Bošnjaci u SAD-u - jučer, danas, sutra

Excuse me, my English is not very good - obratio sam se radniku u jednom od najvećih američkih trgovačkih centara sa nadom da će mi pomoći. Which language do you speak? Samouvjeren odgovor: Bosnian! Go ahead - odgovorio je! Okrenuo sam se prema svojim prijateljima zaustivši da im kažem kako jedan Amerikanac govori bosanski. Tada su mi neprimjetnim pokretom ruke pokazali na iskaznicu prikačenu na grudima radnika gdje je velikim slovima pisalo: ARMIN!

Armin je Bošnjak porijeklom iz Krajine. U Ameriku je doselio kada mu je bilo sedam godina. Tu je već nekih petnaestak godina. Bosanski govori slabo, dovoljno tek da se može sporazumjeti. Krajiški akcenat zamjenio je američkim, čak i svoje ime izgovara sa naglašenim R, standardno američki. U Bosni je bio samo jednom, veli da se nema vremena, daleko je, skupo... I da ti pravo kažem - nemam više dolje nikoga, mlađi se raselili diljem svijeta a starijih je, opet, svake godine sve manje. 

Nepoznati, osim po izvještajima svojih neprijatelja

Francuz Masje de Klerval zabilježio je 1856. o bosanskim muslimanima: "Velika nesreća ovog dijela slavenskog naroda jeste u tome da je nepoznat, osim po izvještajima svojih neprijatelja". Iznimno vrijedno svjedočanstvo koje govori o doseljavanju Bošnjaka u Ameriku, njihovom organiziranju, svakodnevnom životu i radu jeste dvojezično djelo 100 godina Bošnjaka u Americi nastalo, pod uredništvom Senada ef. Agića, povodom stogodišnjice useljavanja prvih Bošnjaka u Ameriku. Ipak to djelo, pored svoje iznimne vrijednosti i kvaliteta, ostalo je slabo primjećeno od šire čitalačke publike, posebno u Bosni i Hercegovini. Tako su i podaci o Bošnjacima u Americi za mnoge ostali sasvim nedostupni. 

Prilikom potonuća čuvenog Titanika 1912., stradala četiri Bošnjaka

Prvi talas emigracije Bošnjaka u Ameriku bilježi se još na samom početku 20. stoljeća. Nakon okupacije BiH od strane Austrougarske znatan dio Bošnjaka odlučio se na emigraciju. Jedna skupina njih, mahom iz Hercegovine, zaputila se, brodom preko Atlantika, prema Americi. Kako ih je velika većina bila nepismena, neobrazovana, siromašna zaposlenje su mogli naći samo kao obični fizički radnici. Zanimljivo je da su ti prvi useljenici skoro odreda dolazili kao samci, misleći na brzu zaradu i povratak u domovinu. Većina njih nije mogla zaraditi ni za povratak, a ne želeći se ženiti nemuslimankama ostajali su samci i tako umirali. Najveći broj Bošnjaka u to vrijeme useljava se na područje grada Chicaga. U želji da se organizuju oni 1906. osnivaju Džemijetul Hajrije: Muslimansko uzajamno potpomagajuće društvo sa sjedište u Chicagu a kasnije ograncima u niz drugih gradova.

Ono što je danas slabo, skoro nikako, poznato jeste da su, prilikom potonuća čuvenog Titanika 1912., stradala četiri Bošnjaka. Bili su rodom iz Badića kod Bosanske Krupe, a njihovo konačno odredište trebala je biti Pensilvanija gdje su se namjeravali zaposliti.

Drugi val useljavanja Bošnjaka u Ameriku pratimo nakon završetka Drugog svjetskog rata i dolaska na vlast Komunističke partije u Jugoslaviji. Pored ekonomskih, vrlo bitnu ulogu u ovom drugom valu emigracije igrao je i politički faktor. Za razliku od prvog vala, sada se useljavaju i obrazovani Bošnjaci, profesori, doktori, privrednici pa čak i imami. Prvu sunitsku džamiju u Chicagu osnovala je ova grupa useljenika koji su bili članovi organizacije danas poznate kao Bosansko-američko kulturno udruženje (BACA).

Treći val useljavanja uslijedio je nakon 1960-tih kada dolazi do smanjenja putnih ograničenja u Jugoslaviji. U želji da povećaju priliv stranog novca komunisti su dopuštali napuštanje zemlje zbog rada u nekoj od razvijenijih zemalja Zapada. Iako se najveći dio Bošnjaka zapućivao prema Austriji, Švicarskoj te posebno Njemačkoj, jedan dio njih stigao je i u Ameriku.

