7. maj Dan džamija - sjećanje na Ferhadiju

Rano svitanje 7. maja 1993. godine, ostavilo je najdublju, najbolniju ranu u biću i duši Banjaluke. Ogromnim količinama eksploziva vitki sklad džamije Ferhadije i Arnaudije pretvorio se u gomile rasutog, ranjenog i ubijenog kamena. Njihov dostojanstveni plač čuli su zaljubljenjici grada i svi oni koji su u sebi sačuvali makar grumen dobrote.

Prema podacima u Bosni i Hercegovini prije agresije bilo je 1144 džamije, 557 mesdžida, 954, mekteba, 15 tekija, 90 turbeta i 1425 ostalih vakufskih objekata. Kada izračunamo vrijednost ovih objekata, mjeri se u milionima maraka, što svakako znači privrženost muslimana svojoj rodnoj grudi. Dosta je džamija sa historijskim datumom, koje su uvijek imale značaj, kako domaće tako i svjetske baštine. Džamije su u većini slučaja imale osmanski stil munara, što danas nije slučaj. Džamije su isključivo služile za vjersku upotrebu muslimana u BiH, a kasnije smo neznajući upoznati, da su na vojnim kartama džamije služile kao vojni ciljevi i brojne kote, što naravno sa drugim vjerskim objektima nije bio slučaj. I ovaj nam podatak govori da su im smetale još onda, kada su se mnogi zaklinjali u JNA a kasnije srpsku vojsku. Broj porušenih džamija je ogroman, među njima je jedna od historijskog značaja kako za domaću tako i za svjetsku javnost. To je Ferhadija džamija. Džamija pokraj Vrbasa u Banjaluci.

Među onima koji su tog tužnog maja 1993. godine sa suzama u očima i zapitanošću u duši posmatrali rušenje Ferhadije, poslije noći u kojoj se sav grad tresao od razornih eksplozija, bio sam i ja. Još dok sam zavodnjelih očiju gledao ostatak Ferhadije ( i ne samo nje ), zadao sam sebi a i preuzeo amanet, da ću napisati, čim budem u prilici o džamiji Ferhadiji. Rušenje banjalučkih i okolnih džamija bio je najsnažniji udar u biće bošnjačkog naroda u gradovima sjeverne Bosne i njegovu želju da ostane gdje je bio.

Ukratko Ferhadija je bila bijela, vitka, skladna, s proporcijama čiji su brojčani odnosi čuvali u sebi jednu lijepu priču, džamija koju je sagradio nepoznati, ali zacijelo jedan od najdarovitijih učenika Kodže Mimara Sinana, namjesnika bosanskoga za Ferhat-pašu Sokolovića. Džamija Ferhadija bila je od 1579. godine duhovni skup grada na Vrbasu, sa tvrđavom Kastel i džamijom Arnaudijom (koja je sagrađena nekoliko godina kasnije) ona čini osnovu Donjeg Šehera. Minule su mnoge nedaće, poplave, požari, zemljotresi i ratna stradanja, ali Ferhadija i Arnaudija su istrajavale u svom postojanju. Sve su vlasti i sva vremena, manje ili više, uvažavali njihovo urbanističko otkriće grada. Oko Ferhadije su bila turbeta Ferhat-paše Sokolovića, njegovog bajraktara i njegove unuke Safi-kadune, za koju je vezana jedna od najljepših banjalučkih legendi, ona o Safikadi.

Naime, 6. maja 1993. godine, kada su oni slavili Đurđevdan, kao svoj vjerski i „državni" praznik, uvijek smo se pribojavali da bi se moglo nešto desiti. Poznato je u stvari da im je u krvi učiniti destrukciju drugome u povodu nekog njihovog praznika. Prisjetimo se iz razgovora rahmetli Ibrahim ef. Halilovića, tadašnjeg muftije banjalučkog i njegovih saradnika koji su bili u Banja Luci: „Sutradan ujutro, 7. maja u 5,30 sati, zazvonio mi je telefon. Probudilo me je, ali je mama bila brža i podigla slušalicu. Ona je govorila: Dragi moj Ibrahim efendija, jeli moguće? Jeli do temelja? Kada sam došao muftiji, čvrsto smo se zagrlili i zaplakali. Prošlo je nekoliko minuta kada smo progovorili prvu riječ. Jednostavno niti se moglo, niti imalo šta kazati....".

