Sitni sati
Piše: Aida Krzić
Posebni su u danu sitni sati - oni sati poslije ponoći pa do prve zore. Vjernici u sitne sate ibadete jer su u to doba dove kabul. Nevjernici i lahkovjernici u sitne sate budu s haramima ili u haramima. Haste i oni koji im hizmete budni budu, deveraju, saburaju i gajrete. Blagoslovljeni su sitni sati pravovjernim, a opasni i iskušenja prepuni lahkovjernim i nevjernicima. Roditelji u sitne sate bivaju budni, posebice majke koje doje svoje evlade maksume ili ih, kad odrastu, čekaju. Narodna poslovica kaže da djeca dok su malehna ne daju spavati, a kad odrastu ne daju živjeti.
U ramazanu postači u sitnim satima sijele, ibadete, sehure. U ljetnim ramazanima, koji nas čekaju u nekoliko narednih godina, sitni sati su posebniji od onih u ramazanima u drugim godišnjim dobima jer stižu ubrzo poslije teravije. Dočekujem, hvala Svemilostivom, drugi krug ljetnih ramazana. Prvi krug sam postila u drukčijem vremenu, mlada, zdrava, poletna. Onda sam brojala ispite do diplomskog, sada brojim godine do mirovine.
Lijepa me i dirljiva sjećanja vežu za ljetne ramazane iz prvoga kruga. Ovi koji me čekaju bit će drukčiji jer nisam više ni mlada, ni zdrava, ni poletna. Ipak, još nisam izgubila radost čekanja, istina sjetnog, najblagoslovljenijeg mjeseca i najdražeg gosta, elhamdulillah!
U mom prvom krugu ljetnih ramazana bilo je postača i klanjača u džamijama. Postilo se u tom vremenu tvrdog komunizma - tek malo manje nego danas u doba rastegljive demokratije i transparentne pobožnosti. Onda su postili iskreni vjernici. Oni će i danas postiti u ime Allaha, dž.š., ali, će i oni kojima treba post da bi pridobili naklonost glasača ramazaniti i po potrebi postiti. Na iftare zvaničnika i moćnika bivaju pozivani i svijetla obraza se odazivaju i ti postači po potrebi - oni na položajima, moćnici i uglednici.
Post se ne pokazuje, post se može i sakriti, ali se može i improvizirati ili folirati. Post bez namaza, ibadeta, dobročinstva, smjernosti krnji je post - znaju to pravovjerni i trudit će se da ramazan podijele sa sebi sličnim. Lica pravovjernih i kuće njihove nur će obasjavati i ovog ramazana, inšallah. Oni će se prepoznavati. Njima će ramazan uistinu biti blagoslovljen mjesec i najdraži gost.Dugi dani posta čekaju postače. S Božijom pomoći, ispostit će ih, jer poseban kuvvet, uz neizmjerni rahmet, magfiret i selamet, spušta Gospodar postačima u ramazanu. Ljeto je ovogodišnje promjenljivo, neuhvatljivo. I teretli je bilo onima koji su godišnji odmor čuvali za ramazan, jer valjalo je raditi na trideset i više iznad nule u dugim julskim danima. Pomjerili su postači godišnje odmore u ime Gospodara svoga pa će im On mnogostruko, inšallah, uzvratiti tu žrtvu.
Razmišljam, presabirem se, razgovaram o ramazanu sa svojim najrođenijim, s prijateljima i poznanicima. Neće biti lahko obuzdati nefs i omiliti ramazanski post momcima i curama koji se ljeti raspojasaju i zaborave. Noćni život, onaj opasni u sitne sate po kafićima, u bijesnim automobilima, na šetalištima i trgovima, trebaju u ramazanu prenijeti u džamije i u prostore u kojima će se zbližavati i družiti u ime Gospodara svoga. Svoje sitne sate, one koji roditeljima zadaju podosta muke i brige, trebali bi oplemeniti ibadetom i odricanjem. A jesu li spremni naši sinovi i kćeri na to odricanje i promjene? Koliko smo ih pripremili za to odricanje i promjenu? Bojim se da nisu dovoljno ni spremni ni pripremljeni, jer vidim po svojim momcima da se brinu kako će postiti i kako će mjesec dana bez kafića i provoda. Opraštaju se, a nije im baš pravo, od društva koje neće mijenjati navike uz ramazan. Govorim, savjetujem, ružim, upozoravam, razgovaram sa svojim sinovima o njihovim životima, o njihovim potrebama i navikama. Navodim primjere, privoljavam ih da slijede dobro i da se čuvaju od ružnog, poročnog, opasnog - godinama to radim. Brinem se kad u sitne sate dođu kući. I ljuta budem dok ih iščekujem. I oni se ljute kad ih prozivam na mobilni, jer, kažu, samo ja to radim?! I pravdaju se uz obrazloženje da i njihovi vršnjaci kasne pa što bi oni bili drukčiji. Tješim se, saburim i iskrenim dovama molim Svemilosnog i Svepravednog da ih uputi i sačuva od zla, poroka, nesreća.
Počesto se upitam rade li tako i drugi roditelji, posebice oni slični meni mentalitetom, uvjerenjem, praksom. Odavno primjećujem da kad razmjenjujemo iskustva, kad razgovaramo o svojim evladima, ne pokazujemo jedni prema drugima dovoljno iskrenosti. Nismo počesto spremni kazati kako se nosimo s mahanama njihovim i dolascima u sitne sate. Gorka i tužna budem zbog toga. A kad naglašavam da bismo se morali pitati - češće i ozbiljnije - kazujemo li dovoljno, činimo li dovoljno da nam evladi budu bolji, da se međusobno druže i njeguju prijateljstvo onako kako smo ga mi, njihovi roditelji, njegovali, usamljenom se osjetim. Ramazan nam je prilika da se pitamo, da se iskreno družimo i da uz iftarske sofre razmijenimo iskustva uz dove Svemilosnom da na nas i na naše evlade spusti svoj rahmet, magfiret i selamet.