Paradigma novog imama III

Nakon objavljivanja prvog teksta na ovu temu, bio sam pozvan od strane nekoliko medžlisa u BiH da održim predavanje i da zajedno sa imamima, interaktivno, face to face, razgovaramo o ovoj ideji, ali i svim problemima sa kojima se imami susreću u svome poslu. Bio sam pozvan na redovni seminar MIZ-a Tešanj, od strane gl. imama mr. Fuad ef. Omerbašića, također i na redovni seminar MIZ-a Mostar od strane gl. imama Salem ef. Dedovića. Pored Sarajeva, gdje smo i promovirali ovu ideju, u ova dva grada imali smo dvosatnu raspravu na temu - „Paradigma novog imama" i šta bi to, zapravo, sve moglo biti.

Uzgred, gledao sam bh. imame i mogu reći da oni, zapravo, isto izgledaju; i u Sarajevu, i u Tešnju, i u Mostaru itd. I dobro je što su isti, što nisu različiti, a oni izgledaju kao svoj narod, liče na svoj narod (ovo je već rečeno za ovdašnje političare, što držim da je fula, jer naši političari ne liče na svoj narod, nažalost). I rekao sam im to, ali, isto tako, izrazio sam i svoju stanovitu radost zbog tih seminara/naših susreta, a usljed nekoliko razloga: bh. imama nema puno, nešto malo više od hiljadu, i zbog postojanja više medresa ovi mlađi imami se ne znaju a poglavito ne znaju ove starije imame, zato je dobro da glavni imami pozivaju imame iz drugih medžlisa koji će biti gosti/predavači svojim kolegama. Ne moraju to nužno biti (uvijek) glavni imami, mogu bilo koji imami koje delegiraju glavni imami ili muftije. A druga dobra stvar je što će imami imati priliku da razmijene iskustva i da razgovaraju o novim idejama koje se evidentno (po)javljaju.

Također, početkom februara imao sam promociju svoje knjige „Bošnjaci na pola puta" u Islamskom centru u Zagrebu, na promociji je bio muftija Ševko ef. Omerbašić i njegov zamjenik dr. Aziz ef. Hasanović, te predsjednik MIZ-a Zagreb gosp. Srebreniković, glavni imam hfz. Alili, imam mr. Mešić i drugi, no, tom prilikom, pored tema vezanih za knjigu, razgovarali smo i o „Paradigmi novog imama". Dr. Hasanović mi je rekao da će na nivou Sabora, kao potpredsjednik, pokrenuti ovo pitanje i predložit će da se ova razmišljanja artikuliraju i posredstvom časova imameta u našim medresama.

Ali, o čemu imami pričaju među sobom, šta je to fokus njihovog interesovanja i međusobnog tretiranja? Pa, uglavnom, razgovaraju o (svojim) hutbama, kako odgovoriti na zahtjeve vremena i prisutnog auditorijuma na džumama, koje teme tretirati itd. Dilema je, prije svega, koju grupu primarno tretirati, a koju, pak, „taocima"  držati, jer, jamačno, u minimumu, profilacija auditorijuma na džumama je dvogrupna, eventualno trogrupna. Dakle, radi se o mladim ljudima, koji ne poznaju granice, zapravo, koji pomjeraju granice, koji su upućeni u suvremeni svijet u svim njegovim aplikacijama, koji, nakon pojava interneta, žive u punom smislu svoj virtualni svijet. Oni su permanentno na internetu, na Facebook-u, na kojem imaju svoje grupe, što su svojevrsni džemati, oni u svoje grupe/džemate biraju članove i prijatelje, oni će i svog imama pozvati u grupu, ako ga/ih imam ne može pratiti oni ga neće čekati, naći će drugog imama ili drugog lidera. Oni imaju i svoje blogove, koji su, dakle, virtualni džemati, zatim forumi itd.

A, s druge strane, imamo i redovne „stare" džematlije koji su se „zacementirali" u prvim safovima i oni su tu u džamiji „čitavu vječnost", vjeru poprilično shvataju kao što su je doživjeli/naučili i prvih dana svog života, u smislu epigonstva gdje odgovaraju na zahtjev svojih predaka, ništa ne mijenjaju od onoga što su prihvatili i naučili u prvim mektepskim časovima itd. A, opet, sa treće strane, imamo i intelektualce, članove akademskog društva koji su tu zbog zahtjeva vjere i koji su, u intelektualnom smislu, svijet jako dobro promislili i percipirali, i mogli bi mnogo toga dobrog/boljeg kazati, ali oni su tu da slušaju, jer tu im je ulogu dodijelio (i) njihov izbor ali i ustroj vjerske zajednice kao organizacije, koji kao takav nije konačan.

