Paradigma novog imama: slika na zategnutoj koži

Piše: Muhamed Velić

U (samo)određenju svog postojanja, filozof hoće kazati: mislim, dakle, jesam. Vjernik, pak, dodaje/kaže: vjerujem, dakle, jesam. Dok je moto modernog čovjeka, koji u modernom svijetu (a to je uglavnom svijet bez Boga - S. H. Nasr) i globalizacijskom vremenu robuje ili neizbježno podliježe ideologiji konzumerizma: kupujem/trošim, dakle, jesam (Aleš Debeljak).

Ove tri kategorije: mišljenje, vjerovanje (djelovanje) i trošenje - predstavljaju ugrubo sliku današnjeg svijeta/ljudske populacije. Gotovo je nemoguće dotaći u jednu komponentu, a da druga, treća ili, pak, neka četvrta nedefinirana, ne titra i ne trese se! To je zapravo metafora slike na zategnutoj koži (Amin Maluf, U ime identiteta). 

Sasvim je očigledno - granice su pomjerene; više se tačno ne može odrediti gdje prestaje nauka a počinje religija/vjera, gdje, isto tako, prestaje vjera a počinje politika, a gdje, na koncu, i u kolikoj mjeri figurira konzumerizam, trošenje, kupovanje, grubi mehanicizam - mehanička i žilava borba za biološkom egzistencijom. Ili, kada to imam postaje javnim radnikom - piscem, profesorom, naučnikom, umjetnikom, književnikom, ili, kada to književnik (p)ostaje novinarom, a kada novinar postaje epigon ove ili one politike?! Naravno, postoje i oni koji će to posmatrati i u formi holograma: cjelina djelovanja i postojanja svijeta je u svakom djeliću, kao zasebni entitet, a svaki je djelić sam po sebi dio cjeline. (Sjetimo se, kada već govorimo o pomjeranjima granica i njihovim nestajanjima na horizontima ljudskog djelovanja, da je i sam poslanik Muhamed, a.s., u Medini u pragmi bio upravo onaj koji ordinira na razmeđima granica i svjetova - vjere i politike, jer trebalo je napraviti ustroj grada/države kao političar, vizionar, on to konačno nije mogao uraditi kao Poslanik, kojeg Jevreji, kršćani, mušrici i sabejci nisu prihvatili kao takvog.)

No, unutar ovih pomiješanih i isprepletenih entiteta, postoje ljudi/pojedinci, sa pozvanjima i misijama, koji su pozvani da ordiniraju na samim granicama, a kako kaže A. Maluf: "Mudrost je hod po rubu." Svaki pojedinac, mogli bismo kazati, ako je pozvan da se obraća i da radi sa više od tri čovjeka, što po učenju islama već predstavlja džemat/skup/zajednicu, a prostorno gledano radi se i o vjerskoj općini, ima misiju, pozvanje u kojem i sa kojim djeluje. Ukoliko je nečiji objekt djelovanja veći i mnogobrojniji - utoliko je i odgovornost subjekta/misionara veća i složenija.

Imami su zasigurno misionari, subjekti i akteri u svijetu, čija je autentična parabola - slika na zategnutoj koži, koji su pozvani da u njemu djeluju i da ga kao takvog tumače. No, pitanje je mogu li ga oni i znaju li ga autentično tumačiti?! Ili, drugim riječima kazano, mogu li ga u ovakvoj formi (samo u džubbi i ahmediji, samo sa minbere i samo u mektebu), obrascu organizacije, kapacitetu - tumačiti i odgovoriti zahtjevima svijeta koji je konstantno u progresu, koji raste, koji evoluira i miješa se. Šta je uopće sa liderstvom/imametom?! (Da ne govorimo sada o onom arhetipskom ugovoru između Boga i Ibrahima, a.s., kada je Ibrahimu Allah, dž.š., obećao da će njega i njegove potomke učiniti liderima u svijetu. Naravno, postoje neki uvjeti o kojima Kur'an govori.)

Da bismo odgovorili na ovo pitanje, prvo bi trebali definirati, naravno - institucionalno - što su to imami sada, koji su njihovi konkretni ciljevi, zadaci, koji metodi misije trebaju biti u upotrebi itd. Lokaliziramo fokus, dakle, govorimo o autentičnim bosanskim imamima, koji su pred Bogom odgovorni za svoj narod, ne neki drugi, i za ovaj komad zemlje, ne nečiji tuđi. Ali, čitav je svijet u našem narodu i naš je narod u čitavom svijetu, i to treba imati na umu!

U razmatranju, može se uočiti kako tu nešto škripi i dobro ne funkcioniše! Mi već sada, sve glasnije i jače, možemo čuti glasove onih pojedinaca koji govore da imami i njihove hutbe nisu dorasle ozbiljnosti i profilaciji auditorijuma koji je prisutan na džumama, da recimo jedan imam ne može (u potpunosti) odgovoriti zahtjevima njegovog džemata ili mladog svijeta koji ne poznaje granice, a kojih se strikno drži jedan/njegov/njihov imam, da oni kao takvi u takvom progresivnom svijetu ne mogu prepoznati imama kao svog lidera (podsjećamo se na ugovor Allah dž.š. - Ibrahim, a.s.).

