Intervju: Damir Nikšić, bh. konceptualni umjetnik

Mi smo kao indijanci koji predosjećaju da se rezervat polahko smanjuje i da nas u budućnosti neće biti - kaže Damir Nikšić poručujući da moramo pronaći načina da se rasteretimo za što u prvom redu služi umjetnost. 

Sa poznatim i priznatim bh. konceptualnim umjetnikom Damirom Nikšićem, koji živi u Štokholmu, razgovarali smo u povodu njegove nedavne prezentacije knjige "Karavan snova".

Vaš konceptualni pristup, rekao bih, sadrži filozofsku tezu prema kojoj se negacijom negacije dolazi do afirmacije. Je li to Vaše životno načelo?

- To jeste jedan dio mog rada. Ja to nazivam reakcijom. Pomalo defanzivan. Dakle ne radi se o akciji, o konstrukciji, već o reakciji, odgovoru. To me ponekad i nervira, jer htio bih da kao i drugi stvaram nešto svoje, a ne da non-stop reagujem i odgovaram na ono što doživim kao provokaciju. Htio bih da se bavim onim što volim, s ljubavlju, a ne onim što prezirem - s prezirom, jer to utiče na mene, na moj karakter, moj privatni život.

Ali u pravu ste, postoji nešto dublje u tome, jedan filozofski stav koji se kristalizira u ovom periodu. Nije riječ samo o negaciji negacije, već uopšte o bavljenju fenomenom negacije, o postojanju negacije, o ljudskoj potrebi za negacijom.

Negacija postoji samo u domenu čovjekove misli, kao ideja. Čovjek smišlja negaciju onoga što već postoji oko njega, što je već potvrđeno kao takvo svojim postojanjem. Čovjek dakle izmišlja negaciju postojećeg i želi vjerovati u to novoizmišljeno stanje koje odgovara njegovoj viziji, ideji, onda kada ne može da prihvati činjenice, realnost postojećeg. Čovjek investira svoj intelekt, svoju energiju, emocije u negiranje nečeg. Dok to čini, naravno, samo potvrđuje postojanje negiranog, kao i svoje sopstvene opsesije istim, svoje nemoći pred istim. I onda se lati oružja da silom dokaže da nešto ili neko ne postoji.

Ja jednostavno potičem iz zemlje koja je negirana više vijekova, čija je tradicija u stvari tradicija nepostojanja. Potičem iz naroda čije se ime, identitet i postojanje dugo negira. Ja duže ne postojim nego što postojim, imam duži staž nepostojanja, više me nema nego što me ima itd... jer potičem iz kulture koju negiraju, koju nastoje zbrisati, izbrisati sa mape Balkana već stotinu i više godina, i to na svakom planu, kako na akademskom, naučnom i umjetničkom, tako i na vojno-političkom.

Negacija prati, označava, definiše čitav moj život, kao i živote mnogih mojih sunarodnjaka, historiju Balkana. Mi smo negirani ne samo na papiru, već i u stvarnom životu. Uprijeti prstom u nešto konkretno i tvrditi da to u što upiremo prstom ne postoji jeste samo poricanje, nijekanje sebe i sopstvene observacije, okretanje glave, neka vrsta nervnog rastrojstva, bijega od stvarnosti.

«Nema Bosne»  zvuči kao mantra, slična mantri onih koji ponavljaju «Nema Boga». Ako nema Boga, onda nema ni duše. Jesmo li spremni negirati postojanje sopstvene duše? Ko jeste neka to radi sebi, neka ne radi meni. Dakle: ko nijeće - nek se ne nameće.

To je svojstveno ljudskim bićima, da proizvode nešto u «ništa», da se opsesivno bave nečim što «postoji tako što ne postoji», i da to nepostojanje pokušaju uspostaviti kao objektivnu realnost koja važi za sve.

Taj proces, ta proizvodnja: proizvodnja «ne-vrijednosti», «ne-postojanja», jednako je bitna aktivnost kao i proizvodnja vrijednosti. Da bi nešto vrijedilo više nego što uistinu vrijedi, možemo ga poboljšati, a možemo to učiniti na uštrb drugog čiju ćemo vrijednost umanjiti vještački.

Najstarija priča na svijetu. Na njoj se bazira ropstvo i teza o superiornim rasama, kulturama, civilizacijama, itd...

Čemu proizvoditi «ne-vrijednost» i «nebitnost» postojećeg? Kakva je to rabota? Radije proizvedimo nešto za šta mi smatramo da je vrijedno i bitno, pa ponudimo. Ako je to zaista zlato - ne treba se bojati, ljudi će pritrčati i razgrabiti i usvojiti. U tome je pluralizam i sloboda izbora. 