I naravno mnogima je rušenje Ferhadije i ostalih džamija bio kamen na srcu a njima kamena sa srca. Unazad nekoliko godina trava je obrasla mjesto na kojem je bila Ferhadija, gdje su je koristila i djeca tražeći prostor za igru. Malo je bilo onih koji su svjesni da gaze sveto tlo, jer i nisu bili iz ovog grada. Banjaluci su, koliko god je to bilo moguće, oduzeli dušu i identitet. Djelovala je kao jedan veliki mezar. Tako je bilo nekoliko godina, od kad se nisu pojavile nove snage i želje da se otpočne sa obnovom Ferhadije. Moramo priznati, nakon tame u ovom gradu, počeli su da pušu povoljniji vjetrovi pa se početak obnove uveliko spremao. I baš kad misliš da je prošlo, 7. maj se ponavlja, ali ovaj put sa umom bolesnom masom ljudi koji nisu željeli i ne žele da ponovo vide džamiju Ferhadiju. U tom svom bjesnilu, grupe razujarenih srpskih mladića i školaraca, ruše pale kamenuju i ubijaju sve pred sobom. Zapalili su nekoliko autobusa, razbili na stotine ljudskih glava, te ubili Murata Badića, ako Bog da, šehida, koji je htjeo da ponovo vidi rađanje Ferhadije. Prizor je bio za svaku osudu, ali i ovaj put kao i uvijek, samo se riječima reagovalo nikakvih sankcija nije bilo.

Nasuprot svemu ovome, bošnjaci su uporni,  i nisu stali u svom nijetu. Hrabri Reisu-l-ulema Dr. Mustafa ef. Cerić, Muftija banjalučki, Edhem ef. Čamdžić i njima najbliži saradnici sa džematlijama i imamima Banjaluke položiše temeljac za obnovu džamije Ferhadija. Ovaj čin je umnogome stvorio povoljnu situaciju za buduće povratnike u ovaj grad i na ove prostore.

Danas kada posjetite Banjaluku i mjesto Ferhadije, vidjet ćete da ona oživljava. Ovaj put Banjaluci,  kako god, vraća se duša i identitet. Na poznatom uglu vide se zidine Ferhadije, koja se obnavlja. Sada djeluje prepoznatljivo, radno i veselo. Gradnja džamije ide sa potpunim izvornim načinom gradnje, što podrazumijeva i materijal od kojeg je građena.

Raduje nas činjenica što je Rijaset IZ u BiH, datum 7. maj, uzeo kao sjećanje na rušenje džamije Ferhadije.  Taj datum nas podsjeća na tvoju, moju džamiju i svakako na Ferhadiju. Tom prilikom u svim džamijama se organiziraju sergije posvećene obnovama džamija na području BiH, posebno manjeg BH entiteta. Pa sa razlogom možemo kazati, džamija Ferhadija, bez obzira što nije  završena njena obnova, pomaže svim ostalim džamijama u BiH.

Da budem dosljedan u svojoj iskrenosti, vjerovao sam rah. Ibrahim ef. Haliloviću da će Ferhadija ponovo biti izgrađena. U to me često uvjeravao kada sam ga nekoliko puta posjetio. Pa mi je jedne prilike kazao: „Dragi Senade, ti si mlad, i doživjet ćeš, ako Bog da, rađanje Ferhadije, možda ću i ja tu biti negdje, posmatrati...", i nije dalje ništo govorio. Kako vremena prolaze, svjedok sam tome da Ferhadija uz Allahovu pomoć i pomoć vjernika ponovo se uzdiže iz mezara. Isto tako vjerovao sam i današnjem muftiji Edhem ef. Čamdžiću, da će Ferhadija biti obnovljena, što se i očekivalo.

Stoga pomozimo obnovu džamije Ferhadija i svih džamija u Bosni i Hercegovini. Imamo priliku za to. Na to nas podsjeća svake godine obaveza i sjećanje na džamiju Ferhadiju. I neka je veliko hvala svim donatorima, učesnicima u njenoj obnovi, bez obzira koliko i na koji način pomogli. Takvima će Allah dž.š. kuću sagraditi u džennetu. 

Rekić Senad