Šta se krije iza blještavila Starog mosta

Mostar je konačno dobio gradonačelnika. I u narednom mandatu svu praktičnu moć u centru Hercegovine imat će Ljubo Bešlić, čovjek koji je bio zadužen za implementaciju ujedinjenja grada Mostara, i koji, treba li to posebno naglašavati, u tom smislu nije uradio skoro ništa. S druge strane, zahvaljujući dosljednoj politici HDZ-a koji je Mostar svrstao u sam vrh političkih prioriteta, te izdašnoj i vrlo otvorenoj i transparentnoj finansijskoj pomoći Republike Hrvatske institucije sa predznakom "hrvatski" doživjet će pravi procvat, poput Matice hrvatske čiji kulturni programi po svom sadržaju i kvalitetu u Mostaru nadvisuju programe Matice Hrvatske u Zagrebu, preko Mostarskog sveučilišta do domova kulture.

Prisustvo ustaške i fašističke tradicije

Ni međunarodnoj zajednici nije odveć smetalo što je Mostar, zahvaljujući političkom djelovanju Ljube Bešlića ili njegovom opstruiranju provođenja odluka Gradskog vijeća i dalje jedan od rijetkih gradova u BiH sa imenima ulica dokazanih fašista, čijeg se lika i djela stide Hrvati diljem Hrvatske. Mostarske ulice od 1993. godine nose ime Jure Francetića, zapovjednika zloglasne Crne legije i ustaškog povjerenika za Bosnu kojeg je na tu funkciju lično imenovao Ante Pavelić. Isti slučaj je i sa ulicama Mile Budaka, Ante Vokića i Mladena Lorkovića visokih funkcionera nacističke vladavine iz vremena NDH.

Još samo na području nekadašnje teritorije HZ HB osnovci i srednjoškolci odvojeno idu u školu, realizirajući različite nastavne planove i programe. Treba li reći da su bošnjačka djeca u znatnoj mjeri segregirana u većini povratničkih mjesta, dok u samom Mostaru škole su potpuno podijeljene. Jedan grad, dvije škole, jedan gradonačelnik dva aršina.

Politička i ekonomska majorizacija Bošnjaka

Situacija u drugim segmentima nije ništa bolja. Svi predratni kapaciteti u zdravstvu favorizirani su u korist Hrvata. Gradska infrastruktura mnogo je urednija i ljepše izgleda u zapadnom Mostaru od infrastrukture u istočnom dijelu grada. Nema dileme da će se ovaj trend nastaviti i u preostale tri godine mandata gradonačelnika Ljube Bešlića. Jednostavno Bešliću to neće biti teško realizirati s obzirom na činjenicu da iza sebe ima dobro organizirane timove HDZ-a, te da će on biti samo eksponent političkih centara Moći. I sam Dragan Čović je proteklih dana najavio proces pravljenja hrvatskog stolnog grada od Mostara. Čović pri tom Mostar mjeri sa Sarajevom i Travnikom, gdje navodno nema Hrvata, zapravo Čović želi reći da su u tim gradovima Hrvati majorizirani, čime zapravo hoće reći da bi i Bošnjaci trebali biti majorizirani u Mostaru. Obespravljivanje Bošnjaka zapravo je prisutno od samog početka djelovanja jedinstvenih institucija u Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Kroz gradske, kantonalne i federalne institucije Hrvati ne samo da su privilegovani već i mnogi od njihovih funkcionera su i kriminalizirani, o čemu, jasno je, većina građana BiH nije obaviještena. A i kako će biti kad ih informiše Federalna televizija, na onakav način kako to niz godina čini.

Podsjetimo se da su od 2006. godine do danas neka ključna pitanja za normalizaciju ostala bez odgovora. Među tim pitanjima su skoro svi turističko ugostiteljski kapaciteti u Neumu. Kako su privatizirani nema odgovora.   Od 22. 000 hektara površine HEPOKA privatizirano 21. 000 na „hrvatskoj" strain, a preostalih 800 hektara na „bošnjačkoj" tek 2008. g. Zašto? Izraženo u novčanom iznosu (čistog novca) Bošnjaci su u privatizaciji u Kantonu platili 10-tak miliona KM, a Hrvati 10-tak hiljada. Kako? U preduzeću „Jadranski sliv" koji je imao uglavnom izvor finansiranja od vodenih tokova sa „bošnjačke" strane (godišnje oko 2 miliona) 2006. g. nije bilo nijednog uposlenog Bošnjaka. Svi su bili Hrvati. Te iste godine utvrđeno je da je u Gruntovnici urađen neviđeni kriminal- ispravljanjem vlasništva. OHR je proveo istragu, ali rezultati nikad nisu saopćeni javnosti. Zašto? Jedini fond za carinski terminal, samo zato što „bošnjačka" strana ima zakonom tražene uslove, se ne zaključuje nego se i dalje carinarnica nalazi u „SOKOLU" gdje iznajmljivanje prostora košta 30 KM/ m2. Zašto? Sramotno je da jedino u HNK direkcija za ceste nije formirana jer Bošnjak treba biti direktor, a sva sredstva oko 3-5 miliona nezakonito raspoređuje ministar, Hrvat. Svi šute. Zašto?