U tom umjetničkom izrazu u stalnom ste traganju za vlastitim identitetom. Šta je to što Vas kao osobu i kao pripadnika jednog naroda tišti?

- Čini mi se da sam dijelom odgovorio na ovo pitanje u prethodnom. Tišti me to što ljudi misle da je neki savjet naroda, nacija, neki nadnaravni, nadljudski autoritet ljudske ili digitalne institucije nadležan da upakuje mene, moj kulturni identitet, moje postojanje i predstavi na neki «objektivan način». Kao da trebamo platiti neke «strane» dizajnere da nam kreiraju sve, kao za vrijeme Austrougarskog kolonijalizma. To se zove «kolonizirani um».

Sve što ljudi urade nije objektivno i ne može biti, jer smo ljudi, jer smo pristrasni i subjektivni, jer griješimo. Ni kompjuter to ne može. I njega je napravio čovjek prema svom obličju.

Nema ništa obično u postojanju. Čitavo postojanje je izuzetno. Izuzeto je iz nepostojanja, iz ništavila, i ne bi postojalo da nije tako, mada to postojanje, to  «ja jesam», dakle svijest o sebi, ljudi žele opovrgnuti, negirati, vratiti u ništicu, u nulu, (na kraju - i nula postoji, bez nula ni jedinica ne bi bila milion) po inerciji, nekom unutrašnjem instinktu svijesti, kao da je to tematika čovječanstva, ta Hegelova dijalektika odnosa rob-gospodar i negacija tuđe svijesti i samosvijesti.

Nema ništa obično u postojanju i ne treba biti glupavo skroman ili iskompleksiran, niti uzimati stvari zdravo za gotovo.

Pravo da kažem ja uopšte više nisam objektivan i naučio sam da niko nije, čak ni onaj najzatucaniji urođenik iz džungle, ni on nije objektivan niti treba biti, ako objektivnost podrazumijeva gledanje sebe i svog postojanja očima «sjevernih rasa» i imperijalnih centara moći. I tom urođeniku je njegov rodni kraj najvažniji na svijetu. Njegovo pleme,  rod i narod prvi i svetinja. To je ljubav. U ljubavi nema ništa loše. Neće valjda da pati od neuzvraćene ljubavi Nju Jorka, Londona, Pariza, Berlina?

Svako ima svoje snove, htijenja, i što je najvažnije - svoj lični interes, tj. interes svoje grupe, i to je osnova demokratije, a istovremeno i neprijatelj dogme, diktature, totalitarizma. Svi smo sebi skupi i kao takvi moramo biti jednako zastupljeni, bili većina ili manjina.

Život je jedan i valja ga provesti s onima koje volimo i koji nas vole, i pokazati tu ljubav, taj glas, tu pjesmu - bijelom svijetu da vidi i svjedoči kako se voli, tj. kako se voli do kraja, tek toliko da ti tamo čudni fobični mrzitelji vide da se ne bavimo njima dvedeset četiri sata dnevno sedam dana u sedmici koliko oni nama - da imamo preća posla - sebe, svoje roditelje, braću, sestre, djecu, komšije.

Dušmanima je najteže kada smo mi sretni i zadovoljni 

Identitet je uvijek elemenat subjektivne realnosti. Na koji način afirmirati sebe i svoje vrijednosti (kako pojedinačne tako i opće)?

-Tako što ćemo biti subjektivni, tj. vjerovati svom dobrom ukusu do kraja, otvoreno, iskreno voljeti što se treba voljeti, u prvom redu sebe i svoje, i to radi sebe, a ne u inat drugima.

Inat je štetan. Trebamo biti svjesni sebe kao fenomena, kao nečeg rijetkog i specifičnog, pa čak i po cijenu toga da postanemo maskote Evrope, kao što su Indijanci u Americi postali maskote raznim sportskim klubovima.

 To naše, to nije nešto mnogo rasprostranjeno, kao ni zlato i drugi plemeniti metali uostalom. Kroz ljubav i svijest prema sebi, o sebi, svojoj zemlji, kulturi , kroz milinu, duševnost, onako kako mi samo to znamo, i drugi će nas razumjeti, priskočiti, poželjeti da postanu mi, da ih prihvatimo u svoje «pleme», da ih apsorbujemo u svoju dušu.