Konačno, posljednji i najbrojniji val emigracije Bošnjaka u Ameriku pada za vrijeme te neposredno nakon agresije na BiH 1992-1995. U tom period Bošnjaci su, prije svega, dolazili kao prognanici iz svojih vlastitih domova tražeći privremeno boravište sa čvrstom namjerom da se vrate u domovinu čim to prilike budu dopuštale.

Bošnjaci nisu skoncentrisani na jednom mjestu

Prema posljednjim podacima SAD-e broje oko 305 miliona stanovnika. Teško je procjeniti koliko se u tom broju krije Bošnjaka. Najčešći broj kojim se barata jeste 300,000. U državi čija je površina skoro 10 miliona km² Bošnjaci nisu skoncentrisani na jednom mjestu, šta više, rasprostranjeni su u manjim grupicama diljem SAD-a. Najviše ih je u St. Louisu (Sent Luis) gdje ih živi oko 50.000 te u Chicagu (Čikago) oko 40.000.

Od vremena prvih useljenika Bošnjaka prati se i razvoj vjerskog života tako da slobodno možemo reći da je historija Bošnjaka u Sj. Americi i historija Islamske zajednice u Sj. Americi. U početku on se odvijao sporadično, nije bilo organozovane institucije niti prostora za aktivni vjerski život. Bošnjaci su povremeno angažovali imame iz BiH za vrijeme Ramazana i Bajrama ali se osjećalo da to nije dovoljno. Konačno, 1955. članovi  Džemijetul Hajrije donijeli su odluku o uspostavi nove organizacije, isključivo vjerskog karaktera.  Tako je osnovan Muslimanski vjerski i  kulturni dom (od 1968. poznata kao BACA) koji je otvoren 1957. i koji je muslimanima Chicaga uspješno služio dvije decenije. Prvi stručni imam bio je Ćamil ef. Avdić, svršenik Al-Azhara, erudita i poliglota (govorio je arapski, francuski i engleski),  koji se zbog političkih prilika, nakon svršetka studija, nije mogao vratiti u BiH. Pored djelovanja kao imam, Ćamil ef. napisao je i nekoliko značajnih djela (Survey of Islamic Doctrine; Outline of Islam). Zbog sve većeg broja nebošnjaka članova BACA-e 1972. formira se Islamski kulturni centar (ICC) koji je formiran radi služenja potrebama svih muslimana Chicaga bez obzira na etničku ili nacionalnu pripadnost. Zajedno sa BACA-om ICC je otpočeo radove na gradnji džamije koja je, djelimično dovršena 1977., a konačni izgled dobila je 1988.

Nakon smrti Ćamila ef. Avdića 1979. kao privremeni imam postavljen je njegov zamjenik Refiq Diab koji je na tom mjestu ostao sve do dolaska stalnog imama 1981., Mustafe ef. Cerića. Današnji reisu-l-ulema IZ Bosne i Hercegovine kao imam u Chicagu ostao je sve do 1986. Nakon njega kratko vrijeme imam je bio Ekrem Mujezinović da bi 1989. ICC uposlio Senada ef. Agića koji dužnost imama, neprekidno, obavlja do danas.

Iako je, pored Chicaga, postojalo još dvadestak bošnjačkih džemata u Sjevernoj Americi, oni nisu bili organizovani i umreženi u jednu organizaciju. Inicijativu za ujedinjenje bošnjačkih džemata dali su imami 2003. te je tako osnovana Islamska zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike (Islamic Association of Bosniaks in North America - IABNA). Na samom početku IABNA-i se priključilo dvadesteak džemata a povećanjem broja Bošnjaka te osnivanjem novih džemata broj članova je u konstantnom porastu. IABNA je prema statutu neprofitna, nevladina vjerska organizacija; služi bošnjačko muslimanskoj zajednici u različitim svojstvima, bilo nezavisno ili u suradnji sa ostalim nacionalnim organizacijama te je pri tom "...povezana sa Rijasetom Islamske zajednice Bosne i Hercegovine kao podređeno tijelo u ispunjavanju svih duhovnih i vjerskih potreba i obaveza Bošnjaka u Sjevernoj Americi."(član 1. Statuta IABNE). 

Islamska zajednica najtrajniji, najhajirniji i najučinkovitiji oblik organizovanja Bošnjaka Sjeverne Amerike

Bez sumnje je islamska zajednica najtrajniji, najhajirniji i najučinkovitiji oblik organizovanja Bošnjaka Sjeverne Amerike. Pa ipak, ne treba zaboraviti ni ostale oblike udruživanja i organizovanja koji povezuju Bošnjake. Tu, prije svega, treba spomenuti Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA) koji "...artikulira i predstavlja bošnjačke interese te promovira pozitivne aspekte bošnjačkog kulturnog, historijskog, etničkog i vjerskog naslijeđa, bošnjačke etike i bošnjačkih vrijednosti." Kongres Bošnjaka osnovan je 2000. u Chicagu, srcu bošnjačko-američkog života. Pored kulturnog, socijalnog, humanitarnog i reprezentativnog djelovanja Kongres Bošnjaka je prepoznatljiv i po Susretima Bošnjka Sjeverne Amerike koje organizira zajedno sa Islamskom zajednicom. Prvi Susreti  održani su u Torontu 1996. a posljednji, jubilarni, 15. održani su u St. Louisu.

