Paradigma novog imama II

Tekst „Paradigma novog imama - slika na zategnutoj koži", koji je objavljen u prošlom broju Preporoda, na mjestu uvodnika, također i na web portalu Rijaseta IZ-e,  polučio je različite komentare. Oni osciliraju od primjetno suvislih, onih koji podržavaju i aplaudiraju, do onih skeptičnih, odbijajućih i „patoloških". (Moramo imati u vidu činjenicu da ima onih koji na mjestima predviđenim za normalne i kratke komentare, na web portalima, liječe neke svoje nerazumne potrebe, pa im „se dogodi" da ostave po 72 komentara, što je, naravno, užasavajuće!) Bez obzira, mi idemo dalje!

Dužan sam ovoga puta objaviti izvjesna pojašnjenja spomenutog teksta, jer, naprosto, osjećam potrebu da ovu ideju treba „razvući" do njenih krajnjih granica (upravo kao što domaćica razvlači tijesto i jufku - do njenog „pucanja") i da na ovoj temi treba dodatno, konstruktivno raspravljati i zdravo diskutirati. (A takvu konstruktivnu i pomalo žučnu diskusiju, imali su sarajevski imami na svoja dva posljednja seminara.)
Pa krenimo redom! Kada sam govorio o našim hutbama, svepetkovnim i svebajramskim, uobičajenim, pomalo i „dosadnim", rekao sam da, što se tiče izbora teme za hutbu, dilema više nije da li birati teme iz domena vjerskih disciplina - fikha, akaida, tefsira, hadisa, ahlaka itd., već da smo nužno primorani birati prvenstveno teme iz (domena) društvenog diskursa, teme društveno-političkog sadržaja, teme iz kulture, nauke, umjetnosti, na hutbama obavezno reagirati itd. A vjera, sa svim svojim disciplinama, je supstancijalna svim temama i uopće razmišljanju, jer ona je baza i fundament.

Drugim riječima, pojasnit ću to ovako: Ako jedan imam, u dobrom vremenskom intervalu, svoju hutbu počne spremati dan, dva ili tri dana prije džume, otvorivši, recimo, „Tefsir Ibn Kesira", „Fikh" od našeg imama Ebu Hanife, Buharijinu, Muslimovu ili, pak, Tirmizinu zbirku hadisa, Gazalijev „Ihja", i iz tih pametnih i korisnih vjerskih knjiga odabere jedan duži, interesantni hadis, ili neku zanimljivu mes'elu iz fikha, događaj iz povijesti islama, ili Gazalijev zapaženi, pronicljivi odlomak iz „Ihja'a", ili neku poučnu „hikaju" ili pouku iz Ibn Kesirovog tefsira, na koncu, tefsir nekog ajeta ili sure - to je, dakle, složimo se, praksa velikog broja naših imama i hatiba. A sada sve ovo spomenuto, treba da bude samo DOKAZ u argumentiranju ili pojašnjenju neke pojave, događaja, ideje ili akcije iz javnog sektora i društvenog diskursa. Dakle, na taj način, između ostalog, mislim da trebamo i možemo izaći „vani" (u svijet).
Naravno, taj način tretiranja i odnosa prema hutbi i njenoj realizaciji, dakako, ostajući u okviru njenog svetog karaktera, a izbjegavajući dnevnopolitičku profanizaciju, implicira i zahtijeva veći nivo znanja, (vjerskog i svjetovnog) obrazovanja, umijeća, upućenosti, iskustva, pa, na koncu, i veći nivo hrabrosti.

No, mi već sada, i u ovom kratkom periodu (od objavljivanja ove ideje), možemo čuti one imame koji skeptično i zabrinuto negoduju, pitajući gdje će nas sve to odvesti, u kojem smjeru, misleći i na politiku, da ćemo izgubiti i zbuniti one vjernike koji na džumu dolaze isključivo da nauče osnovne postulate vjere, ibadeta, namaza, abdesta itd. Da ćemo, na koncu, zbuniti i mnoge imame!?