A dušmani, dušmanima je najteže kada smo mi sretni i zadovoljni, kada smo svoji, kada ih u našim životima nema na mapi. Svoje vrijednosti i sebe moramo afirmirati kod duševnih, miroljubivih, druželjubivih, Bosnoljubivih naroda, a ne kod svojih dušmana, kao što Isa a.s. reče: «Ne bacaj biserje pred svinje!»

Ne ugosti provalnika, ima mnogo ljudi, putnika namjernika koje Bosna čeka da ugosti i koji su vrijedni toga.

Ko ne voli sebe - ne voli ni druge. Što više volimo sebe, bavimo se sobom, o sebi, pri sebi, gradimo svoj svijet, svoje društvo, zajedništvo, harmoniju, u ljubavi i miru - to nas drugi primjete kao vrijedne, sretne, spokojne, zadovoljne domaćine ljudske duše.

Objektivnost je odsustvo strasti i ljubavi, odsustvo ukusa, bljutavost. Ko joj teži - đaba joj teži i neće se lijepo provesti u tom svijetu. Više vrijedi jedna pjesma kao ljudski argument za nešto lijepo i dobro, a protiv ružnog i zlog, nego stotinu statistika. Ko nije zaljubljen u nešto svim srcem, nema šta da priča o tom. Ko ne osjeća - neću da ga slušam. Da hoću pričao bi sa svojim laptopom. Bitna je duša. Ako nema duše - ne treba mi ni pakovanje, bez obzira kako ono luksuzno i zavodljivo bilo. 

Sarajevska i bh. javnost posebno Vas je upamtila po video instalaciji "If I wan't muslim", gdje se  na sarkastičan način bavite temom koja u mnogome boli sve muslimane. Očito, i Vaša iskustva u tom smislu nisu baš sjajna?

-  Pa nije sjajno slušati o kulturnoj tradiciji koja te je iznjedrila sve najgore. To je kao da ti neko blati najmilije, rodbinu, i to preko svih svjetskih medija. Ali to je samo nova propaganda. Stari fol. Zato to treba prevazići u duši. To je sve naučeno i naslijeđeno od onih istih koji su pisali i o drugim rasama i drugim vjerama sve najgore. Nismo prvi, niti je to prvi put da se takve stvari govore. Zato ne treba da boli. To nije do nas, već do njih.

Laboratorije Zapada su proizvele mnoge jako pogane i bezdušne ideje, oružja i viruse. Učeni ljudi su radili na tome. Nisu imali pametnijeg posla, kao ni Gebels. Na tako nešto treba uzvratiti pametno, inteligentno, s puno ljubavi i topline, superiorno u tom nekom duševnom smislu. Treba biti duševan, u svakom momentu, što više. Ja sam se pokajao što taj motor koji nosim iz Bosne i iz Sarajeva - nisam više koristio u životu i umjetnosti.

Nešto sam kao htio da dokažem logikom, zdravim razumom, a ako se pristupi dušom i duševno, pjesmom i poezijom, pjesničkim slikama - umjetnost se onda sama dešava.

Kod nas ljudi posrću pod svojim bremenitim i nateklim dušama. Nije ni čudo, imajući u vidu našu prošlost i našu sadašnju poziciju, naše životne priče. Mi smo kao indijanci koji predosjećaju da se rezervat polako smanjuje i da nas u budućnosti neće biti. Moramo pronaći načina da se rasteretimo, neku drenažu, a to je umjetnost u prvom redu.

To je taj bol, bol zbog prolaznosti, zbog zalaska i nestanka jedne civilizacije, jedne Balkanske Andaluzije. Kao što o tome govori pjesma «Put putuje Latif Aga». 

Od 11. septembra i terorističkog napada u Njujorku svi muslimani koji su došli ili dolaze u Ameriku ili u Evropu su potencijalna opasnost po red i poredak za te zemlje. Muslimani, dakle u tim i takvim "demokratskim" zemljama nemaju ista prava i  svaki zakon o jednakosti tu pada u vodu. Kako se kao jedinke izboriti za svoja prava?

- Svaki zakon koji je u jednoj državi napisan specifično za jednu grupu, koji važi za jednu grupu, a ne za sve građane - jeste segregacijski zakon.

S druge strane zakoni koji postoje u tim zemljama valja poštovati. On je bio tamo prije talasa doseljenika. Doseljenici su znali gdje i kuda idu.

Mnogi Muslimani su otišli i za slobodom, ne samo iz ekonomskih razloga, dakle bježeći od raznih režima, despota, genocida, etničkog čišćenja, u potrazi za svojim snovima, za boljitkom. Kao takvi treba i da se pokažu i da ostanu na toj liniji. S puno truda, ljubavi, vjere u bolje - sve će biti.