E, između ove tri grupe, ugrubo kazano, imam/hatib gotovo pehlivanski treba da balansira. A on se i ovako pita: ako fokus svoje hutbe usmjeri na suvremene teme i načine njihove artikulacije i manifestacije, dovest će se u situaciju da će biti „kritikovan" od starih džematlija da ga ništa ne razumiju i da ga kao takvog ne mogu pratiti. No, a ako u fokus svoje hutbe postavi te „zacementirane" džematlije koji traže teme koje se ponavljaju,  one teme koje su vazile hodže njihovih očeva i njihovih djedova, gotovo na isti način, dakle, tretirajući vjerske stvari kao teme a ne kao dokaze po potrebi, on riskira da izgubi novu/mladu populaciju koja želi vjeru u suvremenom kontekstu, kao dokaz života, njegovo tumačenje i njegovo olakšanje. Mladi će jednom, možda dva puta pretrpjeti nečiju „dosadnu" hutbu, ali treći put njih tu više nema. Dok su ovi stari, bez obzira na (ne)razumijevanje, tu u džamiji i dalje - „zacementirani". Mislim da sam sada već i odgovorio na ovo pitanje.

Teme se, dakako, javljaju same od sebe, njih treba samo ubrati, one su nekada globalne, a nekada su lokalnog karaktera, s proširenim dejstvom pouke i upozorenja. Šta ovo znači? Ako se recimo u Mostaru pojave dvije sestre koje prevare nekolicinu građana/džematlija, čija je prevara u milionskom iznosu, dužnost je tih imama da ljudima vaze o prevarama i da svojim vazom „pomognu" one koji su prevareni, ali isto tako je dužnost, recimo, sarajevskih imama da džematlijama ukažu i podsjete ih da je Mihrija Pelak imala svoju reinkarnaciju u Mostaru i da nam se te prevare ne događaju slučajno. Evo još jednog primjera: Bio sam na godišnjem odmoru kada je miniran mezar A. Izetbegovića. Bio je, dakle, petak i zatekao sam se na džumi u džamiji tristo metara vazdušne linije od Alijinog mezara. Imam na hutbi uopće nije spomenuo miniranje mezara. Možda nije znao, ali morao je prije hutbe pogledati vijesti u 10h, u 11h, pa na koncu i one u 12h.

Na koncu, da poentiramo: ispričao nam je uvaženi stariji imam iz Mostara da su se svojevremeno, dok su bili učenici, požalili hfz. Sokoloviću kako će držati hutbe i govoriti ljudima u prepunoj džamiji, jer ih je naprosto strah to raditi, a on im je duhovito odgovorio: „Zamislite samo da su dolje kupusove glave"! No, moramo se suočiti sa činjenicom da dolje više nisu, niti su ikada bile, kupusove glave! Taj se džemat, osobito koji je sada prisutan, mora respektirati!

P.S. Dopustite mi da sa vama podijelim malo „profesionalne radosti". U noći mevluda, u jednoj privatnoj kući dvije sestre su organizirale mevlud sa svojom malodobnom djecom, kojoj sam muallim u svome mektebu. Petero djece, u rasponu od 5 do 10 godina, lijepo su spremili recitacije, ilahije i mevludske spjevove, a ja sam kao imam rukovodio mevludom. No, na tom mevludu, ne sasvim slučajno, zatekla se i ekipa turske nacionalne televizije (TRT) koja je htjela da snimi i mevlud u kućnoj izvedbi. I to su uredno snimili, plus moju kratku izjavu o značenju kućnih mevluda. Sutradan 26.02., prije džume, oko 11h u emisiji koja tretira rođendan Muhammeda, a.s., emitirani su prilozi o mevludima iz većih gradova diljem svijeta. Ali, iz Sarajeva, pored mevluda iz Careve džamije, emitiran je, kao „delikates", i mevlud iz privatne kuće, gdje mala djeca uče mevlud i šalju blagoslove Poslaniku. To je bilo više nego sjajno. Čitav je svijet vidio taj naš „mali mevlud"! Bio sam presretan. Mediji su čudo!

Muhamed Velić   (www.preporod.com)