Čvrsto uvjerenje ili čvrsta zloupotreba vjere?

Šta se desi sa vjerom i vjerskim kada budu zloupotrijebljeni? Ukratko: Haos! Strah, nevjerica, podozrenje, zebnja, odvratnost i mučnina u stomaku na činjenicu da se jedna tako uzvišena stvar može toliko srozati i vulgarizirati. Danas se vulgarizacija vjere i vjerskog dešava obostrano i od onih koji vjeru brane i od onih koji je napadaju. K tome, danas se vrlo olahko muslimanima spočitava kako svoju religiju zloupotrebljavaju, miješaju sa politikom, kako ona nije kompatibilna sa demokratijom, ljudskim pravima  i čime sve ne...  Međutim, činjenice iz svakodnevice ukazuju na to da su upravo ti isti muslimani, koji tako "čvrsto zloupotrebljavaju svoju vjeru" upravo najveće žrtve te "zloupotrebe." Logika koja na ovakav način postavlja problem i traži odgovore (navodno dobronamjerno) isuviše dugo je dijagnostičkog karaktera i nepodnošljivo dugo su njene bolne dijagnoze uglavnom slike osakaćenih i okrvavljenih na bagdadskim ulicama ili u pakistanskim džamijama, stotine mrtvih i još više ranjenih. Te slike su postale samo varijabilne brojke koje se preslušavaju  (i sve više primaju) poput kakve vremenske prognoze.  "Preko 80 civila je stradalo u samoubilačkom napadu u Iraku kada se eksplozivom opasani samoubica raznio u blizini velikog ši'itskog svetišta... stotine drugih su povrijeđeni. Za napad se optužuje "Islamska vojska...." - pitanje je koga, šta, čega "islamskog"???
Dakako da muslimani (ali izričito muslimani sami sebi) danas moraju postaviti mnogo teških pitanja. Možda bi kur'anska dova "Bože nemoj nas kazniti zbog onog što oni kratke pameti među nama čine!" ponajbolje došla u vremenu kad se svako malo neka neuka i neodgojena ličnost (sumnjive i uglavnom umrljane prošlosti) hvata tumačenja i pokazivanja u praksi "pravog" islama. Pronositelji ove lažne ideološke postavke o "pravom" islamu kako na globalnoj (a sada već i na domaćoj sceni) idealni su partneri i savršeno opravdanje lovicma na neprijatelje - hegemoniji kojoj je otvaranje konflikata jedini mogući modus opstanka.

Već duže vremena ova lažna ideološka postavka o «pravom» islamu je muslimanski svijet dovela u stanje iščašenosti - gdje se u stvari ne radi o «pravom» islamu, već o «pravom» i «ispravnom» meni ili mojoj grupi - gdje je pojedinačni i kolektivni egoistički duh prevagnuo. Upravo sličnost ovog trenda koji se danas nameće islamu i promovira među muslimanima sa jednim srednjovijekovnim evropskim konceptom tema je ovog teksta.

Čvrsto uvjerenje?

«Čvrsto uvjerenje» kojeg promoviraju zagovornici «pravog» islama nije isto što i personalna «čvrsta vjera» za čiji intenzitet ne postoje kantari ovoga svijeta. To je stvar ličnog i intimnog. Realizacije te vjere u životu su samo naznake, i ona je kao takva nedodirljiva, čista i neukaljana sve dok se ne izloži intenzivnoj kontaminaciji, skrnavljenju i vulgarizaciji gdje ljudski ego, a ne Bog, postane mjera i cilj vjerskog. «Naprasno i skučeno ‘čvrsto uvjerenje' može biti smrtonosno, posebice u religijskim stvarima. Mi sada živimo u jednoj globalnoj eri, i opasno je i pretpostaviti, bez propitivanja, da ‘mi' posjedujemo monopol nad istinom i pravdom,» smatra Karen Armstrnog, jedna od najuglednijih i najčitanijih autora o religiji i religijskom u današnjem vremenu.