Muslimani mogu biti primjer u tim zemljama. Primjer kako se radi, živi, voli, pomaže.

Kao jedinke se ne možemo izboriti za ništa. Individualizam je izmislio kapitalizam da bi nas atomizirao, da bi nas bacio kao jedinke na berzu rada, odvojio od porodičnih biznisa i tradicija, da bi nas manipulirao, marginalizirao i na kraju lakše napravio budalama svakog ponaosob.

Za sve se bori tako što se prepoznaju zajednički interesi grupe i to nije grijeh na Zapadu. Naprotiv, to je osnova demokratije. A i života.

Mi smo u prvom redu «nacija jednog Boga», jedne duše, duše svijeta, i ova planeta je naša planeta gdje god se mi na njoj nalazili: svi mi koji ovako razmišljamo i mislimo i koji su dio semitske tradicije Abrahamovog Monoteizma, te historije, te kulture, te civilizacije. Ako prihvatamo podjelu ovog svijeta granicama ili na neke više i druge jurisdikcije i autoritete, onda pristajemo, da se tako izrazim, na «širk», na izjednačavanje i pariranje ljudskih tvorevina i izmišljotina onim prirodnim, a pod prirodom podrazumijevam Kreaciju i Kreatora odjednom i u jednom.

To će sve biti i proći. Carstva će nastajati i nestajati, a mi moramo živjeti svoje. Dakle: caru carevo...

Pošto ste izvjesno vrijeme živjeli u Americi, gdje ste i magistrirali na likovnoj akademiji, da li su tamošnje predrasude o muslimanima manje nego one u Evropi? 

- Neka predrasude postoje, uglavnom preuzete od Evrope, od Evropljana, Britanaca i drugih koji imaju iskustva s tim. Ali Amerika je ideja, ideja koja može absorbovati sve, kao prava imperija. 

Stara Evropa je prepuna anti-humanih ideologija. Vi očekujete da će nova Evropa biti bolja. Je li to tek plod fikcije  ili već imate neke realne pokazatelje?

- Sve je u početku fikcija. Svaka ideja, svaka vizija. Pitanje je samo kojim putem krenuti. U Evropi je slika siva. Čak crna. No to je jedan razlog više da se mi kao «djeca svjetlosti» borimo protiv tog mraka.

Ja ne očekujem da će iko ili išta biti bolje prema meni samo od sebe. Ja kažem da će Evropa biti bolja, ja tvrdim da će biti bolja, ali prvi i osnovni uslov je taj da mi sami zasučemo rukave i da je napravimo boljom, da je stvorimo takvom, da učestvujemo u stvaranju bolje Evrope kao ravnopravni partneri, da kao Evropljani gradimo svoj novi evropski dom.

Ne radi se samo o boji kože, o kulturi, o religiji. Ja mislim da Evropi treba, evo opet ponavljam - duša. Tu dušu joj mogu dati ti mali, jadni imigranti. «Soul Power», kako bi to definisao James Brown. 

U nedavnom ratu i agresiji na BiH nadali smo se da će Evropa pridržavati se demokratskih principa i pomoći više njenim građanima. No, svjedoci smo da su po pitanju Bošnjaka imali dvostruke aršine. Uglavnom, možemo reći da se Evropa drži načela da jači tlači. Koliko su tu naša nadanja već time bila iznevjerena?

- Mi smo bili dobili telefonski broj za hitan slučaj. Plaćali smo ga kao i svi drugi narodi godinama, zlu ne trebalo. Kada je zagustilo, i kada smo ga okrenuli, tj. birali - niko nije odgovorio. Kada nam je na kraju neko odgovorio - stavili su nas na čekanje i pustili nam muziku. To je u prvom redu radi toga što nismo imali svog čovjeka u centrali. Sada je Evropa drugačija. Nije to više Evropa ranih devedesetih. Sada postoje i «naši ljudi» u centrali - oni koji nemaju predrasude, koji nisu fobični, a i koji se zovu tako kako se zovu, fala Bogu. Ova Evropa ne bi mirno posmatrala genocid nad Muslimanima u Bosni, ni u kom slučaju - u to sam siguran.

 Zagovarate stvaranje muslimanske evropske nacije. Međutim, u Evropi su muslimani građani drugoga, pa i nultog reda (kako ste ih okarakterisali). Kako se  nametnuti i izboriti svoje mjesto?

- Ukazivanjem na skrivenu i otvorenu diskriminaciju, na predrasude, na marginalizaciju, na pauperizaciju, na segregaciju, na sve ono što stoji na putu prema toj boljoj poziciji.

