Crvena medijska džungla

Socijaldemokratska partija (SDP) na prošlim izborima imala je jedan od zagone­tnih slogana koji je glasio: Za koga će glasati Izet Fa­zlinović? Izet Fazlinović je lik iz TV serije „Lud, zbu­njen, normalan", kojeg glumi Mustafa Nadarević. Scenarij TV serije je pisan u duhu jugonostalgičnog primitivnog ismijavanja postratnog sarajevskog života u jednoj bošnjačkoj familiji. U samom finišu izborne kampanje Fazlino­vić će sam odgovoriti gle­daocima na pitanje sa SDP-ovih bilborda i reći kako će glasati: Za čovje­ka! To je bio glavni slogan SDP-a na izborima.

Čopor kolumnista

U 75. i 76. emisiji spo­menute serije Fazlinović se horvao s krmetom koje je dobio kao humanitarnu pomoć. Usljed tog horvanja i skrivanja krmeta od muslimanskih tradiciona­lista, koji ne jedu svinjsko meso, krme je uginulo. Na sahrani tog krmeta Fazli­nović pridikuje svom pri­jatelju kako se „samo su­sreću na dženazi krmetu".

Ovo je, naizgled, bana­lna blasfemija, na koju su reagirala neka udruženja poput „Majki Srebrenice". Scenarist Feđa Isović se branio kako to nije uvre­dljivo za muslimane i kako je na sličan način ismija­vao i fratre koji se nisu bu­nili. Bošnjaci masovno pr­ijete prestankom plaćanja TV pretplate zbog veoma čestih emisija u kojima se napadaju i vrijeđaju njiho­ve tradicionalne duhovne vrijednosti. Urednici FTV-a ne nalaze za shodno oglasiti se po ovom pita­nju. Ova se televizija već duže vrijeme suočava sa žestokim negodovanjem zbog svog programa, tako da je Islamska zajednica veoma često bila pri­nuđena reagirati. U svojim saopćenjima vrlo često su neki prilozi ocjenjivani kao islamofobični.

Uporedno s ovim prote­stima običnih građana, FTV vodi pravu kampanju protiv Fahrudina Radončića, kao predsjednika Saveza za bolju budućnost BiH (SBBBiH), zbog izjave kako nije ni bilo korektno da Duška Jurišić kao ure­dnica Informativnog pro­grama pridikuje i pokušava uredovati i u problemima Islamske zajednice. Na ovu izjavu reagirao je Srđan Dizdarević, predsjedndik Helsinškog komiteta BiH okvalificiravši je kao „fašizam". Njemu su se pri­družili Enver Kazaz u ime PEN-a i Borka Rudić u ime Udruženja novinara.

Naravno, po oproba­nom scenariju kad doajen blasfemije protiv islama Dizdarević tako promptno reagira i kvalificira nešto fašizmom, cijeli čopor ko­lumnista i novinara postkomunističke crvene medijske džungle (FTV, „Oslobođenje", SAN, „Dani", „Slobodna Bo­sna") zaurliču tarzanskim zovom zbog nadolazeće „zelene opasnosti"! Niko nije stao na Radončićevu stranu, što je pravilo mu­slimanske elite da se klone takvih polemika i prepirki kako i sami ne bi postali žrtvom. Kao što niko od bošnjačkih stranaka, insti­tucija, a kamoli neko iz tzv. ljevice, SDP-a ili Naše str­anke, nije osudio blasfemiju iz spomenute TV serije.

Blasfemija je već postala tradicija u intelektualnim i političkim elitama u Saraje­vu. Već je nekolicina pisaca, novinara i političara ogre­zlo u njoj. U svom pokušaju da se bore protiv nacionali­zma, šovinizma, pa i fašiz­ma, u sopstvenom narodu, najčešće koriste humor kr­oz koji izražavaju autošovinizam. Samo rijetki su rea­girali na notornu pojavu anateme, blasfemije i islamofobije među intelektua­lnim elitama u Sarajevu.

Žigosani Bošnjaci

Dok su optuživali Bošnjake, njihove poli­tičare, pisce, pa i vjerske pr­vake, za napade na sekular­ne (multietničke) vrijedno­sti društva, svako javno eksponiranje i ispoljavanje vjerskog žigosali su, izvrgli ruglu i osudili. Kako je Dizdarević optužio dr. Safeta Cibu za nasilno obrezivanje (sunećenje) djece tako je Sead Fetahagić javno prozvao pokrivene muslimanke za nehigijenu, te muslimani­ma preporučio čvarke kao specijalitet za iftar.