Na nižem, lokalnom, nivou postoji još niz udruženja, kulturno-umjetničkih društava, sportskih klubova i dr. koji okupljaju Bošnjake. Bošnjaci u Sjevernoj Americi imaju niz medija preko kojih, iako prostorno dosta udaljeni od domovine i jedni od drugih, nastoje da se povežu i zbliže. Prvim Bošnjacima useljenicima, zbog neobrazovanosti, štampa na engleskom jeziku bila je slabo ili skoro nikako dostupna. Kako nisu imali vlastite novine o vijestima u domovini informirali su se preko, najčešće, hrvatskih medija koji su već na početku 20. stoljeća počeli da izlaze. I na ovom polju imam Ćamil ef. Avdić poduzeo je prve korake te je njegovom inicijativom 1958. pokrenut časopis nazvan Glasnik muslimanskog vjerskog i kulturnog doma, ali je vrlo brzo i ugašen. U međuvremenu, do pokretanja novog vlastitog časopisa, Bošnjaci su izvor informacija imali u naučnom periodičnom časopisu Bosanski Pogledi koji je izlazio u Cirihu a urednik mu je bio Adil Zulfikarpašić. Ćamil ef. pokrenuo je 1976. Glasnik Islamskog Kulturnog Centra koji se objavljuje, povremeno, i danas. Pored ovih pionirskih koraka pokretano je niz listova koji su nakon određenog vremena ugašeni. Ipak, još uvijek postoje entuzijasti koji pokušavaju da očuvaju štampu namijenjenu Bošnjacima pa tako i danas izlaze Ujedinjena Bosna; SabaH; Dijaspora Bošnjačka; Peta strana svijeta i dr. 

Radio glas Bošnjaka pokrenut 1964. godine - najstariji medij u svijetu sa odrednicom „Bošnjak"

Bošnjaci Čikaga su još 1964. pokrenuli i svoj radio poznat kao Radio glas Bošnjaka kojim su na svom bosanskom jeziku željeli ispoljiti posebnosti svog kulturološkog, muzikološkog, jezičkog, historijskog, etničkog i vjerskog bića.

U ovom pogledu treba istači web portal Bošnjaci.net koji je počeo sa radom 2003. i koji je ubrzo postao vrlo uticajan i cijenjen medij sa dopisnicima od Sjeverne Amerike, preko Bosne i Sandžaka pa sve do Australije, tako da mu slobodno možemo pripisati epitet internacionalnog medija.

Pored medija Bošnjaci nastoje da organizuju i druge kulturne institucije koje će svjedočiti o njihovom porijeklu te životu na prostorima SAD-a. Već uz prvu džamiju bila je i mala biblioteka a nakon izgradnje ICC i tu je osnovana biblioteka. Konačno, 2000. počela je sa radom Bosanska biblioteka Chicago u okviru Regionalne biblioteke. Kako je bosanski jezik na nivou SAD-a priznat kao zaseban 2000. tako su i biblioteke počele koristiti posebne kodove  za bosanski, hrvatski i srpski jezik. Pored biblioteka važna institucija je i muzej koji djeluje u okviru zgrade ICC. U njemu se čuvaju i izlažu najznačajniji artefakti koji govore o životu Bošnjaka na području SAD-a.

Dijasporalne zajednice, po pravilu, su snažne samo onda i onoliko koliko su snažne i njihove matične države. Bosna i Hercegovina nije, još uvijek, učinila skoro ništa oko pitanja dijaspore. Prvi korak, svakako, trabao bi biti adekvatan popis bh. dijaspore. Kako država nema jasnu, definisanu i zacrtanu politiku ni prema domaćem stanovništvu teško se može očekivati da će biti nešto adekvatnije učinjeno i po pitanju dijaspore. Iako danas država ima izuzetnu korist od dijaspore, koja je najprimjetnija u vidu stalnog priliva novca izvana koji smanjuje ogromni vanjskotrgovinski deficit, sve institucije vlasti uporno okreću glavu i na sve zahtjeve dijaspore ostaju gluhi.