Što više stvari ima za ukazivanje - to je više posla. Ali ne smije se više ukazivati na dosadašnji način - da to drugi za nas rješe, ne, to je pogrešan pristup. Tako radimo tuđi posao. Mi obratimo pažnju, skupimo dokumente, a onda neki tamo koji je sjedio u kancelariji samo pritisne dugme, riješi problem i dobije unapređenje. Svaki put treba trgovati i tražiti posebnu komisiju ili mjesto za našeg čovjeka po tim pitanjima, tako da oni sa negativnim iskustvima dođu na pozicije sa kojih mogu da istražuju, nanjuše, razumiju, prepoznaju probleme i pomognu drugima. Mi moramo početi dobijati plate za taj posao, i titule, i pozicije, a ne biti konsultanti volonteri inim borcima za naša prava.

Zato je bitna svijest Muslimanskih Evropljana kao jedne evropske nacije bez države, ali prisutne u stvaranju bolje anti-rasističke, anti-segregacijske i anti-fašističke Evrope. 

Zalažete se i za muslimansku evropsku umjetnost. Koliko ona u suštini može pomoći u ostvarenju prethodnog  očuvanja identiteta?

- Ona će izgraditi novi identitet, novu kulturu, Muslimansko-Evropsku kulturu 21vog vijeka. To je proces. Nema tu šta da se čuva. Muzeji čuvaju i tamo će biti Muslimansko-Evropska folk ili tradicionalna umjetnost, moderna umjetnost, a savremena umjetnost gazi naprijed. Tek jedan novi, uslovno rečeno «Orijentalno-evropski džez» treba da se desi kao Evropski fenomen na svjetskoj skali. Sve se to dešava već, samo zahtijeva i zaslužuje posebnu pažnju, poseban fokus, posebne teorijske tekstove, posebne eksperte, posebno mjesto, posebnu produkciju, posebnu kategoriju - Muslimansko-Evropsku Umjetnost. 

Sve što se na polju očuvanja identiteta Bošnjaka radi (od kulture do politike) urađeno je uglavnom na privatnoj osnovi. Bošnjaci nemaju nacionalne institucije. Kako, ustvari, pomiriti privatne i nacionalne interese?

- Ja sam pisao o tome na Depot portalu. Ja se ne slažem s tim da budem dio privatne nacije. Ja nisam ničiji privatni biznis. Bošnjaci su jedna veoma neuspješna, zalutala, neorganizovana nacija. Ponešto su sami tome krivi, a u velikoj mjeri su ih drugi po glavi...

Mi nemamo nacionalna glasila, medije koji nisu privatni, gdje se posao može naći po stručnoj spremi, na građanskoj osnovi, (mislim na dobar posao i dobru poziciju koju ne određuje privatnik ili partija,) gdje je uređivačka politika kreirana sa jedne zdrave i svjesne pozicije, sa pozicije nacionalnog interesa bez obzira na političku ili drugu orijentaciju -  i tu je sukob interesa, privatnog i nacionalnog, naravno.

Mi postajemo svjetina, linč rulja koju huškaju kako žele, kojoj udaraju u bubnjeve, i to je kraj svakog dostojanstva jednog evropskog građanina, jednog prisebnog Bošnjaka.

Ova nacija je nekom dobar biznis. Pravi Bošnjački nacionalisti, kojih fala Bogu nema, ali da ih uistinu ima i da su nacionalno osvješteni, oni bi se odavno obračunali sa svim debelim čirevima nacionalnog tkiva u ime nacije i nacionalnog interesa. Ali ljudi ne znaju šta je nacija u prvom redu.

Zato sam i krenuo u ovu avanturu, da pokažem, a možda i dokažem, da svako može napraviti svoju privatnu naciju, samo što ja to činim u domenu umjetnosti, uz to nudim program, nudim pravac, nudim viziju, ideju, novi, evropski identitet 21vog vijeka. Zagovaram evropsku urbanu naciju, naciju koja osjeća, koja misli, koja voli, koja čita, koja shvata, koja se ne baca u bunilo lokalnih seoskih delirija. Bošnjaci se u međuvremenu pretvaraju u folklornu grupu, u vjersku grupu, u neuspjeli eksperiment, tj. sve manje bivaju najobičnijom nacijom, kao da nam je sve dozvoljeno, samo to ne - da budemo ravnopravna nacija svim ostalim nacijama Evrope ili barem Zapadnog Balkana. Mi čak nemamo ni svoja nacionalna obilježja. Sve je to samo jedan nedorečen i nesretni eksperiment. Započnemo, a ne dovršimo. Počeli smo kao Muslimani po nacionalnosti, a završili kao plemenska zajednica.

