali i alimi iz Bosne i Hercegovine: muftija bihaćki, prof. Hasan ef. Makić i dr. Osman Kozlić. Spomenimo da je još jedan alim iz Bosne i Hercegovine uzeo učešće na Konferenciji: dr. Omer Spahić (Internacionalni islamski Univezitet, Kuala Lumpur). Muftija bihaćki, Hasan ef. Makić je imao izlaganje na temu: Opunomoćenje za obavljanje nafile hadža-mogućnosti olakšanja. Također, na Konferenciji su izlagali brojni alimi iz islamskog svijeta, među njima Prof. dr. Atiije Sakr i Prof. dr. Džasir Auda. Osnovna intencija Konferencije je razmatranje mogućnosti olakšanja obavljanja hadžskih obreda. Moto ove Konferencije je hadisi šerif u kojem stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, kada bi bio u prilici da bira između dvije opcije, birao ono što je lakše.
Prezentirani radovi tretirali su različite teme koje imaju za cilj pokazati kako poimanje prioriteta u šerijatskom pravu može utjecati na kvalitetnu organizaciju hadžskih obreda. Na primjer, ukoliko neko da prioritet nafila hadžu u odnosu na sadaku (dobročinstvo), kako to može da se odrazi na njega i druge hadžije? To proizvodi brojne probleme, prvo onima koji redovno obavljaju hadž, zatim onima koji čekaju da dođu na red za obavljanje hadža u brojnim zemljama, a tu su i problemi koje dobrovoljni hadž prouzrokuje organima reda u Saudijskoj Arabiji i njihovim naporima da obrede hadža učine jednostavnim i lagahnim. Većina radova je tretirala temu dobrovoljnog obavljanja hadža i ponudila brojne dokaze koji potvrđuju da je sadaka ili dobročinstvo prema onome koji je muhtadž (u potrebi da mu se materijalno pomogne) bolja od dobrovoljnog (nafila hadža). Posebno je istican princip olakšanja i njegov utjecaj na obrede hadža. Brojni su obavezujući tekstovi Kur'ana i sunneta koji proklamiraju princip olakšanja. Kao da je namjera organizatora Konferencije bila edukacija muslimana širom svijeta o tome koliko je važno olakšati organizaciju obavljanja hadžskih obreda (uključujući i umru), kao i olakšanje obavljanja hadža onima koji ga obavljaju po prvi put.
Najvažniji je sigurnosni aspekt, jer vlasti Kraljevine Saudijske Arabije nisu u stanju obezbijediti ovakve uslove ukoliko muslimani širom svijeta ne shvate važnost i značaj edukacije po pitanju obavljanja hadžskih obreda i posjete svetih mjesta. Gužva koja se odmah uočava prilikom približavanja Časnom hramu u Mekki kod čovjeka prvo stvara bojazan i strah kako će bezbjedno proći tavaf i saj između Saffe i Merve, a to znači da je onaj osjećaj ibadeta i skrušenosti potisnut u drugi plan. Same hadžije nisu dovoljno educirani da znaju da je važnija čast i dostojanstvo hadžije ili hadžinice, da ih ne smiju naguravati da bi dotakli Hadžerul-esved ili zastali na Mekami Ibrahimu. Nešto slično je kazao i naš Vjerovjesnik, a.s., kada je promatrao Kabu: Toliko si sveta i časna, ali svetost prava jednog muslimana veća je od tvoje svetosti. Muslimani, nažalost nisu educirani u dovoljnoj mjeri da razumiju prioritete. Na koncu, prema Božijem emeru, pravo čovjeka ima prioritet u odnosu na Božije pravo (hakkul-abd mukaddem ala hakki el-šeri bi emrihi). Čini se da je namjera Ministarstva za hadž Kraljevine Saudisjke Arabije da ova Konferencija posluži tom cilju, a to znači da ulema koja prisustvuje ovoj Konferenciji i koju je Ministarstvo ugostilo i omogućilo nekima od njih da po prvi put obave hadž i umru, u svojim sredinama doprinese spomenutoj edukaciji.
