Srebrenica - simbol povratka genocida u Evropi
Srbijanski parlament je krajem marta, u gluho doba noći, poslije trinaest sati rasprave, usvojio Deklaraciju kojom osuđuje "zločin" u Srebrenici. Neprimjeren opozicioni ton, politikansko i međusobno optuživanje opozicije i pozicije, stavlja do znanja u kakvoj se političkoj atmosferi diskutovalo o prijedlogu Deklaracije o Srebrenici. Haotično stanje srbijanske opozicije i dijela protokolarne pozicije, koja se žustro zalagala za usvajanje ove deklaracije, bilo je više nego žalosno. Ponovno oživljavanje nacionalističke retorike i priče da genocida nije bilo; da se Srebrenica nije dogodila; da je to izmišljena priča; da je to laž; cijeli dan su telali srpske političke scene ponavljali iz Parlamenta. Oni koju su do prije neku godinu harali Sandžakom, „gradili i radili", za koje se moralo i „ljijepo vrijeme poručiti", koji su predstavljali političke ikone pred koji su bošnjački političari ničice padali, sada osporavaju Srebrenicu. Pomiješana su mi osjećanja bijesa i jada prema tim ljudima, a još više prema bošnjačkim političkim prvacima, koji su do prije nekoliko, ruku po ruku, mahali Bošnjacima u Sandžaku, iskreno se suosjećali sa našim jadnim stanjem, pa su nam i predavanja o Evropi, na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, držali trutovi, čiji stranački funkcioneri u Enciklopediji srpske istorije za Srebrenicu kažu da je to bilo „mesto gde je od 1991. do 1994. godine bilo primetno veliko pomeranje stanovništva". Ipak, potrebno je sjetiti se u par rečenica, šta se zapravo dogodilo u Srebrenici, da li je to bio zločin, genocid, pomjeranje stanovništva, šta li?
To je vrhunac tragičnih događaja u Bosni i Hercegovini, najveći genocid poslije Drugog svjetskog rata, počinjen naočigled cjelokupne svjetske javnosti. Srebrenica je postala simbol povrataka genocida u srce moderne Evrope. Tragično savršenstvo u tome postignuto je padom Srebrenice. Tu je jula 1995. izgubljeno ne samo područje koje je UN proglasio sigurnim, već je to bio i kraj političkog djelovanja koje se čini duboko nesretnim i neodgovornim. Ratko Mladić je pred kamerama izjavio da je Srebrenica osvojena i da je predaje na poklon srpskom narodu. Bilans događaja u Srebrenici je bio tragičan. Za nekoliko dana planski i sistematski razrađenom akcijom ubijeno je preko 8.000 Bošnjaka, većinom muškaraca svih uzrasta. Tijela nevino ubijenih i poklanih Bošnjaka zatrpavana su u pripremljenim masovnim grobnicama, neka su često premještana za jednog lokaliteta na drugi, treći, četvrti..., kako bi se sakrio trag ubijenih, poklanih ljudi, odnosno prikrio zločin. Kredibilitet proklamovanih demokratskih i moralnih vrijednosti svijeta prema događajima u Srebrenici bio je doveden u pitanje.
U izvještaju UN koji je objavljen 17. novembra 1999. godine navodi se sljedeće: "Ujedinjene nacije serijom grešaka, lošom procjenom i nesposobnošću da sagledaju dimenzije zla s kojom su bili suočeni, propustile su da obave svoj dio posla u spašavanju stanovništva Srebrenice." Vijeće sigurnosti UN krivo je za veliki dio propusta u mirovnom procesu zbog svog načina donošenja rezolucija bez resursa i za potkopavanje UN-ovog vlastitog ugleda, čime je također doprinijelo da ljudi koji su u to vrijeme vjerovali i nadali se, izgubili su ne samo nadu, već i živote. Ratko Mladić je izvršio masakr nad muškarcima iz Srebrenice, ali su zemlje u UN-ovom Vijeću sigurnosti to omogućile dajući im nadu u sigurnost koje nije bilo. Odgovornost za sve događaje leži, prije svega, na Vašingtonu, Londonu, Parizu, Moskvi i Pekingu. Bez njihovog odobrenja ne može se donijeti ni jedna odluka u Vijeću sigurnosti.
"Mislili smo da nije moguće da se samo '50 godina poslije' u Evropi može proširiti novi fažizam, a da mu se Evropa ne suprotstavi. S ogorčenjem moramo utvrditi kako nemamo snage da pokrenemo vlade velikih demokratskih zemalja da zaustave genocid na Balkanu. Evropa više nema pravo za sebe reći da je 'naučila nešto iz istorije'", istakli su njemački poslanici u deklaraciji usvojenoj 14. jula 1995. godine, tri dana nakon srebreničkog genocida.
Genocid podrazumijeva međunarodni zločin namjernog potpunog ili djelimičnog uništavanja nacionalnih, etničkih, rasnih i religioznih grupa. Spada u najtežu vrstu zločina protiv čovječanstva. Srbijanski parlament osuđuje zločin koji se dogodio u Srebrenici, politički pokušava da izbjegne pravo imenovanje događaja u Srebrenici, a to je genocid. U Parlamentu niko od predlagača Deklaracije nije ni jednim slovom spomenuo presudu generalu Radoslavu Krstiću, a u kojoj, između ostalog, stoji "...Žalbeno vijeće s potpunim uvjerenjem izjavljuje da pravda odgovarajućom formulacijom osuđuje ogromnu i trajno nanesenu štetu i da pokolj u Srebrenici naziva svojim pravim imenom: genocid..."
Da je već srbijansko društvo spremno da pogleda stvarnost u oči, da se suoči sa prošlošću i osudi genocid u Srebrenici, onda je najpametnije bilo usvojiti Rezoluciju o Srebrenici Evropskog parlamenta. Za mene lično, za svakog Bošnjaka u Srbiji, za svaku demokratsku politiku, usvajanje Deklaracije bez riječi genocid je neprihvatljivo i maliciozno. I naši bošnjački poslanici dali su podršku, razmišljali očito nisu, rekli su nešto koliko da se kaže i u sred pola noći pospani glasali za istu. Sramota.
Završit ću riječima uvažene istoričarke Latnike Perović koja kaže: "Metodi korištenja u Srebrenici nadišli su sve ono što se dešavalo na teritoriji bivše Jugoslavije. To se neće i ne smije zaboraviti. Za Srbe je to hipoteka koja se kao ogromni teret ostavlja i budućim generacijama."