Nacija je stabilna onoliko koliko može različitosti da absorbira unutar sebe 

Pretpostavljam da ćete se složiti da bez stabilnosti Bošnjačke nacije nema ni stabilne BiH. Današnja slika i jednog i drugog nije dobra?

- O tome sam govorio u više navrata. Mi smo dobri u nevolji. Loši smo kada se opustimo. Onda nam razvlače pamet na sve strane. Što Mladić u ratu nije uspio da razvuče i rasturi - uradilo se u miru.

Bošnjaci nemaju plan, ako ga imaju ne pridržavaju ga se, sveli su se na male vođe, nisu nacija i ne znaju šta znači biti nacija, trguju naciju za državu, i obratno, isprepadani su, ucijenjeni, ne razumiju se u papire i politiku, nepismeni su, neotesani, nervozni,  daju se iznervirati, manipulirati, raspucati, itd... itd...

Nacija je stabilna onoliko koliko može različitosti da absorbira unutar sebe bez šizme. Nacija je velika onoliko koliko je raznovrsna unutar sebe.

Nacija ne može biti fan klub, navijački klub, društvo građana, jedna partija, jednoumlje - nacija je iznad toga, ona je sve što je unutar nacije - i dobro i zlo, i glupo i pametno, i lijepo i ružno, i veselo i tužno, i bogato i siroto, i staro i mlado, i gnostici i agnostici  - sve to čini jednu istinsku naciju, ta zrelost i svijest o toj širini i veličini.

Skučenost jedne nacije i isključivost, taj puritanizam - to su začeci fašizma i šizme unutar nacije, nestabilnosti, podjele na ove i one. Neka su ljudi različiti i drugačiji, neka su i podijeljeni u mišljenjima, fala Bogu, mora postojati pluralizam i različitost mišljenja. Možda neki misle da su radi svojih uvjerenja bolji od drugih, neka sude sami, neka sudi Bog, ali to sve nema veze sa nacijom i sa ravnopravnosti u nacionalnom smislu, unutar nacije. Niko nikom ne smije negirati njegovu nacionalnost, nacionalnu pripadnost na osnovu toga što se s njim ne slaže. Ne smijemo se igrati inkvizicije. Moramo se okaniti i izliječiti te igre, tog virusa negacije kojim su nas zarazili.

Pa već sam rekao, Bošnjacima su već dugo negirali nacionalnost, tako da im još samo fali da im to čine sami Bošnjaci. U stvari pravi i istinski Bošnjak je onaj koji pripada toj tradiciji, tradiciji negacije, vječnog otpadnika i heretika, babuna i patarena. Drugim riječima: «Čim ti negiraju tvoje Bošnjaštvo - znači da si pravi i istinski Bošnjak» , jer to je Bošnjački usud, biti negiran i odbačen kao heretik. Po tome se poznajemo, po svojim dušmanima i progoniteljima. To je naš identitet i svi ti «otpadnici» ga čuvaju bolje i originalnije nego oni koji se guraju u prve redove patriotizma, bar danas, u ova mirna vremena. U njihovim odpadničkim garavim plućima diše Bosna i Hercegovina.

Dakle, što je više detalja uključeno u portret jedne nacije - to je portret tačniji i vjerniji, to smo sebe kao nacija svjesniji. Šminkanje tog portreta ne ide u prilog naciji. Estetska hirurgija i odstranjivanje nekih dijelova takođe.  To je zavaravanje i parcijalno poznavanje nacije. To je ono nijekanje realnosti. To je bolesno fašističko i puritansko eksperimentisanje sa životima. Idealiziranje nacije i propisivanje nekih standarda nije dobro. Isto tako fasada koju dajemo drugima ne smije biti naš temelj. Mi moramo poznavati i prihvatati sebe kao naciju svih i svakakvih Bošnjaka od smrdljivih do mirišljavih, od duhanskih ovisnika do ovisnika od droge, od alkoholičara do besprijekornih, od učenih do nepismenih, žena i muškaraca, djece i staraca - sve je to jedna nacija. U tom je zrelost jedne nacije. Svijest nacije. Idealizam i puritanizam su znakovi nezrelosti: ko je pravi Bošnjak - ko nije, ko je veći Bošnjak - ko nije, to su bolesti fašizma. Barem Bošnjaci znaju da se ta glupost ne isplati i da je odvratna.