Također već je evidentno da je bespravnom gradnjom poremećena nacionalna struktura stanovništva u HNK. Svaka federalna institucija počevši od Centralne banke ima svoje odjeljenje u Mostaru, ali su u rijetkim zaposleni Bošnjaci, i sve su uglavnom smještene na „hrvatskoj" strani grada. Zašto? U kantonalnim i gradskim službama odnos zaposlenih po procentualnosti ide u korist Hrvata, a trebalo je da vrijedi procentualnost prema popisu iz 1991.g. Do posljednjeg saziva Skupštine HN kantona Hercegovačka televizija bila je redovno finansirana iz budžeta Vlade kantona sa 750 000 KM godišnje, dok je Televiziji Mostar dodjeljivano po 250 000 KM iz sredstava grantova.  Pokušaj nacionalne paritetnosti na Hercegovačkoj televiziji rezultirao je gašenjem ovog medija. Sad iz sveg grla svi hrvatski političari likuju kako nemaju svoj kanal. Sve to vrijeme dopisništva BHT i FTV uglavnom su samom uređivačkom politikom u Sarajevu favorizirali događaje među Hrvatima. Bošnjaci su ih i prestali obavještavati o svojim događajima, jer su navikli da neće doći. Početkom jeseni ugašeno je Narodno pozorište Mostar jer je grad ovu kulturnu instituciju na finansiranje dodjelo Kantonu, a Kanton ih odbio. Situacija u kojoj se danas nalazi Narodno pozorište uglavnom ide u prilog Hrvatskom narodnom kazalištu, jer će u slučaju rješavanja statusa i jednu i drugu ustanovu jednako tretirati premda je osnivač Hrvatskog kazališta HZ Herceg Bosna koja je pravno prestala postojati, dok je osnivačka prava nad Narodnim pozorištem kontinuirao preuzimala općina ili grad Mostar.

Sramna uloga medija

Za privid hrvatske „ugroženosti" u HN kantonu i gradu Mostaru, odnosno u Federaciji BiH najodgovorniji su domaći mediji, prije svih javni emiteri u Federaciji BiH, ali i hrvatski mediji koji s čistom tendencijom izvještavaju iz BiH kako bi građani Hrvatske bili isprepadani „islamskim fundamentalizom", pripremajući političko mišljenje u državi Hrvatskoj kao garantu Dejtonskog mirovnog sporazuma. Tako će česti naslovi u hrvatskim novinama kada tretiraju probleme muslimana u Mostaru biti: „NAPAD ISLAMA" „ZA SVE, KRIV JE HODŽA" „MUFTIJA OTVORENO PRIJETI". Znaju vajni novinari i izvještači da niko po Hrvatskoj neće provjeravati da li je to tako ili nije. Koristeći se čistom tendencijom širom Hrvatske otvarali su vrata „trećem entitetu".

S druge strane, u zbiljskom životu, na mostarskim ulicama situacija je izgledala potpuno drugačije. Hronologija obnove ili gradnje novog vjerskog objekta u pravilu potvrđuje da su administrativno pravna rješenja bez ikakvih smetnji izdavana na temelju zakona samo od strane vlasti u kojoj su Bošnjaci većina. Niti jedno jedino rješenje o obnovi džamije ili gradnji novog, vjernicima neophodnog, vjerskog objekta IZ nije dobili od administracije sa područja gdje su Hrvati u većini i gdje dominantnu vlast ima HDZ. S druge strane Katoličkoj crkvi odobrena su rješenja ne samo autentične obnove, već i izgradnje potpuno novih objekata, pa čak i prešutno odobravan nastavak radova i onda kada su svi zakoni struke i pravne korespondencije bili prekršeni. U slučaju obnove džamije u Jasenici aktuelni stari-novi gradonačelnik Mostara je lično intervenirao da radovi budu zaustavljeni, čime je praktično otpočela nesanica muslimana Jasenice pred Grbešovo granatiranje džamije. Tog 28. jula 2006. g. u dnevnom biltenu MUP-a HNK-a pisalo je: „ Dojavom putem telefona od strane gradonačelnika Mostara, Ljube Bešlića, da je navodno došlo do povrede pečata na objektu džamije u Jasenici te zahtjeva da policija izađe na lice mjesta, utvrdi stanje, te da postupi shodno odluci gradskih organa..." Gradonačelnik Bešlić, treba li to posebno naglašavati, rijetko je boravio na svečanostima u istočnom dijelu grada.