Možda se na prvi momenat njihov strah i zabrinutost može razumjeti, ne i pravdati, ali straha i panici mjesta nema ako za svaku ozbiljnu i epohalnu akciju u nekoj struci treba izvršiti temeljitu pripremu. Ali, kažimo im i ovo: mi (mislim na sve one koji se u promišljanju ove teme sa mnom u većoj ili manjoj mjeri slažu) ne želimo od mimbere, od mihraba, od ćursa, ili, pak, od svakog mjesta sa kojeg se obraćamo ljudima - praviti mekteb u kojem ćemo do besvijesti ponavljati lekcije koje je trebalo naučiti još u prvim godinama pohađanja mektepske pouke ili vjeronauke u osnovnim školama. I onima koji su (ne)opravdano izostali od te važne vjerske naobrazbe (dakle, u mektebu), treba dati vremena i ilmihal za odrasle pa da te važne lekcije savladaju kod kuće. A, mislim, da zbog takvih, koji nisu upućeni u osnovne i temeljne stvari vjere, ne treba žrtvovati i taocima činiti onu veliku većinu naših džematlija koji hoće i žude da uče i slušaju o životu u njegovoj cjelokupnoj, legalnoj raskoši, naravno, kroz prizmu i argumentaciju dokaza vjere.

Ili, ako se spočitava da zadiremo (ne)izravno u politiku, ovako ćemo kazati: Gospodo, politika je polje djelovanja volje i vjera je itekako pozvana da učestvuje u njoj. Na način kojeg smo, po pitanju hutbe, već obrazložili! Da, mi hoćemo da izađemo „vani", da nas se čuje i da nas se poštuje, da kažemo da smo tu, da se ne može svijet tumačiti (uključujući svekolika značenja ovog pojma) bez naše volje, znanja i pristanka, da ne pristajemo na zatvaranje vjere u intimni svijet individua, već hoćemo da u svijet i život unesemo više vedrine, više morala i da politici damo više etike, kroz savjete, kroz govore, kroz primjere - što je apsolutno izvjestan vid aktivne uloge. Naravno, uvažavajući svačiji slobodan izbor i opciju života.

Ili, da (se) pitamo i ovo: zašto se kod Bošnjaka (također, kod Turaka i nekih drugih naroda) za mjesto, gdje se klanja i uzvišenom Allahu sedžda čini, upotrebljava izraz „džamija" a ne „mesdžid", kako je uobičajeno i normirano da se kaže kod Arapa?! A mesdžid u arapskom jeziku označava mjesto gdje se sedžda čini, dok džamija u arapskom jeziku znači - univerzitet (El-Džami'ah). Pa, upravo zbog toga što su naši dobri preci za to sveto mjesto (mesdžid) odabrali da se u njemu uče cjelokupnom životu - javnodruštvenom diskursu, cjelokupnoj vjeri i nauci, svim vjerskim i naučnim disciplinama (jer to su naši svojevrsni univerziteti). Ali, mi uporno (kao da) želimo te naše džamije (svojevrsne univerzitete) svesti u svim varijantama samo na mekteb i prostor obredne prakse/forme a cjelokupno učenje islama ograničiti samo na prve mektepske lekcije. Kakvo je to užasno sakaćenje!?

Također, mi konstantno u svim svojim eksponiranjima, javno i tajno, usmeno i pismeno, konstantno i konzistentno, apeliramo isključivo na savjest pojedinaca, što oni u zbiru od tri jedinke već čine džemat ili vjerski skup. Zapitamo li se ikada: možda neki od njih savjesti i „nemaju"  ili su je negdje u „grješnom" putu „izgubili"!? Naravno, treba apelirati na najdublje instikte tražeći stimulans i skrivenu pokretačku tačku,  ali to je težak, nezahvalan i pomalo rizičan posao, jer svašta se tu može (ne)uraditi i iskopati. Ali, mislim, da mi itekako trebamo apelirati (i) na svijest pojedinaca, džematlija, razvijajući je i gradeći do svih dozvoljenih granica i limita, a to je, vjerujte mi, jako širok pojam.

A savjest ćemo, uglavnom, ostaviti Bogu Uzvišenom za Sudnji dan: „Onoga dana kada budu ispitivane savjesti!"

Naravno, i naše savjesti (imamske) za sve ono što (ni)je učinjeno!

Muhamed Velić