BiH kao sekularna ili kao boljševička tvorevina?

Piše: Nazif Horozović

Pročitao sam negdje da je italijanski književnik Arturo Graf rekao: „Znanje i pravda govore, dok neznanje i nepravda urliču." Ova izreka na jedan poseban način oslikava stanje u BiH, pogotovo kada je u pitanju odnos prema vjeri i onima kojima je vjera bitna. Toliko su bučni oni koji iz, zaista, nepoznatih i nerealnih razloga iskaljuju svoj bijes i mržnju prema islamu i vjerskim simbolima u BiH da normalan govor razuma i logike ne može uopšte doći do izražaja.

Sekularizam i Evropa

Kada god se u BiH spomene pitanje zapošljavanja žene sa mahramom u nekoj javnoj instituciji, kada se spomene pitanje Vjeronauke, kada se spominju prava vjernika na upražnjavanje svojih vjerskih obreda nailazimo na veoma neugodne komentare poput: ovo nije islamska država, s vama nama nema u Evropu, idite u Saudijsku Arabiju i sl. Ako neko iskaže svoj stav i pri tome uzdigne značaj vjere bude automatski diskriminiran kao ličnost i izložen neizbježnom medijskom linču kojeg mora pretrpjeti. Jednostavno kazano, da budeš homoseksualac i predsjednik, premijer, da obnašaš najveće funkcije u državnim službama, možeš, nije nikakav problem. Ali, da budeš vjernik koji ispoljava svoje vjerske osjećaje pri tom ne vrijeđajući nikoga, to ne možeš. Danas su muslimani diljem svijeta bijesni na Švicarsku zbog zabrane gradnje munara, a u glavnom gradu naše zemlje u kojem je većinsko stanovništvo muslimansko, vjernici naselja Ciglane su pretrpljeli toliki medijski linč zbog toga što su htjeli izgraditi svoj vjerski objekat, zato što ga nije nikada bilo na tom mjestu i ne odgovara urbanističkom izgledu tog dijela grada. I Švicarci i „naši" imaju istu argumentaciju o istim stvarima, samo što „naši" osuđuju Švicarsku, a svoje postupke apsolutno opravdavaju.

Ali, ako se  pozabavimo Evropom i pogledamo sa kakvim oni sekularističkim iskustvom  raspolažu vidjet ćemo da je to zaista jedno ozbiljno vjersko društvo, gdje je vjera protkana u sve pore, od zastave i grba, do univerziteta, pa sve do ulice. Ako krenemo od naših prvih susjeda njihov sekularizam znači „živjeti kršćanska načela", njihov sekularizam znači; časne sestre po bolnicama, njihov sekularizam znači da predsjednički kandidati citiraju Bibliju normalno, bez da im protukandidati dobacuju da se ostave vjere, gdje se ozbiljno raspravlja o radu nedjeljom zbog toga što je to u suprotnosti sa kršćanskim načelima koje živi većina stanovnika, gdje se apsolutno ne dovodi u pitanje opstojnost ili opravdanost Vjeronauke... itd.

Ako odemo i malo dalje pa pogledamo zastave Švicarske, zastave Skandinavskih zemalja, Engleske i dr. kako izgledaju, jasno nam je o kakvom se tamo sekularizmu radi, da li je krst postao multireligijski ili međunarodni simbol? Nedavno smo imali priliku u našoj zemlji gledati fudbalsku reprezentaciju Portugala koja na svojoj sportskoj opremi (dresu) ima više krstova i to nikome ne smeta, ali je problem i okarakterisano kao „nepotrebno" kada Safet Nadarević učini sedždu na stadionu u Portugalu. Kada uđemo, npr. u svaku bolničku sobu u Njemačkoj vidimo križ i nešto nije u redu ako ga nema. Ako pogledamo njihove državne praznike to su prije svega vjerski praznici i mi to veoma dobro znamo kada nam naši sugrađani iz dijaspore pristignu.

Da se razumijemo, niko u BiH ne traži ni mjesec i zvijezdu na zastavi, niti nešto vjersko u bolnicama, javnim ustanovama i sl., ali je sve što tražimo upravo to da neko može biti to što želi u punom kapacitetu bez da se ima razloga povlačiti ili biti opasnost za svoje kolege ili za državu ako prakticira svoju vjeru.

Sekularizam, vjera  i mediji

Mediji u BiH, odnosno javni servis, je posebna priča. Montiranje procesa, naručeni prilozi i emisije, stavljanje na stranu određenih političkih i ekonomskih moćnika, veličanje podobnih likova... je svakodnevnica medija koji čine javni servis. Nezapamćeno je i neviđeno da jedna medijska kuća uživo prenosi intervju koji se emituje na kanalu neke druge medijske kuće, a gdje je gost jedan novinar te kuće. Sjetit ćemo se da je FTV prenosila uživo gostovanje Bakira Hadžiomerovića u emisiji „Nedjeljom u 2" na HTV-u, što nam indirektno govori ko je pravi gazda kuće.

U jednoj emisiji FTV-a gostovao je i Šefko Omerbašić gdje je dao zanimljiv odgovor na pitanje da li je islamofobija kritikovanje vjerskih dužnosnika. On je odgovorio da se u Hrvatskoj ne može ni zamisliti da se govori o vjerskim poglavarima na način na koji to rade mediji u BiH, gdje su praktičo prestala sva pitanja voditelja o toj temi. Nezamislivo je u sekularnim sredinama da se linčuju ljudi zato što imaju moć i što smetaju nečijim pretpostavljenim, dok je u BiH sasvim normalno da je jedan vjerski dužnosnik „uzoriti", a drugi „lopov, kriminalac i protagonista pedofilije", da je jedan domoljub i veoma ljubazan, a drugi je protagonista terorističkih organizacija, kreator pogubnih politika i sl. Pa i mi u BiH smo već navikli da mediji kod nas funkcioniraju po principu „moj ili njegov" tj. fan i ljubitelj politike, ideologije i ličnosti. Tako da npr. Islam  na FTV-u predstavljaju samo oni koji se ne slažu sa Reisom, da se muslimanski teolozi pitaju samo o problemima unutar Islamske zajednice, a drugi pričaju o Bogu i vjeri...

