Svaštarenje na hutbama
Piše: dr. Kenan Čemo
Već duže vrijeme kanim se osvrnuti na kvalitet, ali i sadržinski kvantitet, današnjih hutbi koje smo u prilici slušati petkom na džumi u našim džamijama. O tome smo jedanput u Peporodu već pisali, no, tada je povod bio sasvim konkretan, golema odgovornost hatiba u poruci koju šalju sa minbere. Ovaj put riječ je o jednom generalnom osvrtu, s nijetom zdrave kritike i doživljaja jednog običnog džematlije.
Čitajući hikaje o našim starim duhovnim velikanima vidimo kako su se ponajteže usuđivali izaći pred ljude nešto vaziti, ne računajući kadijski poziv. Znali su kolika je to odgovornost i pred Bogom i pred ljudima.
Često se danas vratim sa džume i pitaju me šta je efendija govorio na hutbi a ja ne umijem ništa kazati. Trudim se sročiti bar jednu rečenicu ali ne mogu pa ne mogu. Razlog je jednostavan, na hutbama se počesto svaštari. Ne drži se teme. Ni sam nisam siguran kada bi se hatib upitao o čemu je govorio da bi znao smisleno odgovoriti o čemu je vazio. K tome govori se i sve što u tom trenutku padne na pamet. Tako se može govoriti na sijelu ali ne i na hutbi. Naravno, vrlo je korisno za džemat da hutba katkad bude i „narodska", da nije suhoparna i sl., ali bi, ipak, generalno, trebala odisati ozbiljnošću, jasnim slijedom i jasnom temom.
Druga stvar koja se nadovezuje jeste dužina hutbe. Sjećam se još dok bijah student kako nas je rahmetli prof. Ibrahim Džananović, nekadašnji profesor fikha na FIN-u, učio da hutba nikako ne smije biti duža od 10 minuta. Kasnije, na predavanjima prof. Omera Nakičevića iz hadisa čitali smo i komentirali jedan hadis iz djela Subulus-selām, koji me dojmio, a u kojem Alejhisselam kaže: Inne tūles-salātir-redžuli ve kasru hutbetihī meʼinnetu fikhihī fe-etīlus-salāte ve kassirul-hutbe! - „Duži namaz a kraća hutba znak su nečije učenosti, zato oduljite s namazom a hutbu skratite! Drugim riječima, dugačka hutba a kratak namaz pokazatelj su nečijeg neznanja. Jasno nam Poslanik, a.s., sve veli. Kroz svoju hutbu hatib se pokaže kakav je u struci. Otežući s hutbom i „nabacujući" u nju šta stige hatib vejorajatno hoće pokazati kako je prispio za svoga poziva, vjerujući k tome da svojom dužom hutbom džemat više čuje pa tako više i nauči a onda i sve to lijepo primijeni u svome životu. Hud ne zna kako samo suprotno postiže. Ne zna kako je istinska mudrost u jezgrovitu i sadržajnu govoru, kakav je bio i govor hazreti Poslanika, a.s. Takva hutba, iako kraća, traži dosta dužu pripremu. Za onu prvu priprema gotovo da nije ni potrebna. Neću zaboraviti kad sam jedne džume u jednom većoj sarajevskoj džamiji slušao hutbu. Hatib je toliko otegao da su ljudi u džamiji počeli na svakojake načine signalizirati hatibu da okonča. Jedni su se glasno nakašljavali, drugi puštali zvukove negodovanja, itd., ali hatib vazi li vazi. Koliko je i samo radnih ljudi koji na poslu od šefa dobiju vrlo kratku pauzu za džumu a hatib se ponese kao da je cijeli svijet stao samo da njega sluša i da će ljudi iza džume negdje lagahno sjesti na kahvu da još jednom preberu efendijin govor. Konačno, još je jedna stvar koju je bitno istaknuti. To je izravno sadržaj hutbi, ono o čemu se govori. Na zadnjoj hutbi slušam efendiju kako u detalje vazi o šartovima i ruknovima jednog obreda s kojim džematlije nemaju ama baš nikakve veze, i to vazi polahko, s pauzama. Eto tu bi valjda trebala da se pokazuje ona ista mudrost koja se manifestira u jezgrovitoj i sadržajnoj hutbi, znati odrediti prioritete za svoje vrijeme, ummet i posebice svoj džemat.
U tom smislu je i hatibov rječnik. Čuju se hutbe u kojima je svaka druga hatibova riječ ili arabizam ili turcizam. Lično mi godi slušati te starinske riječi i izraze, da se na neki način ponovo oživotvore. Međutim, hatib ih ne tumači a ogromna većina džemata jedva da ijednu od njih razumije, pa tako da jedva išta i od same hutbe razumije. Lijepo je njima se služiti ali i prevesti ih radi ljudi kojima je hutba i namijenjena. Više puta sam slušao hatiba koji je rabio arapske riječi u bosanskome jeziku, ne arabizme, riječi koje ne razumiju ni naše najstarije dede i nane, a da uz te riječi nije navodio šta znače. Kao da se podrazumijevalo da to svi znaju. Hatib se još toliko uživi u hutbu i oči mu blješte kao da ga svi prisutni jednakom snagom empatišu i doživljavaju snagu njegova vaza. Sjećam se jedne džume kod jednog svog ahbaba kad se prije namaza okrenuo i džematlije zamolio da poravnaju safove a safovi bijahu baš nahereni. Niko se nije ni pomakao. Iza namaza sam mu sugerirao da sljedeći put pored riječi „safovi" kaže i „redovi", pa je idući petak većina džematlija odista počela da se ravna onako kako treba. Šta tek reći za riječi i pojmove koji su ljudima mnogo manje poznati od svima haman poznate riječi „saf"?!
Mnogo je i ponavljanja, posebice povodom Bajramâ, mjeseca ramazana, itd. Svima je poznato kako je ponavljanje majka znanja i kako je ono nekada vrlo poželjno. Međutim, iz ramazana u ramazan govoriti s minbere ama baš iste stvari, bez unošenja bar jednog novog hadisa, hikaje i sl., to je već duhovni javašluk.
Kako je hutba ogledalo hatiba tako je za mnoge ljude ona jedini praktični izvor informacija o vjeri. Ljudi žele čuti nešto jednostavno, jasno i korisno, ono što praktično mogu primijeniti u svome životu, ali i prenijeti svojima doma. Dakako da će svaki hatib za svoju hutbu kazati kako upravo to postiže. Naravno, niko se ne bi mijenjao za tuđu pamet.