Staro lice nove Amerike: „Dame“ promjenljivih frizura
Evropa i Amerika nisu isto i jamačno ne idu istim kursom! Mnogo toga govori u korist ove konstatacije. Evo jednog malog (filmskog) primjera.
Prisjetimo se 56.-og Internacionalnog filmskog festivala u Berlinu. Tri nagrade, uključujući i najveću - Zlatni medvjed, otišle su za „muslimansku stvar". Michael Winterbottom je dobio Srebrenog medvjeda za najbolju režiju za film „Roud to Guantanamo" - „Put u Gvantanamo". Režiser Michael je na samoj dodjeli nagrada na stejdž, na pozornicu, izveo trojicu muslimana iz Engleske - neubičajena slika: tri ogromna mladića sa ogromnim bradama, to su ljudi koji su preživjeli golgotu samo njima poznatu i dobro znanu mučiteljima u Gvantanamu. Moglo se čuti i vidjeti (sada već se toga blijedo sjećamo) koliki su aplauz u Berlinu dobili! Frenetičan, zar ne? A u povratku u „svoju" zemlju odmah bivaju uhapšeni radi tobože nekakvih provjera i, naravno, treba (po)kazati da ako si negdje „heroj" ne moraš to baš biti i kod nas. Zatim, velika nagrada - Srebreni medvjed za iranskog reditelja Jafara Panahija i njegov film „Offside". Ne treba podsjećati da je Amerika tada, čini mi se, samo na korak bila od objave rata Iranu (i stalno se tu nešto kuha i prijeti), a Evropa je ovim „malim gestama" pokazala da oni (možda) malo drukčije misle! I na koncu, najveća nagrada - Zlatni medvjed otišao je za silovane muslimanke, za priču o silovanim Bošnjakinjama, njih oko 22 hiljade, u srcu Evrope i u srcu civilizacije. Ovaj broj od 22 hiljade može biti samo veći, jer radi se o silovanju žena čija vjera se zove - stid. Zapravo, stid je drugo agregatno stanje islama, „moral je drugo agregatno stanje vjere". Jasmila Žbanić je dobila nagradu za najbolji film, te Mirovnu filmsku nagradu, te specijalno priznanje Ekumenskog žirija.
Zašto ovo podsjećanje? Pa, prije svega, zbog poređenja, jer ovogodišnja 82. dodjela nagrade Oskar (najprestižnije filmske nagrade) govori upravo suprotno od ovoga o čemu smo malo prije govorili. Očekivalo se, nakon tolikih nominacija i toliko zarađenog novca u tako kratkom roku (oborivši sve rekorde zarade i gledanosti), da će Oskara za najbolji film dobiti James Cameron za svoj filmski spektakl „Avatar"! No, „Avatar" je dobio samo mrvice, a glavna nagrada (i glavne nagrade) pripale su ratnoj američkoj priči redateljke Kathryn Bigelow („The Hurt Locker", 2008) koja je tretirala rat/američku invaziju na Irak i koja je film posvetila američkim vojnicima u Iraku i Afganistanu.
James Cameron je bio razolutan u objašnjavanju da filmom „Avatar" projektira svoj bunt američkoj okupaciji Iraka i cjelokupna priča „Avatar" je bukvalno preslika te situacije, okupacije i invazije u Irak, i bilo je jasno, kockice su se složile samo od sebe: Američka filmska industrija (neizravno) daje podršku američkoj okupaciji Iraka i dodjeljuje glavnu nagradu upravo toj priči („The Hurt Locker"), tim američkim vojnicima u Iraku i Afganistanu.
Ali, isto tako, prisjetimo se da je upravo u trenutku kada je Evropa doživjela kulminaciju svoje nemoći, po pitanju rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, Amerika odigrala značajnu ulogu i gotovo samoinicijativno "rješila" stvar (dakle, zaustavila rat)! Isto tako se sjetimo i Oskara za film "Ničija zemlja", nagrade koja je otišla za bh. stvar - za Bosnu i Hercegovinu (This is for Bosnia, uzviknuo je Danis pred cijelim svijetom!)
Na koncu, možemo zaključiti: "muslimanska stvar" uvijek nekako oscilira između promjenjljivih raspoloženja Amerike i Evrope.
Tako je to sa slabima!
Muhamed Velić