Ramazanske slike i poruke

Promijene u ramazanu postači svoje navike - nabolje bi trebala da bude ta promjena jer ramazan nudi neprebrojive mogućnosti i ibadete, blagodarne i podsticajne, ako se posti u ime Gospodara svoga - srcem, razumom, stomakom, jezikom, svim svojim čulima. Donese ramazan u duše i u kuće takvih postača izobilje, mir, blagost, razumijevanje.

Sehurski obrok porodicu okupi na poseban način. Iftarska sofra je još posebnija. Nastojati treba blagodati sehurske i iftarske sofre odnjegovati i svojim evladima ostaviti u amanet. Ljetni ramazani ne nastupe naglo, polagahno se, iz godine u godinu, navikavamo na njih.

Desetodnevno pomjeranje pruža mogućnost navikavanja na svake godine duže dane posta. Svako pojedinačno može svoje vrijeme rada, učenja, odmora organizirati tako da mu post ne bude opterećenje. Odlazak na posao, povratak, popodnevni ili jutarnji odmor daju se uklopiti i u duge dane posta. 

Postim, razmišljam, radim, spremam iftare za svoju porodicu, prijatelje, rodbinu. Stižem kad se dobro organiziram - ne mislim da sam posebna i da je moja organizacija najbolja jer vidim da i druge žene stižu jer hoće, umiju, žele, mogu.

Zafali mi sna, osjetim žeđ, uspori me popodnevno sunce na povratku s posla, ali nastojim biti horna, nastojim osaburiti i biti korisna sebi i svojima. Mukabele i teravije su posebni ibadeti i prilika da se sagleda svijetla i sumorna strana slušača i klanjača. Mukabele se uče u Sarajevu u dosta džamija. Važnost i blagodat slušanja ili praćenja učenja Kur'ana poznata je i dobrodošla svakome ko odnjeguje naviku odlaska na mukabelu. Svjedokom sam da je odziv u džamijama u koje sam odlazila i ove i ranijih godina na mukabele neujednačen, ponegdje i neobjašnjiv. Na teravije dolaze u pojedinim džematima desetine postača - i nepostača čak, a na mukabele dođe tek mali dio. Razmišljala sam o razlozima, promatrala ponašanje pojedinih slušača mukabela i osjetila da se za odlazak na mukabelu mora postač navikavati od djetinjstva, da dolazak na mukabelu nije tek puko pojavljivanje u džamiji.

Ikindijska mukabela u Bijeloj džamiji na Vratniku jedinstvena je. Bugarijev način učenja mukabele i komentiranje svake proučene stranice Kur'ana poseban je ugođaj i prilika da se uči, razmišlja, razvedri svako ko je kadar pratiti njegove komentare, ali i ono što hafiz Bugari prešuti a što se podrazumijeva ako se živi islamski, ako se u svemu nastoji poštovati i slijediti Pravi put. Ne treba - naglašava često hafiz Bugari - mahandisati, potcjenjivati, komentirati, ogovarati od sebe drukčije. Ne treba biti strog i zamjerati se otvorenošću ili ogovaranjem drugih i drukčijih. Treba imati razumijevanja, širine, strpljenja. Treba pomagati i nevjernike, a kamoli vjernike, braću i sestre svoje u dobru. Čak i ono loše - naglasi počesto Hafiz - treba pravovjerni prihvatiti i Svemilostivog moliti da On to otkloni od onoga ko ga čini i da ga uputi na Pravi put. Ugodno i korisno je slušati Hafiza. Još ugodnije i korisnije bi bilo i poslušati ga. Zagledam se u sebe i pogledam povremeno one oko sebe dok slušam mukabelu i pratim komentare. Ugledam dirljive, ali i rastužujuće prizore. Hvala Bogu, ima nas puno, jedva stanemo u džamiju i na prostrane sofe. Neka nas, svako će ponijeti ponešto od Hafizovih poruka i popraviti se do sutra ili do kraja ramazana. Hoće li - zapitam se kad uočim, a ne može se ne uočiti - upadno našminkana i utegnuta lijepa cura razmisliti o neprimjerenosti svoga izgleda mjestu i vremenu? Hoće li mlada majka koja je dovela maksume u pelenama i hrani ih grickalicama i slatkišima te poji sokićima pored dječaka postača, koji mora poželjeti jednu kockicu čokolade ili gutljaj soka, shvatiti da njeni maksumi nisu za džamiju jer bihuzure dječake i djevojčice koji poste i prate mukabelu, a Boga mi i starije žedne i gladne u kasno popodne u vrelom ljetnom danu?!

Još jedan prizor me rastužio i onespokojio, nažalost ne prvi put, slične sam već više puta doživjela. Ulazim u džamiju sa sofe poslije mukabele da klanjam podne-namaz. Pokušavam popuniti saf ispred onog na sofi. Starija džematlijka se pomjera, primiče sebi ženu koja već sjedi do nje da ja ne bih ušla u saf u kojem se neće njih četiri poravnati i zbiti kako kaže propis. Penjem se na musanderu. Gore tek nekoliko žena u krivudavom safu kojem pristupam jer nemam kud. Imam glasno poziva da se safovi popune i poravnaju. Pitam se, po Bog zna koji put, koga poziva i zašto mu se njegove džematlijke ne odazivaju. Lakše je ne okretati se i ne zagledati žene, lakše je kazati nego izaći iz mihraba, pogledati i ukazati džematlijkama na nepravilnosti. Godinama nijemo posmatram nepravilnosti i nemar nemoćna da išta popravim, jer svaki moj dosadašnji pokušaj da kažem da se imam i nama ženama obraća, nije mi bio uspješan.

Rastuži me i nered, popriličan u pojedinim džamijama - zgužvani i neočišćeni ćilimi, ustajali zrak, razbacani tespihi, zamagljeni prozori... Ramazan ulazi u svoju treću, najblagodarniju trećinu. Moliti nam ostaje Svemilosnog, Svemogućeg i Svepravednog, iskreno i usrtajno, da nas uputi, da nam oprosti, da nas spasi i na ovome i na budućem svijetu.

Aida Krzić (www.preporod.com)