Prvog dana Zul-hidžeta kada sa sa jednim prijateljem iz Alžira poslije akšam namaza otišao da obavim umru, bila je tolika gužva da smo veoma teško obavili tavaf do jacije. Razmišljao sam, kako bi bilo da se omogući ženama i starijim osobama da obave tavaf i saj, a da ostalima bude određeno neko drugo vrijeme ili drugi dio dana. Možda bi tada bila manja gužva. Ili da se tavaf omogući samo onima koji su u ihramima, a da se drugima onemogući obavljanje namaza u prostoru tavafa. Ali, pravi problem je povratak autobusima, jer tu je potrebno puno sreće, strpljivosti, snalažljivosti i fizičke snage da bi se ušlo u autobus. Također, bilo bi dobro da vlasti Saudisjke Arabije porade na tome da uskoro uvedu podzemnu željeznicu ili tramvaje, nešto slično što su uradili između Arefata i Mine, jer bi time olakšali dolazak do Harema s obzirom da su hoteli zbog sve većeg interesovanja posjetilaca sve više udaljeni od Harema. Veliki su napori koje poduzimaju vlasti Saudijske Arabije da obavljanje hadžskih obreda učine jednostavnijiim i lakšim. Vidljive su promjene i poboljšanja, a sredstva koja se utroše na ove investicije ogromna su. Harem i šerif se kontinuirano proširuje, tako da danas, prema svjedočenju Šejha Sudejsija na spomenutoj Konferenciji, imama časnog Hrama u Mekki, može primiti milion i nekoliko stotina hiljada klanjača. Slično je učinjeno i sa haremom Poslanikove, a.s., džamije u Medini koji može primiti više od milion klanjača. Ove uspjehe treba pohvaliti, bez obzira što neko može ustvrditi da Saudijska Arabija ima sredstava od nafte i tzv. vjerskog turizma.
Što se same Konferencije tiče, vidljivo je da tu ima puno ponavljanja odveć poznatih stvari, vraćanja na djela koja su napisana puno stoljeća prije. Rijetko se ko usudi iznijeti kakav konkretan prijedlog, postaviti poneko pitanje, a pitanja znaju biti važnija od samih odgovora. Drugo, u muslimanskom svijetu postoji jedan drugi problem, a to je da njihove intelektualne napore usporavaju davno postavljena pravila i nazori prema kojima je ibadet u principu nepromjenjiv (al-aslu fi al-ibadat al-tawaqquf). Prvo što je pogrešno jeste svođenje ibadeta isključivo na vjerske obrede, jer se time daje preveliki značaj samim obredima dok se osjećaj ibadeta u svakodnevnom životu potiskuje u stranu. Čini se da bi bilo prikladnije u ovom kontekstu umjesto izraza ibadet upotrijebiti izraz šeiretun mn. šeair, pa bi pravilo glasilo: Al-aslu fi al-šaair al-tawaqquf, što bi značilo da se obredi u principu ne mijenjaju. Drugo, čini se da u gore spomenutom pravilu, čije konstruiranje najvjerovatnije potiče od Šatibija (premda je njegova namjena možda tada bila opravdana, u smislu očuvanja vjerskih dužnosti), ipak postoji kontradikcija s obzirom na nemogućnost njegove primjene. Pravilo, naime, znači da se obredi ne mijenjaju, ali se mijenja način praktične primjene. Dodajmo tome da se veoma često na veoma čudan način tumači šerijat, da se miješaju farzovi, vadžibi i sunneti, pa se sve to izjednačava i naziva obavezama. Na primjer, prema nekim mezhebima noćenje na Mini je vadžib, tj. obavezno, dok je prema drugim mezhebima to sunnet. Ta obaveza prouzrokuje velike probleme, jer hadžije na putu hodaju, jedu, spavaju, što sve zajedno stvara velike teškoće drugim hadžijama.
Na kraju, učesnici Velike hadžske konferencije iz Bosne i Hercegovine, u svoje lično ime i u ime Islamske zajednice u BiH, upućuju najiskrenije riječi zahvalnosti Ministarstvu za hadž, gospodinu ministru, dr. Benderu Hadžaru i narodu Saudijske Arabije za gostoprimstvo i njihov poseban zahmet oko gostiju Velike hadžske konferencije.