Zato se dogodi da džematlije odlaze, da se žale, da trpe, da gundžaju, i da to sve što kažu ima smisla i osnova, jer važi pravilo: ako ti dijete ukrade u supermarketu, to onda znači da pretjeruješ sa zdravom ishranom! Ljudi hoće život da im se tumači u svim svojim varijantama i cjelokupnoj legalnoj raskoši. Zato mislim, što se tiče hutbi, da dilema više nije tipa da li birati između tema fikha, tefsira, akaida, ahlaka, već smatram da smo nužno primorani birati prvenstveno između tema iz društvenog diskursa ili tema društveno-političkih sadržaja, tema iz kulture, nauke, umjetnosti, književnosti, općenito reagiranja (o, kako nam fali taj refleks za reagiranjem!). Naravno, to treba raditi u razini aktualnosti. A vjera je, sa svim svojim disciplinama - fikhom, tefsirom, akaidom, ahlakom, supstancijalna svim ovim prvim kategorijama/temama i uopće razmišljanjima. Dakle, ona je baza, fundament. Mislim, da tu dosadašnju granicu i praksu, koje se striktno držimo, treba preći i na nju se previše ne osvrtati.

Imami, zapravo, moraju izaći „vani", jer vjera se po nekim faktorima želi hermetički zatvoriti među zidove svetog prostora, ali, po hadisu, muslimanu je čitav svijet džamija, dakle, cjelokupni javni prostor je svet i primaran. Naravno, nekim to faktorima (plaćenicima i onima koji to rade zbog mržnje prema islamu, IZ-i i imamima) ne odgovara da imami imaju svoju ulogu u javnom sektoru, pa ih u duhu ideologije konzumerizma (gdje treba dobro naplatiti svaki atak i svaku bezočnu laž) žestoko napadaju, sataniziraju i javno omalovažavaju. Naravno, udara se na moral, jer to je još posljednja linija odbrane i časti, a ovu intelektualnu - kao da već odavno nemamo!

Možda, ovom prilikom da prokomentiramo i uredbu/stav Ureda za odnose sa javnošću, gdje se svako medijsko eksponiranje ima unaprijed onemogućiti ili u „boljoj" varijanti - cenzurirati i kontrolirati. Možda se neki sa ovim ne mogu složiti, osobito ekstrovertni tipovi - radnici IZ-e, ali, bez obzira, tu odluku se može i treba razumjeti, prije svega, ako imamo na umu da taj široki imamski pojas unutar IZ-e i nije dobro pripremljen za medijsko eksponiranje, da bi mogli javno/medijski i autentično tumačiti vjeru ili spremno odgovoriti na sve napade i provokacije. Dakako, imame treba, kada već govorimo o njihovoj zaštiti od plaćeničkih, mušričkih i boljševičkih nasrtaja, zaštiti i „izvana" nekim zakonskim aktima, a ne samo ovako - „iznutra", što je po meni - jedna tiha i pasivna zaštita!

Treba podržati i prijedlog glavnog imama MIZ-a Sarajevo mr. Ferid ef. Dautovića, koji je već javno i pravoj adresi (Rijaset i Reisu-l-ulema) predložio da upravo mlade imame, koji su nova slika i paradigma imama, treba pomoći u njihovoj afirmaciji, šaljući ih svjesno, organizirano i planski na seminare u inozemstvo (dakako i u domovini), kako bi stjecali nova iskustva i nova saznanja i ista mogli primjeniti u radu u svome džematu, svome gradu, svojoj domovini i svojoj IZ-i. Ti mladi imami, kaže mr. Ferid ef., su nova generacija imama, koji svojim obrazovanjem, radom, društvenim angažmanom i svojim vizijama pokazuju jedno novo lice IZ-e i jedan novi imidž imama. Naravno, neophodno je zahvaliti svim imamima koji su breme islama nosili i čuvali u proteklom periodu, a koji opet nisu imali mogućnosti i slobode koja se danas daje i nudi mladom čovjeku/imamu da se u društvu afirmiše i iskaže. Zasluge starijih kolega imama nikada se ne smiju zaboraviti ili omalovažiti. Njih treba pripaziti i sačuvati dok su tu i pomoći im, a mlade imame, koji će stvarati sliku i priliku novog, angažiranog imama, koji će moći i znati biti pravi imami/lideri u savremenom društvu, njih treba školovati, obrazovati, upućivati i razvijati. Bh. društvo, zajednica, džemati, u kojima imami rade, progresivno evoluiraju u svakom smislu; imami, također, moraju evoluirati u neke nove obrasce i paradigme i ići naprijed, zapravo, biti za korak ispred (svih)!