Sekuliranje i „muslimani sekularisti“

Jedno sasvim obično negodovanje jednog običnog nefundamentaliste, nedžihadiste i što je najvažnije muslimanskog nesekulariste. U tijeku medijskog govora o vehabijskom pokretu u Bosni i svijetu, u tijeku anatemiziranja muslimana u Europi i ukidanja naših osnovnih vjerskih prava, u tijeku priča o činjenici da su muslimani vjerska skupina koja najviše pati po raznim zatvorima od Afganistana i Kine do Guantanama, digao se jedan mali glasić protesta koji također traži neotuđivo pravo na ispovijedanje svoje verzije islama. To su uznici koji pate. Oni zahtijevaju svoja prava i traže zaštitu. Traže zaštitu i utočište od ostatka muslimana, koji ih navodno zanemaruju, proganjaju i osuđuju. Riječ je o sekularnim muslimanima. Koliko god naprežemo svoj mozak i preispitujemo svoje srce, mislim da još uvijek nije točno jasno što to znači - sekularni islam. Da li je to onaj islam koji potiče ispijanje alkohola umjesto crnog čaja, boze, limunade i hladnog jogurta s metvicom? Da li je to islam koji preferira joging i yogu umjesto klanjanja? Da li je to, u turskoj verziji, islam koji neće dati osnovna prava Kurdima ili šutjeti o masovnom ubijanju Armenaca? Da li je to onaj islam koji će slaviti Bajram uz pivu, šljivovicu ili skupocjeno vino, te organizirati votka partyje? Tko će znati. Problematične su tri teze (ima ih još podosta) koje će sekularisti učestalo nametati.

Prva je da između tzv. prvih muslimana, dakle konzervativaca ili džihadista, i onih drugih, dakle sekularista, ne postoji sredina - oni treći muslimani. Druga teza je da islam treba preporoditi da bi bio funkcionalan za novo moderno doba, jer onakav kakav je „izmišljen" u Poslanikovo a.s. doba ne može biti prihvatljiv suvremenom načinu života. Treća teza je da su upravo sekularisti ti koji će voditi nekakvu preporodnu revoluciju islamskog svijeta, ujediniti sve muslimane i na koncu pobijediti radikalizam.

„Ja ću klanjati i ispovijedati islam onako kako sam naučio od svoga babe, i onako kako je on naučio od svoga i sve tako redom do u doba kada je sultan Fatih hodio po Božjoj zemlji Bosni i tačka!" - čut ćemo od bosanskog muslimana, koji se buni od raznih vjerskih novotarija i  sugestija. Bit će to prvi znak otpora koji neće tražiti posebne dopune, obrazloženja i tačka. Ako ćemo se ravnati po navedenim tezama pitat ćemo se tko su uopće bosanski muslimani, ako nisu bili i većinom nisu sekularisti, i ako zasigurno nisu džihadisti. Zaboga, zamislite jednog našeg dobrog Bošnju koji između srkanja mirisne kahve, pjevušenja sevdalinke Mehe Puzića i odlaska u džamiju smišlja kako dignuti u zrak ekspresni vlak München - Sarajevo. S druge strane zamislite ga kako kao pravi sekularist, umjesto odlaska u džamiju, kupuje turističku maketu džamije koju će postaviti u vitrinu svoje dnevne sobe uz imitaciju sablje kapetana Huseina Gradašćevića, uz ofucani fes sa zlatnom hadžijskom čalmom svoga dide, čibuk i kuburu svoga babe koji je davno preselio na bolji svijet, a s njim preselila u mezar i abdesthana, divanhana, sabahana i musafirhana ... Za tog pripadnika „naprednog" sekularnog islama, koji bi nam trebao donijeti neku novu vjersko-sekularnu revoluciju, sve ono do čega su držali dido i nena ionako postaje samo folklor ili muzejski artefakt, smješten u vitrinu dnevne sobe. Međutim, on se neće odricati islama, a ne! On će i dalje tražiti pravo da se određuje muslimanom i pripada islamskom civilizacijskom krugu, ali ne bi klanjao i išao na džumu, ili sačuvaj Bože postio! Tražiti će svoja prava i glasnogovornika, buniti se protiv onih čije žene nose mahramu na glavi, jer, to nije slika koja nam treba kada se predstavljamo Europi. Zalagat će se i za prava homoseksualaca, koji organiziraju svoje povorke u Sarajevu usred Ramazana, jer, i to je europski običaj i to govori o tome koliko smo napredni.