Svekoliki muslimanski intelekt bi danas mogao naučiti jednu veliku lekciju iz samoprijekora i samokritike kroz koju je lično prošla ova bivša katolička redovnica i iz koje je izvela jedan ovakav zaključak. Armstrongova tada nije čitala Kur'an (kao što je to radila poslije) već je do ove konstatacije došla istražujući Križarske ratove pri čemu su je scene ubijanja, klanja i masakriranja koje je u literaturi pronalazila lično (čak i zdravstveno) duboko pogodile. Ona je tada ukazala na razmjere «zločina» zloupotrebe vjere i vjerskog kojeg izravno kreira egoistično ljudsko nastupanje sa pozicije «čvrstog uvjerenja» u ispravnost isključivo jednog stava i mišljenja. Armstrongova tada nije znala da je na opasnost ovog psihološkog (u smislu pojedinca), ali i društvenog problema (u smislu zajednice) Kur'an već ukazao, kada je za ljude koji postupaju sa pozicije «apsolutne uvjerenosti u ispravnost svojih postupaka» upitao, a zatim konstatirao: «Kako mogu biti isti: onaj kome su njegova ružna djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim... Allah u zabludi ostavlja onoga koga hoće, a na pravi put ukazuje onome kome hoće, pa ne izgaraj od žalosti za njima;» (Stvoritelj, 8). Neko će upitati kakve veze ima križarski etos «čvrstog uvjerenja» sa onim što nam se danas događa? «Čvrsto uvjerenje» kao koncept nastranog egoističkog reprezentovanja religijskih osjećaja je izravni rezultat križarskog etosa. A njegov današnji oblik je izražen kroz dominirajući poklik i demagogiju: «Ko nije s nama, on je protiv nas!» - a njeni ekskluzivni zagovornici više nisu samo osioni vladari supersila današnjice. Sve više je evidentno da se ovaj modalitet mišljenja polahko, ali sigurno udomaćuje među muslimanima. Paradoksalno, upravo radi tih istih muslimana je taj etos rođen (na Zapadu) u srednjovjekovnom zakrvavljenom ruhu mržnje.

K svemu ovome, zašto povezivati taj Zapadnjacima (i dakako svim Istočnjacima) mrski "križarski etos" sa današnjim etosom "zloupregnutog džihada"? Kolikogod je Istok stoljećima ostao u traumi onog što se na engleskom kaže "crusade" (križarski), toliko je danas Zapad istraumiran onim što se arapskom riječju kaže "džihad".  Neobična je i znakovita činjenica da oba termina i "džihad" i "crusade" imaju vrlo bliska značenjska polja: trud, odvažnost, smionost, istinski napor, nastojanje, unutarnju borbu, odvažnost i sl. A zar jezik ne reflektira stvarnost, odnosno realno stanje stvari i vice versa?  

 Zloupregnuti džihad

"Križarski ratovi su bili prvi čin suradnje nove Evrope u vremenu kada se ona počela oporavljati od Mračnog doba i borila za povratak na međunarodnu scenu. Ipak, križari su izmasakrirali hiljade židova i muslimana sa poklikom ‘Bog to hoće!' na svojim usnama... Prve njihove žrtve su bili židovi Evrope. Godine 1096. jedna grupa križara iz Njemačke desetkovala je židovske zajednice uz dolinu rijeke Rajne, nudeći tom židovskom stanovništvu brutalan izbor: smrt ili krštenje. Od tog doba mržnja prema judaizmu postala je neka vrsta hronične bolesti u Evropi. Svaki puta kada bi bio oglašen križarski pohod na Bliski Istok radi borbe protiv muslimana, kršćani koji se nisu mogli pridružiti ekspediciji svoj udio su odradili ubijajući židove kod kuće," kaže Armstrongova u svojoj autobiografiji, zaključujući da je ovaj mrzilački etos kulminirao u Hitlerovim logorima smrti.

Muslimani Balkana općenito, a Bošnjaci posebno, izgleda su jedinstveni primjer naroda koji još uvijek živi u živoj traumi od (stvarnih historijskih ubilačkih [kiržarskih] pohoda iz dalje i bliže prošlosti), i u prilici je da podjednako stekne traume kako od križarskog etosa, tako i od etosa zloupregnutog džihada!? Taj "zloupregnuti džihad" kojeg danas na globalnoj sceni vode pobornici ideje "pravog" islama, samoubilačkim napadima i bombama po džamijama, na bosanskom jeziku se pak vodi u svojoj cyber formi. I to ponajviše putem raznih internet-portala čije su hosting-domene registrirane uglavnom van BiH,  a čiji urednici godinama vode "odlučni džihad" istovremeno uredno primajući socijalne pomoći i doplatke za djecu od sistema zapadnih "nevjerničkih demokratija". Takvi cyber džihadisti dostojni su partneri i opravdanje onima koji su Bošnjacima svezali ruke i ostavili ih nenaoružane pred zločinačkim hordama u agresiji 1992-95. Upravo je odbrana Bošnjaka od takve agresije svom svojom puninom, to ne treba uopće poricati, bila časni i dostojanstveni "džihad" u punini svog značenja (rat u odbrani vjere, života, imetka, porodice i časti). Međutim, danas tom istinskom "džihadu" u kome su Bošnjaci pokazali svoj "trud, odvažnost, smionost, istinski napor, nastojanje, unutarnju borbu"  izravna je prijetnja njegovo dovođenje u rang i izjednačavanje sa organiziranom zločinačkom agresijom, pljačkom, silovanjem i ubijanjem koja su kulminirala genocidom. Bošnjaci su poput Jevreja doživjeli genocid od onih koji su ubijajući njih: ubijali Turke, Moslemane, Saracene, i sve druge stanare tamne strane svoje podsvijesti.

