Predavanje o genocidu nad muslimanima Balkana
Delegacija Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz Sarajeva u sastavu prof.dr. Smail Čekić, prof.dr. Muhamed Šestanović i prof.dr. Rasim Muratović boravila je u subotu 26.12.2009. godine na dan Jevmu-Ašure u Sandžaku. Prilikom svojeg boravka u Novom Pazaru ova delegacija je posjetila Internacionalni univerzitet i sa rukovodstvom Univerziteta dogovorila naučnu i svaku drugu saradnju u pogledu istraživanja i publikovanja saznanja o genocidima koji su se dogodili nad muslimanima na Zapadnom Balkanu, kao i saradnji između dva Univerziteta, sarajevskog i novopazarskog.
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz Sarajeva je javna naučna ustanova koja se bavi istraživanjem zločina protiv mira, zločina genocida i drugih teških povreda međunarodnog prava. Institut je formiran 4. septembra 1992. godine i uspješno radi već 17 godina. Sjedište Instituta je u Sarajevu i Institut je članica Univerziteta u Sarajevu.
Nakon obilaska Univerziteta u Novom Pazaru uvaženi profesori su u prepunoj Velikoj sali Mešihata islamske zajednice u Srbiji, za studente FIS-a, učenike Medrese i zaposlene u Islamskoj zajednici, kao i za druge građane, održali predavanje o genocidu nad muslimanima Balkana, prevashodno nad Bošnjacima.
Profesor Smail Čekić je u svojem izlaganju rekao da je na pozornici kontinuitet diskontinuiteta i da se govori o 11 genocida počinjenih nad Bošnjacima, a da je u stvari to samo jedan genocid koji se dešava u nastavcima kao plod Velikosrpske politike i doktrine. Prvi genocid nad Bošnjacima-muslimanima desio se krajem sedamnaestog stoljeća, nakon Bečkog rata u oblastima od Budima do Zadra i od Beča do Herceg Novog, gdje su živeli muslimani koji nisu bili Turskog već su bili Slovenskog porijekla. U kasnijim stoljećima su se ti genocidi nastavljali, da bi u 19. a posebno krajem 20. stoljeća i genocida u Srebrenici doživjeli svoju eskalaciju.
Profesor Muhamed Šestanović je dao definiciju genocida i između ostalog je rekao:
„Genocid je najteže krivično djelo koje je pravno definisano. Da bi se genocid tretirao kao genocid mora postojati mentalna spremnost nekog kolektiviteta, državnog, nacionalnog, etničkog, vjerskog ili rasnog, da potpuno ili djelimično uništi neki drugi kolektivitet. Ako postoje presude da je nad Bošnjacima učinjen genocid, i zna se od kojeg dželata, onda znači da je u svijest tog dželata internalizirana, ili unešena u svijest ta mentalna spremnost da uništi određenu grupu koja se zove Bošnjaci. Molim Allaha dž.š. da nikada ne internalizira tu mentalnu spremnost u moj narod."
Skup u Novom Pazaru je završen kratkim predavanjem profesora Rasima Muratovića, koji je u svojem govoru insustirao na moralnoj dimenziji svakog čovjeka koji u sebi donosi odluku da počini ili ne počini zločin.
Nakon predavanja u Novom Pazaru profesori sa Instituta iz Sarajeva su se uputili u Sjenicu gdje je u organizaciji Medžlisa islamske zajednice u Sjenici i Islamskog kulturnog centra u restoranu „Berlin" održana tribina povodom dvijestote godišnjice od genocida u Sjenici koji je 1809. godine nad Bošnjacima Sjenice napravila Karađorđeva vojska.
U prepunom restoranu, pred velikim brojem Sjeničaka i gostiju iz Novog Pazara, Prijepolja i ostalih sandžačkih gradova, kao i predstavnika Islamske zajednice na čelu sa Glavnim muftijom, predstavnika političkog, naučnog i kulturnog života Sandžaka, profesor Smail Čekić je govorio o ovom genocidu, o kojem se punih 200 godina ćutalo, a u kome je stradalo oko 2500 Bošnjaka-muslimana.
Prema oskudnim istorijskim izvorima koje su istražili stručnjaci iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz Sarajeva, krajem aprila i početkom maja 1809. godine Karađorđeva vojska je držala pod opsadom Sjenicu, ali su se Sjeničaci uspiješno branili. Karađorđe je braniteljima grada garantovao bezbijednost, i dao im svoju riječ da mogu slobodno napustiti grad sa svojim porodicama i imetkom i uputiti se u koji god drugi grad žele, i da njega interesuje sama varoš Sjenica. Branitelji su mu povjerovali i obustavili su odbranu, a tada su Karađorđevi koljači izvršili masakr nad stanovništvom Sjenice i ubili oko 2500 građana, muškaraca, žena, djece, starih, svakoga koga su mogli da uhvate.
Scenario ovoga genocida, i način na koji je izveden, do detalja podsjeća na genocid koji je proveden u Srebrenici krajem dvadesetog stoljeća, gdje je jedan drugi Srpski vojskovođa Srebreničanima također, kao Karađorđe Sjeničacima, garantovao bezbijednost i mogućnost odlaska u neki drugi grad ako obustave borbu, i kada su mu Bošnjaci povjerovali, naredio je egzekuciju i genocid nad 8 000 Bošnjaka. Profesor Čekić je u sjenici govorio i o genocidu u Plavu i Gusinju, kao i o genocidu u Šahovićima 1924. godine. Sve ovi genosidi ukazuje na sistematičnost i planiranje u vršenju i provođenju ovih genocida, i da se oni ne dešavaju slučajno, jer je u 19. i 20. stoljeću ubijeno preko 300 hiljada muslimana sa ovih područja, a raseljeno preko 5 miliona.
Skup u Sjenici je završen konstatacijom da će se sljedeći genocid nad Bošnjacima dogoditi kada Bošnjaci zaborave ovaj posljednji koji se dogodio u Srebrenici.