Primijetit ćemo da za sekulariste počinju velike nevolje kada se počnu otvarati pitanja identiteta. Ovog puta ne treba dvojiti i dijeliti muslimane na polove sekularista i džihadista odnosno konzervativaca. Tu nametnutu i izmišljenu međuprazninu popunjavaju, recimo, obični muslimani bošnjačke, albanske ili romske nacionalnosti, koji pripadaju zagrebačkom džematu kao i pisac ovih redaka. Nisu ni džihadisti ni sekularisti, oni su jednostavno muslimani. Treba reći da oni koji redovno održavaju svoje vjerske obaveze i podnose sve muke svakodnevnog života, uopće nisu zbunjeni kada je u pitanju nacionalni identitet. Njima neće biti problem reći - ja sam Bošnjak, Albanac ili Rom, ali prije svega musliman. Uostalom, za ovu priču pitanje nacionalnosti je manje važna stvar. Kada danas na Zapadu javno kažete da ste musliman i kada to potvrdite svojim načinom života - jednostavno nakon nekog vremena nemate što izgubiti. Umah će se naći grupa onih koji će vas poprijeko gledati kao nazadnog i čudnog. Umah će vam biti nedostupna neka radna mjesta, odmah će vam postavljati pregršt pitanja nakon kojih ćete morati objašnjavati zašto se muslimani šiiti u Iranu bičuju, zašto se žene muslimanke pokrivaju, da li je Poslanik a.s. bio ženomrzac i da li je volio snubiti djevojčice. Nadalje, što znači džihad i zašto se muslimani po autobusima raznose u zrak, zašto muslimani mogu imati više žena, a ti imaš samo jednu, zašto volimo deve više od sobova, nargile umjesto filter cigareta, da li ste obrezani do kraja ili samo do pola... Neprestano ćemo slušati rafale predrasuda i frustracija koje uporno proizvodi uplašeni Zapad. Musliman koji uspije sve ovo saburli izdržati i održati svoju vjeru živom zaista više nema što izgubiti. Što ne bi bio i Bošnjak, Albanac i Rom kada mogu biti musliman? Što mi mogu, kada biti muslimanom može uključivati sve moguće negativne konotacije? Ma, ništa nam ne mogu jer nas po pravilu demokratičnosti moraju prihvatiti. Nemaju izbora, ali mi moramo osaburiti te bez imalo mržnje i izolacionizma, po pravilu islama, prihvatiti i njih, poštivati ih, ne zadirati u njihovu vjeru ili nevjeru. Rekli bi sekularisti skulirati se i ne loviti ribe u mutnom. Na kraju, a to je i dokazano, kada shvate da je islam poruka mira i ljubavi, većina počinje cijeniti muslimana i njegovu predanost vjeri i jednom Bogu.

S druge strane sekularist je u ozbiljnim problemima. On bi želio biti nevidljiv, ne bi želio da ga netko smatra drukčijim i boji se svih onih predrasuda koje zapadnjaci, posredstvom medija, gaje prema muslimanima.  Boji se i zapadnjaka i muslimana, tuži se i na jedne i na druge. Ne zna kuda bi. Eto, neke budale sruše tornjeve u Americi i sekularist na Zapadu, koji se do sada uspješno skrivao u masi, odjednom je označen kao musliman džihadist, jer, paranoja i manija ne razlikuje nijanse. Svi koji su druge boje kože i čudnih imena postaju sumnjivi. I što tada? Nema mraka u koji se može sakriti, jer svijetli kao iračka neonska reklama ili radioaktivni materijal iz nekog skrivenog arapskog nuklearnog postrojenja. Tada sekularist počinje pričati svakojake gluposti, jer se razočarao ne u loše djelo zabludjelog muslimana teroriste, nego u islam. Tada produbljuje svoje gađenje prema svemu što je sveto u islamu i zagovara islamski preporod na osnovama prerade Kur`ana Časnog.