Holokaust i Srebrenica

Etos "čvrstog uvjerenja" križara u konačnici je porodio holokaust kao što je srpska historijska potreba za mržnjom prema islamu u konačnici porodila genocid. "Zapadnjaci su imali potrebu mrziti islam. U maštarijama koje su stvorili islam je postao sve ono čemu su se oni nadali da nisu, i učinjen sukusom svega onoga čega su se bojali da jesu. Islam je postao tamna strana psihe Zapada, pa čak i 1980-tih, primijetila sam, izgledalo je kao da nam teško pada odnositi se prema muslimanskoj vjeri i civilizaciji sa poštenjem i objektivnošću. Stereotipsko gledanje na islam, prvotno razvijeno u vrijeme križarskih ratova, bilo je na neki veoma dubok način suštinska stvar našeg zapadnog identiteta," tvrdi Armstrongova kojoj je ovo istraživanje bilo svojevrsno otrježnjujuće otkriće i koje je zauvijek promijenilo njeno razmišljanje. "Nikada više neću biti u stanju olahko ustvrditi da je Zapad najbolji. Od Auschwitza, civilizirani Zapad je postao kultura koja je izmasakrirala svoje židovsko stanovništvo, a taj čin genocida je okaljao sva naša druga postignuća. Ako smo kultivirali jednu takvu pokvarenu mržnju i judaizma i islama toliko stoljeća, koje smo to još druge grješke počinili i koje smo to još druge zablude odnjegovali? Najednom sam stekla dojam da je važno saznati i o drugim kulturama i tradicijama. Bila sam pogođena nihilizmom križarskih pohoda. Umjesto da su prilazili židovima u svojim sredinama, umjesto pokušaja da nauče od islama (daleko naprednije civilizacije od svoje vlastite) križari nisu bili u stanju upravljati svojim strahovima i jadom. Stoga su ubijali, sakatili, spaljivali, skrnavili i uništavali ono što psihološki nisu bili u stanju razumijeti. A radeći to, iskvarili su svoj vlastiti integritet i svoju vlastitu moralnu viziju. Auschwitz je pokazao gdje jedna tako sračunata mržnja može odvesti, a ja sam shvatila da dok god zapadni narodi i dalje budu nastavljali prihvatati stari, iskrivljeni portret islama, jednostavno će produbljivati izvornu grješku," konstatira Armstrongova u svojoj ispovijesti. Po istoj liniji ovakva historijska dijagnoza se može (p)ostaviti srpskom nacionalnom biću jer od Srebrenice, srpsko nacionalno biće je postalo kultura koja je izmasakrirala svoje komšijsko muslimansko stanovništvo, a ovaj čin genocida je okaljao sva njihova historijska i civilizacijska dostignuća.

 Križari modernog doba

"Priča o križarskim pohodima je bila gnusna hronika ljudske patnje, fanatizma i okrutnosti. Čitala sam o masakrima u kojima je krv plivala do koljena križarskih heroja; o židovima koji su kao stada satjeravani u svoje sinagoge i živi spaljivani; o ženama i djeci silovanim i zaklanim. Jedan anglikanski biskup me je nedavno prekorio tokom jedne radio diskusije zbog moje osude križarskih pohoda. Bilo je to prosto: Evropa ‘pokazuje svoje mišiće' i ‘malo joj se otelo kontroli.' Nisam bila u stanju odgovoriti, jer sam ovo doživjela kao najšokantniju primjedbu koju sam ikada čula. Ovi zločini su bili počinjeni promišljeno i na hladnokrvan način. Križari su uživali u mržnji prema svojim žrtvama. Kada je jedan očevidac opisao osvajanje Jeruzalema u julu 1099. godine, u kojem je za dva dana nekih četrdeset hiljada židova i muslimana bilo izmasakrirano, likujući je u oduševljenju uzviknuo da je to bio jedan ‘slavan' dan i najvažniji historijski događaj od Isusova raspeća," - iznosi Armstrongova utiske istraživanja križarskih pohoda. A zar se nije po istom scenariju (ista mržnja, ubijanja i silovanja, hladnokrvni zločini, krv do koljena) repriza srednjovjekovne mržnje "križarskog etosa" desila 1992-1995. godine u Bosni i Hercegovini? Samo što su ovaj put umjesto evropskih židova žrtve bili evropski muslimani Bošnjaci, a umjesto srednjovjekovnih križarskih vitezova mržnje i zločina na sceni bili Mladićevi i Karadžićevi srpski "heroji i junaci"! I dakako, uz svekoliku pomoć i podršku evropskih vlada koje su (po svjedočenju Billa Clintona) toleriranje zločina nad Bosnom i muslimanima objašnjavale "realnošću" kršćanske Evrope!?

Zbog svega ovog Bošnjacima ne trebaju oni koji će u srednjovjekovnom križarskom duhu "čvrstog uvjerenja" propagirati nekakav "pravi" ili "ispravni" islam budući da su Bošnjaci zbog jednog i jedinog islama kojeg su njihovi preci prije šest stoljeća prigrlili - krvlju, hrabrošću i dostojanstvom plaćali njegovo čuvanje i njegovu i svoju egzistenciju na evropskom tlu.

Mirnes Kovač   (www.preporod.com)