Vrijednost emisija o vjeri u bh medijima najbolje oslikavaju odnos tih medija prema vjeri i vjernicima. Vjerske emisije se reemitiraju i po deset puta, nekada to nisu uopšte vjerske emisije već emisije koje govore o povratku i izbjeglicama. Emisiji „Mozaik religija" na FTV-za nju više priliči da se zove „pozitivna geografija" nego li po imenu kojeg nosi. Malo kada o vjeri čujemo iz ove emisije. Mogao je samo pedeset puta vidjeti stanje jadnih povratnika Bošnjaka, imama i muteveliju kako pričaju o teškom stanju u tom kraju i sl. Bajramski program već znamo napamet. Čim se prekine direktan prijenos iz Begove džamije odmah se prikazuje koncert ilahija „Dođi najdraži" iz 1998., pa nakon toga neke sevdalinke i to je kraj. Naveče se prikaže i koncert rahmetli Safeta Isovića, a na nekim lokalnim stanicama se prikaže film „Pod zastavom Muhammeda, a.s.". I to je sve od vjere. I da ne govorim da je tajming tih emisija u vrijeme crtanih filmova i da to publika kojoj je namijenjeno nikada i ne može u miru pogledati.

Ako pogledamo u nama susjednoj zemlji Hrvatskoj i njihovoj državnoj televiziji naići ćemo na sasvim drugačiji pristup. Svake nedjelje se uživo prenosi misa, emisije tipa „Prizma", „Mir i dobro", „Duhovni izazovi", „Riječ i život" i druge emisije koje su posvećene isključivo vjeri. Zamislite da kojim dobrom neki javni servis prenosi hutbu petkom, a mise nedjeljom kakve bi reakcije bile od dušebrižnika sekularizma?

Ne tražimo ni to, ali tražimo da nama vjernicima opravdaju 7 KM koje dajemo kako bismo gledali nešto što je i vjersko i što će nas poučiti našoj vjeri, a ne da se zadovoljimo Zyonima, Izetima i drugim budalaštinama sa kojima se ponose članice Javnog servisa.

Sekularizam i sloboda

Kada se spomene u BiH sloboda i pravo onda se to odnosi na homoseksualce i famozni queer festival, to se odnosi na ateiste, to se odnosi na odvojenost vjere od države i sl.

Kako god se klima razlikuje po različitosti godišnjeg doba tako isto se određene medijske kampanje mogu naslutiti i očekivati. Kao što  u novembru i decembru čekamo snijeg, tako čekamo priloge FTV-a i drugih medija o Arziji Mahmutović, direktorici vrtića „Djeca Sarajeva" kako se bori protiv našeg malog slatkog svetog Nikole kojeg nazivamo od milja „Djed Mraz". Kada se donose ozbiljni zakoni i sudbonosne odluke za državu tu se otvori pitanje „Razvojne banke", problemi u Islamskoj zajednici ili neki reality show koji će odvući pažnju sa stvarnog problema.

Roditelj u BiH koji smatra da ima pravo odgajati dijete po svojim principima, ne vrijeđajući pri tome nikoga, nema pravo reći da neće učestvovati u ceremoniji dodjele paketića kojeg uručuje Sveti Nikola, jer će njegov stav biti okarakterisan, ne kao njegovo pravo, već kao radikalan i protivan suživotu i toleranciji, a i dugogodišnjoj praksi ljudi u BiH. I direktorica koja kaže da će dovesti svetog Nikolu samo onima koji to žele, što je u potpunom skladu sa demokratskim principima za koja se, tobože, zalažu, ona je postala najveća meta i žrtva orkestriranih napada medijskih aždaha. Naravno, najveću empatiju im vjerovatno predstavlja što je žena sa mahramom na direktorskoj poziciji jedne javne ustanove u Sarajevu.

I bezbroj je, zaista, primjera koji upućuju na jedno, da je Bosna i Hercegovina, pogotovo onaj dio sa Bošnjačkom većinom, postao jedno smrdljivo leglo ateističkih i antivjerskih huligana koji su, sticajem okolnosti, preuzeli vodstvo javnog mišljenja u BiH, uzurpirali javni prostor i zavladali medijskom scenom poštujući i blagonaklono gledajući sve što odgovara njihovim političkim, ekonomskim i ideološkim mentorima, zanemarujući stvarne interese naroda od kojeg naplaćuju RTV taksu, od naroda koji redovno plaćaju porez iz kojeg se izdvajaju sredstva za takve projekte i sl. I s toga su oni, neznalice i zulumćari, tako glasni i bučni u promoviranju svojih (bez)vrijednosti, dok ovi drugi pričaju širokim masama bez uključenog mikrofona, bez mogućnosti da ih kamera snimi ili da razglas propusti njihov glas.

S toga, možemo slobodno konstatovati da BiH zbog svih ovih nabrojanih događaja i konstatacija nije sekularna država, već je ona ateistička i boljševička država čiji protagonisti najviše profitiraju od toga koji će biti najglasniji u vrijeđanju, ponižavanju i diskriminaciji vjere i vjernika.