Nema povratka u Bosnu i Hercegovinu

U posljednjih nekoliko godina među Bošnjacima SAD-a se bilježe, u isto vrijeme, dva procesa koji se čine sasvim suprotni. Kako je dobar dio Bošnjaka već dobio američki pasoš, te su mnogi kupili kuće, našli stalna i stabilna zaposlenja, čini se da su donijeli konačnu odluku - nema povratka u Bosnu i Hercegovinu. Tako se u posljednjih nekoliko godina bilježi porast broja džemata koje osnivaju upravo takvi ljudi, pripadnici tzv. srednje i starije generacije, svjesni realnosti da je Amerika mjesto njihova života. Na suprotnoj strani, djeca i omladina koja su u ranoj dobi života došla u Ameriku, posebno oni koji su tu rođeni, susreću se sa velikim izazovima potpune asimilacije. Primjetno je, kao u slučaju Armina sa početka teksta, da imaju izrazitih problema sa bosanskim jezikom koji je za njih, ne samo da nije maternji, što je razumljivo, nego je to potpuno strani jezik  kojeg jedva nekako razumiju a slabo ili gotovo nikako govore. Tome treba pridodati i činjenicu da mlađa generacija sve češće stupa u brakove sa nebošnjacima, pripadnicima različitih etničkih grupa od azijata, preko afro-amerikanaca pa sve do latino-amerikanaca, pri tome skoro u potpunosti potiskujući svoj Bošnjački identitet.

Kada se sagledaju svi izazovi i opasnosti sa kojima se suočavaju Bošnjaci SAD-a do još većeg izražaja dolazi važnost i uloga Islamske zajednice. Upravo su, u mnogim dijelovima Sj. Amerike, džemati jedine stalne i stabilne organizacije a džamije su, nerijetko, jedina mjesta gdje se Bošnjaci mogu okupljati i družiti. Imami, koji su najbliži narodu sa kojim su u svakodnevnom kontaktu, pored standardne uloge skoro po pravilu obavljaju i niz drugih funkcija. Tako su imami predvodnici većine akcija gdje se ne ustručavaju vlastitim primjerom, pa čak i fizičkim radom, pomoći u činjenju nekog hajra. Pored mektebske nastave, imami su na raspolaganju svojim džematlijama u svakom trenutku, pomažući ih savjetima, kako onim vjerske prirode isto tako i porodičnim, bračnim, pedagoškim i dr.

I sama Islamska zajednica (IABNA) nastoji novim metodama, vlastitim preustrojem i prilagođavanjem vremenu i prostoru, stajati na usluzi Bošnjacima. Iako često suočeni sa nerazumjevanjem sa raznih strana, ostaju uporni u ispunjavanju povjerenog im emaneta. Glavni imam dr. Senad ef. Agić te predsjednik Sabora IABNE dr. Aras Konjhodžić upornim radom i svim modernim sredstvima komunkacije nastoji da dopru do svakog džemata, ali i svakog mjeste gdje ima Bošnjaka a još se nisu organizovali u džemat. Pored toga IABNA radi i na vlastitoj reorganizaciji osnivajući medžlise, kojih trenutno ima sedam. Islamska zajednica, iako i sama suočena sa raznim izazovima, iskušenjima i problemima, odlučna je da istraje u svojoj misiji, da očuva pobodeni bajrak Islama koji su Bošnjaci donijeli u SAD-e još na početku 20. st. Uz Božiju pomoć, upornošću i radom nastoje da i na slijedeću generaciju prenesu svjetlo imana i svijest o Bosni i Hercegovoni, jer ako na novu generaciju te dvije komponenete ne budu prenesene jasno je „...da neće biti ni treće, ni četvrte, ni pete... Druga generacija je prema tome dokaz našeg uspjeha ili neuspjeha i dunjalučkog i ahiretskog", kako je istako u svojoj predramazaskoj poruci dr. Senad ef. Agić.  Zato su ovo odlučna vremena u kojim treba da svi damo svoj doprinos, pa čak i mi koji smo ostali u Bosni i Hercegovini, ako ništa onda barem dovom Uzvišenom.

Na kraju prenosimo dovu u kojoj je sadržano deset mogućih imperativa za bošnjačku dijasporu koje je izdao reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić od kojih je svaki i dalje aktuelan: Molim Te, Bože, učini da budemo od onih koji će (1) čitati i učiti u ime Boga; (2) koji će vjerovati i raditi; (3) koji će biti pobožni i poštovati roditelje; (4) koji će biti pošteni i boriti se za svoja prava; (5) koji će živjeti slobodno i misliti o smrti ozbiljno; (6) koji će raditi za svoju bolju budućnost; (7) koji će biti spašeni i uspješni; (8) koji se neće otuđiti od svoga roda i poroda; (9) koji neće odmagati svome bratu; (10) koji neće zaboraviti svoju domovinu. Amin!

Nedžad Novalić,  (www.mesihat.com)