Bošnjacima su imputir­ali historijske krivice kola­boracije sa fašistima, a za­tim islamizaciju društva od inkriminiranih djela, te­kstova i hutbi do pjevanja ilahija i izgradnje džamija. U tome su prednjačili poi­menično: Srđan Dizdare­vić, Zija Dizdarević, Sead Fetahagić, Senad Avdić, Senad Pećanin, Enver Ka­zaz, Dino Mustafić, Ferida Duraković, Tarik Haverić, Ahmed Burić, Vildana Selimbegović, Muharem Bazdulj, Bakir Hadžiomerović. Njihovu sabraću u blasfemiji koji smatraju da su u Bosni „za sve krive balije, od Spahe do Alije", zbog problema „prebrojavanja krvnih zrnaca" poime­nično izostavljamo iz te­ksta.

Nema te historijske ličnosti koja je vezana za is­lam u BiH, niti bošnjačke kulturne i vjerske instituci­je da nije kroz historiju anatemisana i žigosana. Od Sultana Fatiha, Gazi Husrev-bega, Mehmeda Spahe, do predsjednika Alije Izetbegovića, reisu-l-uleme Mustafe Cerića, generala Mehmeda Alagića, svakom bošnjačkom prvaku je imputirano i presuđeno kao „zatornicima drugih" od gore spomenutih živih „uposlenika riječi". Eto, već jedno stoljeće Bošnjaci pamte svoju historiju kako po kolektivnom stradanju i progonu tako i progonu i stradanju njihovih prvaka. Njihovi prvaci su ubijani ili utamničeni, bili poli­tičari, pisci ili vjerski alimi.

Tako je ubijen Mehmed Spaho, Mustafa Busuladžić, Mehmed Handžić, tako su utamničeni Edhem Mulabdić i Kasim Dobrača. Kao i stotine, pa i hi­ljade mladih ljudi i djevoja­ka utamničenih samo zbog toga što su išli u džamiju. Samo je hodžama bilo zabr­anjeno nositi ahmediju uli­cama Sarajeva i samo je muslimankama bilo zabra­njeno nositi maramu. Sa­mo je u bosanskom prijevo­du Kur'ana demantirano da je to Božija knjiga! Da ne spominjemo ratne zločine i genocid!

A koga su to ubili mu­slimani? Koga je muslima­nska stranka JMO, ili SDA uhapsila, strijeljala ili pro­gnjala? Kojeg pjesnika ili kojeg novinara je osudila, ili knjigu zabranila? Koga je to Islamska zajedenica osudila? Samo je osuđivala svoje! Osudila je Mlade muslimane 1948. godine i ekskomunicirala osuđene islamske intelektualce 1983. godine. I opet je pre­ma komunističkim histo­ričarima i piscima, poput Envera Redžića i Derviša Sušica, optužena za kola­boraciju sa fašistima. Iako je samo islamska ulema osudila fašizam i odbila priznati ustaški režim kao NDH-ziju, nikad joj to ni­je priznato za anti­fašističku tekovinu.

Koje je to nacionali­stičko i šovinističko djelo napisao jedan Bošnjak po­put „Gorskog vijenca" Petra Njegoša ili „Noža" Vuka Draškovića? Da li je ijedan bošnjački pisac tako mrzio druge kao Ivo Andrić „po­tomke arapskog varalice Muhameda"?! Da li postoji i da li je ikad postojao neka­kav nacionalni program ko­ji zagovara progon i nesta­nak drugih naroda?

Osim pojedinaca, odmetnika ili disidenata, pa čak i provokatora, koji su kolaborirali sa fašistima i zlotvorima, u bošnjačkoj historiji nema sistematske, planske i institucionalne prijetnje drugom.

Kolektivna dženaza

Duga i zamršena priča koja se, ustvari, još nije ni počela valjano raspredati niti razumijevati. Eleme­ntarno objektivan Bošnjak će je razumjeti ovako. Izet Fazlinović će glasati za SDP ili Našu stranku, koji će umjesto proslave izbor­ne pobjede uz okretanje odojka na ražnju, kako su to i činili ranije, ovaj put, od žalosti zbog poraza, or­ganizirati kolektivnu dženazu za svu prasad koja su uginula u Sarajevu zbog nedostatka tolerancije i suživota.

Ozbiljan i odgovoran čovjek, posebno Bošnjak, sjetit će se mudrog Tolstoja koji je zapisao:

      - „Sva moja razmišljanja svode se na to da, ako se pokvareni ljudi udružuju međusobno da bi oformili silu, onda to moraju uradi­ti i pošteni ljudi. To je tako prosto."

Nedžad Latić (Dnevni avaz - Sedmica, 06.02.2010. godine)