Lošem stanju uveliko svoj doprinos daju i naši mediji. Oni sve više defetistički  djeluju po društvo. Evo, učestale su i otvorene pogrdne riječi na račun vjere i vjerskih osjećanja (primjer emisije "Lud, zbunjen, normalan"- dženaza krmeta). Vaš komentar?

- U principu ljudi su u pravu, gledaoci su uvijek u pravu, mušterija je uvijek u pravu. Mediji nisu više kao nekada, režimski, i ne trebaju da nameću bilo šta gledaocima, pogotovo ne loš ukus. Na to nemaju pravo. 

Demokratija je i svako hoće da gleda ono što želi iz prostog razloga zato što plaća taj servis, tu uslugu, pogotovo ako to plaćanje nije dobrovoljno. Dakle, ako već kupe harač, onda državni mediji moraju i trebaju da se za to malo i oduže, da napipaju puls gledateljstva i ugode mu, barem u ovom zabavnom dijelu programa. 

Za početak treba da odaberu "košer" i "halal" proizvode za čitavu naciju, u ovom slučaju Federaciju. Ne mora svaki humor da se završi na kafanskom, ima i drugih načina, jer ni publika, ni društvo nije onakvo s kakvim se novinari i umjetnici druže nakon posla. 

Potrebno je malo da se upoznaju sa svojom domovinom da bi je više voljeli, da ispoštuju druge i različite, i da ne budu arogantni - to je jasno. Mediji i novinari imaju preveliku moć u odnosu na njihovo obrazovanje, kao i oni s kojima se takmiče za tu moć, a to su političari. Sve mi se čini da i jedni i drugi žele isto - vlast i kontrolu nad narodom, građanstvom, tako da ni jedni ni drugi u suštini ne rade svoj posao - a to je javni servis građanima. 

Što se Fazlinovića tiče, meni lično smeta količina smrti u ovoj sezoni. Ono što bi trebalo biti komedija prelazi u neki drugi žanr. Djeca su istraumirana "smaknućem" Dine Mujkića. Ne žele više da jedu sjeckani burek. Milan zatražio malo veći honorar, obzirom na važnost uloge, a oni ga "mafijaški" smaknuli. To je tako kada umjetnici i radnici u kulturi usvoje načine i odnose podzemlja i zaborave na neke profesionalne, ljudske, kolegijalne umjetničke etike. To je žalosno. Nakon toga, kako čujem, ni manje ni više nego nagazna mina, ratna trauma, raznosi i brata, pa na kraju je i prase crklo... Bez da se osvrćemo na to koliko je prase po sebi "košer" ili "halal" u ovoj seriji, mislim da se radi o prevelikoj dozi crnila i smrti za jednu humorističku seriju koju gledaju i djeca, kako čujem. S druge strane mora se reći i to da kad Feđa napravi fol, onda znajte da je taj fol subverzivan na višoj razini i da je napravljen za izvoz, a ne za domaću publiku. To sa prasetom je ponajviše šala na svoj račun, i to gorka šala, kao u onoj - «pomažem ti se šprdat' sa mnom». Tako to ja doživljavam.Kao ilustraciju ili objašnjenje navešću to da sam i sam htio prije nekoliko godina u Italiji napraviti rad u kojem sjedim kao sultan u haremu okružen svinjama, ili da sam Hajrudin Barbarosa koji kidnapuje svinju na plaži Peskare, a sada namjeravam napraviti rad u kojem sam u hamamu sa svinjama svud oko sebe, umjesto  žena koje se kupaju i leže na pločicama hamama, upravo kao reakciju na Evropski fašizam - da predstavim svoju apsurdnu i nezavidnu poziciju u društvu. Kada se gleda tako, to je odličan rad, dobro usmjeren i odmjeren, ali zasigurno bi mi neki neobavješteni brat skočio za vrat jer rad zaista može da se shvati kao provokacija Muslimanima, a ne obratno. Međutim pravi problem je u tome što vlada nezaposlenost i što ima previše nezaposlenih, tj. bezposlenih Muslimana koji onda postaju jako osjetljivi na sve. Da ima više posla, da se radi i zarađuje, gledali bi na tu seriju kao na nešto daleko manje bitno - jedan minoran detalj u životu. Čitali bi knjige, putovali, bavili se svojim poslom, brinuli svoje brige, živjeli svoj život, imali karijeru. Međutim, jedini koji su zaposleni i koji imaju karijeru u ovoj zemlji su oni koji rade na medijima, novinama, televizijama, i oni su preuzeli glavnu ulogu u našem društvu radi toga što ni jedna druga firma ne radi. Mediji su sami sebi postali tema. Nisam mogao vjerovati kada sam slučajno pogledao dnevnik koji izvještava o uvrijedljivom grafitu u liftu u zgradi televizije. To je potpuno nova dimenzija "vijesti". Šta je slijedeće - izvještaj o jutrošnjoj stolici glavnog urednika? To je uvreda inteligenciji gledalaca i pretvaranje javnog servisa u potpunu mahalu najnižeg ili potpuno internog nivoa. Ako ovako nastavi dnevnici će se sastojati od ogovaranja članova susjedne redakcije, čistačica, portira, obezbjeđenja, tonaca, itd... Radni ljudi više nemaju nikakvu moć, ponajmanje kupovnu. Niti mogu odlučiti šta žele, a šta ne, šta ih tišti, a šta ne, niti mogu pobjeći od toga kada zažele, otputovati negdje daleko. Vezani su za televizor i lokalne medije jer ništa drugo nema i ne postoji u njhovim životima. Nemaju ni posao, ni privatni život, a kamoli svoju karijeru. Zato se i bave drugim ljudima i njihovim karijerama. Oni su pasivni posmatrači na tribinama društva koji reaguju na ono što se dešava na pozornici medija, u predstavi koju plaćaju svakodnevno. To je ta "opasivljenost", ta pasivna egzistencija. Zato je jedini način i reakcija ta koja jeste. Ali ne treba pretjerivati u reakcijama. U suštini - radi se o fikciji, o seriji, u neku ruku i o kritici društva, jer ima i takvih kakav je Fazlinović. Ima i onih drugih. Ima ih koji klanjaju, poste, pa opet, čim pređu granicu, navale na pršut. To su pojedinačni slučajevi, ali su tim i zanimljiviji. To su sve na kraju obične gluposti, razonode, razbibrige, i na kraju, u tom kontekstu, kontekstu humora - to je šala na svoj račun koja treba pokazati to da mi Bošnjaci nemamo predrasuda, da Sarajevo nije Teheran, što je samo pozitivna reklama otvorenog, kozmopolitskog i tolerantnog duha, a ne prehrambenih navika, ako ćemo pravo. Zamislite samo da će ta serija da se emituje i u Zagrebu i vidjećete da taj jedan opušteni pristup, opušten humor na temu tih predrasuda prema Muslimanima samo ide nama u korist.