Uzalud mu i to, jer svejedno nema pomoći kada vlada paranoja, a represivni aparat, koji se počesto krije iza demokracije. Reći ćemo da je u takvoj situaciji jedini preostali način borbe onaj koji vodimo znanjem o našoj kulturi i vjeri. Ne daj Bože da ga vodimo eksplozivnim napravama ili puškama. Da bi razbili brojne predrasude činimo to upornom prezentacijom islamske kulture. Netko će reći da obrezivanje djevojčica također pripada islamskoj kulturi i da niti jedna multikulturna demokracija ne može prihvatiti takav odnos prema ženi. Tu su u krivu, jer  plemenski običaj nekih etničkih Sudanaca ne može biti i nikad nije ni bio sunnet Poslanika Muhammeda. Islam je vazda bio i ostao nadnacionalna kategorija koja strogo zabranjuje takve postupke. U tom slučaju kompleksi i traume nekih gnjevnih bivših muslimanki potpuno su krivo usmjereni prema islamu, umjesto prema zabludjelom muslimanu koji je pomiješao etničko ili plemensko i vjersko te se uhvatio sakaćenja nesretnih djevojčica. Uz to, taj zabludjeli musliman, iz neznanja, krivo tumači vlastitu vjeru i nezahvalno na štetu drugog izvlači vjerske odredbe iz pripadajućeg im konteksta.

Kada svi frontovi budu probijeni, kada sva naša uporišta budu srušena ostaje nam kao zaštita bogato kulturno naslijeđe na koje se možemo pozvati, kao i lijepi islamski odnos prema svakom živom biću. Ovdje sekularisti potpuno zakazuju, jer onaj koji se uporno želi asimilirati ili ljepše rečeno „utopiti" u sredinu, neće moći u obranu koristiti bogate islamske kulturne resurse, upravo zato što ih više ne baštini. A što to dijeli Bošnjake od Srba i Hrvata u Bosni? Zar to nije upravo bogata islamska kultura koja se živi po muslimanskim kućama, a ne kao suvenir drži u vitrinama. Na kraju treba reći da je podjela na džihadiste i one sekularne muslimane ne samo netočna klasifikacija ummeta već potpuna budalaština. Ustvrdit ćemo sasvim suprotno, da postoje oni sekularni (tradicijski pripadaju islamu, ali ne poštuju osnove postulate vjere koji su nepromjenjivi do Sudnjeg dana) i oni koji su muslimani bez obzira na pravce i podvrste. Zapad je davno odvojio Crkvu od države, vjersko od svjetovnog, a mi ćemo shodno tome odvojiti muslimane od sekularista i, nadamo se, ne spajati pod isti nazivnik nespojivo. Ako netko želi biti sekularan - bujrum, slobodna mu je volja i to ne po demokratskom pravu Zapada, nego po principima Allahove volje koja je svakom čovjeku dala pravo izbora i u njega ne zadire. Onaj tko to pravo prekrši i mimo Allaha ukida čovjekovo pravo na izbor, taj je zabludio ili ne zna što je islam. U islamu nema prisile. Ako sekularist želi postati muslimanom, mašallah, ali prije toga mora napustiti tzv. šejtanov sunnet i prihvatiti neke odgovornosti, koje nosi vjerovanje u Allaha dž.š. Da bi se mogao smatrati muslimanom ne uzima se od islama samo onoliko koliko ti odgovara već onoliko koliko ti je propisano. Treba dodati da nisu ni svi sekularisti isti. Najopasniji među njima su intelektualci koji promišljaju svoj sekularizam i od njega rade životno uvjerenje ili znanost, da ne kažemo zasebnu religioznost. Oni običniji, svjesni su svojeg pada u sekularno, ali to i priznaju i neće poput nekih intelektualaca čitati Kur`an i hadise da bi im našli greške i rupe. Imamo, dakle, sekulariste posvađane s Bogom i one posvađane sa samim sobom.

Međutim, možemo se bez obzira na razlike voljeti, jer muslimansko srce voli cijeli svijet - od Melbourna do New Yorka, od Južnog do Sjevernog pola, od sekularnog do bipolarnog. Voli katedralu u Zagrebu i Sarajevu jer u nju idu oni koji poštuju i vole Isu Pejgambera, voli sinagogu u Parizu, jer u nju idu oni koji vjeruju u jednog Boga. Volimo mi cijeli od Allaha stvoreni svijet kao što ga je volio naš Poslanik Muhammed, neka je Allahov blagoslov na njega i njegov ummet.

Filip Mursel Begović   (www.preporod.com)