U povodu jednog komentara
Da li je demantiranje neistinitih navoda ili protestiranje protiv vrijeđanja i ponižavanja pritisak na slobodu medija? Da li je pozivanje na odbacivanje jezika mržnje u javnom prostoru i naglašavanje potrebe sučeljavanja argumenata i različitih viđenja određenih pojava ili društvenih problema pritisak na medije, iako je nepristrasnost, izbalansiran pristup i pravičan tretman svih društvenih grupa propisano zakonom i profesionalnim novinarskim standardima?
Urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović u svom komentaru u novini koju uređuje, Oslobođenje, 04. 01. 2010., str. 10, pod naslovom „Juriš na TV ekrane", premda ističe da je bilo puno saopćenja, stavila je u fokus samo jedno saopćenje Islamske zajednice iz 2008. godine. U komentaru se reagiranja Islamske zajednice na određene sadržaje Federalne televizije nazivaju obračunom i to se navodi kao primjer pritisaka na medije.
Dakako njeno je pravo da to tako razumijeva i da pod kritičku lupu stavlja aktivnosti Islamske zajednice. Međutim, Islamska zajednica ni njeni predstavnici nisu se ni sa kim obračunavali, ali je tačno je da je Islamska zajednica u više navrata reagirala na sadržaje u programima Federalne televizije koji su se ticali Islamske zajednice, islama i muslimana. Obim tih reagiranja je mnogo manji od obima i vremena kojeg je Federalna televizija izdvojila za sadržaje za koje Islamska zajednica vjeruje da su bili s očitom tendencijom njene kompromitacije. Ovaj stav potkrepljuju redovni negativno usmjereni prilozi u pojedinim programima Federalne televizije o Islamskoj zajednici koji su po potrebi prerastali u tematske i jednosatne emisije. Minutaža i karakter tih priloga sve govori, a kamoli da se porede s vremenom i karakterom priloga o drugim vjerskim zajednicama. Po toj minutaži Islamska zajednica je u proteklom periodu bila apsolutni rekorder među vjerskim zajednicama, ali i visoko rangirana tema s negativnim ozračjem informativno-političkog programa Federalne televizije, čak bi se mogla takmičiti i sa nekim ekonomskim, socijalnim i političkim segmentima ili temama i problemima našeg društva. Naravno, takav pristup i tretman Islamske zajednice vjerno oslikava odnos urednika i odgovornih ljudi na Federalnoj televiziji prema Islamskoj zajednici i ko, po njihovom mišljenju, predstavlja jedan o važnih izvora problema u državi, pa ga, zato što je problem, i treba tretirati na način na koji to oni čine.
Na šta je reagirano
Ipak, radi potpunijeg informiranja javnosti dobro bi bilo da je u spomenutom komentaru kazano da je Islamska zajednica, između ostalog, protestirala protiv iznošenja neistine u Dnevniku 2 Federalne televizije vezano za posjetu reisu-l-uleme Kazneno-popravnom zavodu u Zenici. Novinar, autor priloga je iznio notornu laž, a Federalna televizija je odbila da to jasno i nedvosmisleno demantira. Protestirala je Islamska zajednica i protiv neprihvatljive zloupotrebe simbola islama, kao što je to bio slučaj montiranja ambijentalnog kompleksa Careve džamije u Sarajevu u priloge o odbjeglom osuđeniku iz zeničkog zatvora u informativnim programima Federalne televizije. Protestirala je protiv govora mržnje, etiketiranja i izricanja uvredljivih kvalifikacijia o institucijama i organima Islamske zajednice u programima Federalne televizije koja bi trebala biti javni servis i odražavati interese svih građana uključujući i muslimane.
Nesumnjivo je da je sadašnja medijska kampanja protiv Islamske zajednice s ciljem vršenja permanentnog pritiska i ometanja njenog rada, udar na njenu slobodu i autonomiju. Ako je Federalna televizija javni servis, entitetski servis čiji je osnivač entitet, Parlament Federacije BiH, ne radi li se ovdje o pritisku države, odnosno entiteta na jednu vjersku zajednicu kojoj se onemogućava njen rad u skladu sa zakonom i demokratskim standardima? Diskriminira li jedan entitet, kao konstitutivni dio države, jednu vjersku zajednicu?
Možda ima onih koji smatraju da Islamska zajednica ne treba ukazivati na flagrantno kršenje njenih prava, da nema pravo iskazivati nezadovoljstvo i osuđivati iznošenje neistina i uvreda. Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica grantira Islamskoj zajednici slobodu, autonomiju, jednak i pravičan tretman u javnosti. Kodeksi i profesionalni novinarski standardi također propisuju pravičan, nepristrasan i argumentiran tretman vjere i vjerskih autoriteta. Zašto onda predstavlja problem pozivanje na poštovanje zakona i profesionalnih standarda i kome to može smetati?
(www.rijaset.ba)