Kao uslovno rečeno pripadnik bošnjačke nacionalne intelektualne elite kako vidite skorašnji( najavljen u maju) Bošnjački sabor? Koja bi to pitanja bila najaktulenija za Bošnjake?

-To je prelijepa ideja na koju se dugo čeka.

Najaktuelnija pitanja za Bošnjake su kulturna politika, izdavačka djelatnost i nacionalna glasila, dakle kulturni identitet, kultura na prvom mjestu, komunikacija, finansiranje i njegovanje umjetničke, pa i muzičke produkcije: kantautora, džezera, rokera, bluzera, ali ne po babu i stričevima, već po kvalitetu; potreban je satelitski program jedne odmjerene, umjerene, moderne evropske nacionalne televizije, skromne, ali odabrane, bez nacionalističkog razmetanja, bez kiča, bez agde, sa umanjenim tonalitetom nacionalizma, televizija pluralizma, sa ozbiljnom promocijom pojedinaca, talenata, njihovog rada, njihovog entuzijazma.

Treba gurati naprijed one koji su već daleko odmakli naprijed.

Kad kažem nacionalna glasila, ne mislim na nacionalistička glasila, već naprotiv: unutar jedne nacije mora vladati pluraizam ideja i različitost, raznovrsnost. To čini jednu naciju velikom. Na to mislim kada kažem nacionalni mediji i glasila, dakle Bošnjački mediji moraju odražavati pluralizam u Bošnjaka, različitosti, od «crvenih» preko «premazanih» i «namazanih» do «zelenih» ili «plavo-žutih». Za sve mora biti mjesta na jednoj nacionalnoj televiziji, upravo radi toga što ona mora biti nacionalni medij. To je prava nacija. Sve drugo je sekta.

Ko želi Bošnjačku naciju, onda će prihvatiti pluralizam. Ko hoće Bošnjačku sektu - biće isključiv i u sektaškom sukobu sa ostalim «Bošnjačkim sektama».

 Živite i radite u Štokholmu, Švedskoj. Imate  li poziva  iz Sarajeva i BiH?

- Poziva bude, ali rijetko. Ne voli niko da im se miješa u život i soli pamet. A ja sam takav izgleda po naravi, volim da pronalazim i predlažem nova rješenja.

Razgovarao: SELMAN SELHANOVIĆ