Izmišljanje fašizma

Fašizam je zlo protiv kojeg se treba boriti. I to svim silama. I u tome se, vjerujem, svi slažemo. No, da li imamo istovjetan pogled na ono što se smatra fašizmom? Vjerujem, da nemamo. Neko fašizam vidi u radikalnoj totalitarističkoj ideologiji, sistemu vladavine koji je obilježen centralizacijom autoriteta kojeg personalizira diktator, strogom socioekonomskom kontrolom, ili sistemom vladavine koja se služi potiskivanjem, sprečavanjem i gušenjem opozicije terorom i cenzorstvom, i tipičnom politikom ratobornog šovinizma i rasizma (prema Wikipedia, slobodna enciklopedija), a drugi ga, opet, vide u izražavanju drugačijeg (čitaj vlastitog) mišljenja od onoga koje zastupa njihova ideološka grupa, tabor ili tim. Ovo je, naravno, samo hipotetička podjela, jer je fašizam ustvari ono prvo, dok se neslaganje sa nečijim mišljenjem, ideološkom orijentacijom, ili političkim opredjeljenjem, ni po kojoj osnovi ne može podvesti pod fašizam. No, kreatori medijske stvarnosti u Bosni i Hercegovini pokazali su ne samo da se spomenuto može podvesti pod fašizam nego i da je pod tom optužbom, a u nedostatku pravih argumenata, najlakše nekoga diskvalificirati i isključiti iz svih društvenih i javnih tokova, samo zato što ne promišlja i ne funkcionira po njihovoj ateističko-islamofobijskoj matrici. Navest ću dva svježa primjera za to. Prvi se tiče Feđe Isovića, scenariste popularne serije ''Lud, zbunjen, normalan''.

Naime, on je u svojstvu gosta-komentatora na Federalnoj televiziji, pored mnogobrojnih jasnih primjera fašizma u našoj državi (isticanje fašističkih simbola, pjevanja četničkih i ustaških pjesama, veličanja ratnih zločinaca, skrnavljenja tuđih vjerskih svetinja, diskriminacije po vjerskoj i nacionalnoj osnovi), za simplifikaciju fašizma uzeo ono što se u svim demokratskim društvima smatra elementarnim ljudskim pravom - vjeronauku, zato što, po njemu, uvođenje vjeronauke u javne školske ustanove dovodi do toga ''da Ana i Milan sjede u hodniku, dok se u razredu odvija nastava islamske vjeronauke''. Ali i zato što djeca na vjeronauci ''ne mogu naučiti ništa toliko dobro što bi ispravilo onu lošu lekciju koju su dobili razdvajanjem Ane i Milana od svojih drugova iz razreda''. Valjda je, gospodine Isoviću, fašizam uskratiti nekome pravo na vjeronauku, ili nekoga prisiliti na vjeronauku - a koliko mi je poznato ni Ani ni Milanu nije zabranjeno da pohađaju svoju vjeronauku, kao što ni onome koji ne želi pohađati vjeronauku, to nije školska obaveza - a ne njegova suprotnost? Hajde da budemo pragmatičniji: kako nešto što je zakonom zagarantirano može biti fašizam? Zapravo, radi se o tome da ni scenarista Isović ni njegova ideološka družba nikada nisu prežalili komunistički vakat u kojem su vjera i vjerski život bili stjerani u najtješnje moguće okvire, i teško im pada danas kada vide da se situacija, na tom planu, drastično promijenila, a jedini način da to izraze vide u jeftinim i ispranim optužbama svojih neistomišljenika za fašizam. Baš kao u dobra stara Titina vremena.

Drugi, možda opasniji, primjer izmišljanja fašizma tamo gdje ga ustvari nema, a čija su kolateralna šteta islam i muslimani, demonstrirao je Mimo Šahinpašić u posljednjem izdanju Mimohoda. Suprotno svim pravilima profesije kojom se bavi, on, u protestu koji su bošnjački vjernici uputili Federalnoj televiziji zbog otvorenog vrijeđanja islamskih svetinja, prepoznaje ni manje ni više nego fašizam. Teško je povjerovati da se ovdje radi o nenamjernom ispadu, brzopletosti ili neopreznosti, između ostalog i zbog toga što je Mimo u nekim ranijim izdanjima ove emisije pokazao svoj animozitet i antipatiju prema islamskim vjernicima. Prije će biti da Mimi, kao i njegovom prethodniku, ideološko sljepilo ne dozvoljava da bude objektivan i nepristrasan. Njihov primjer nalikuje primjeru onih za koje Kur'an kaže: ''Slični su onima koji potpale vatru, i kad ona osvijetli njihovu okolinu, Allah im oduzme svjetlo i ostavi ih u mraku, i oni ništa ne vide! Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste.'' (El-Bekare, 17. - 18.)

(Semir Imamović, Saff, broj 262)