Neprocesuiranje ratnih zločina

Ono što posebno u ovim prijelomnim historijskim trenucima dolazi do izražaja je nedovršen proces suđenja za ratne zločine počinjene na području Hercegovačko-neretvanskog kantona. Prema podacima koje posjedujemo u Mostaru je tokom rata ubijeno oko 4000 civila. Preko 1400 ih se vodilo kao nestali, što znači da su i oni ubijeni. Najveći koncentracioni logori u Hercegovini kroz koje je prošlo preko 15 000 Bošnjaka Mostara, Stoca, Čapljine i drugih gradova bili su osmišljeni upravo u istim tim centrima moći koji danas opslužuju efikasnost Ljube Bešlića. I nije nimalo slučajno da vas magazin "60 minuta" u posljednje vrijeme informira o zločinima koje su počinili pripadnici ARBiH dok o zločinima koje su počinili pripadnici HVO-a ili nemaju podataka ili ne žele govoriti. Nije nikakva tajna da je na Kantonalnom tužilaštvu izrečeno tek 16 osuđujućih presuda i sedam oslobađajućih. Treba li napominjati da je najveća kazna izrečena na Kantonalnom sudu  izrečena Bošnjaku, Mirsadu Omanoviću- Alagi od mogućih 15, Omanović će odležati 14 godina.

Prema našim podacima na području HNK-a je tokom rata od 1992. do 1995. godine stradalo oko 5.500 Bošnjaka, od čega najviše 1993. i 1994. godine, za vrijeme sukoba između Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Tokom sukoba između ovih dviju vojski, Mostar je postao podijeljen grad. Podjela je napravljena prema etničkoj pripadnosti stanovnika - na "bošnjačku" i "hrvatsku" stranu.  Zbog zločina počinjenih u logoru Vojno, u kojem su civili maltretirani, silovani i ubijani, na Državnom sudu u Sarajevu osuđujućom presudom završen je proces protiv Marka Radića, Dragana Šunjića, Damira Brekala i Mirka Vračevića, bivših pipadnika HVO-a.  Na Državnom sudu je također donesena i jedna presuda u vezi sa zločinima u logoru Gabela, koji je HVO formirao na području općine Čapljina. Presuda je izrečena Nikoli Andrunu, koji je nepravosnažno osuđen na 13 godina zatvora. Nakon što je Apelaciono vijeće prihvatilo žalbe obiju strana, presuda je ukinuta a postupak vraćen na ponovno suđenje. Na Sudu BiH podignuta je i optužnica protiv Marinka Marića, koji se tereti za zločine počinjene u logoru Gabela, ali je optuženi, za sada, nedostupan organima gonjenja.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) također procesuira zločine počinjene na teritoriji današenjeg HNK-a. Najveća optužnica tiče se šestorice bivših vojnih i političkih lidera Hrvata u Hercegovini, koji su bili na čelu samoproglašene Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZHB) - Jadranka Prlića, bivšeg premijera HZHB, Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, bivših zapovjednika HVO-a, Brune Stojića, bivšeg ministra odbrane HZHB-a, Valentina Ćorića, bivšeg zapovjednika Vojne policije HVO-a, i Berislava Pušića, nekadašnjeg predsjednika komisije HVO-a za razmjenu zarobljenika. Oni se u 26 tačaka optužnice terete za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija i kršenje zakona i običaja ratovanja. Haško tužilaštvo im na teret stavlja progone, ubistva, zatočavanja i deportacije Bošnjaka s područja HZHB-a, te razaranja i pljačku. Za zločine na području HNK-a, u Haagu su već osuđeni Mladen Naletilić "Tuta" i to na 20 godina, te Vinko Martinović "Štela" na 18 godina zatvora.

Od ukupnog broja presuda izrečenih pred Kantonalnim sudom u Mostaru, koji je formiran 1999. godine, 16 je osuđujućih, a sedam oslobađajućih. U tri slučaja suđenje je obustavljeno iz različitih razloga, kao što je nedostupnost osumnjičenog ili nedostatak dokaza, dok je donesena i jedna odbijajuća presuda jer je nadležni tužilac odustao od krivičnog gonjenja. Početkom jeseni završeno je suđenje Petru Matiću i Anti Krešiću, bivšim pripadnicima HVO-a optuženim za zločine počinjene u Koštanoj bolnici u Stocu, u kojoj su civili bili zatočeni i mučeni, usljed čega su neki i preminuli. U toku je i, treći put, obnovljeno suđenje bivšem zapovjedniku Vojne policije HVO-a u Mostaru Željku Džidiću, te Mati Aničiću, Ivanu Škutoru i Erhardu Pozniću zvanom Šapa, u predmetu Vranica. Oni su optuženi za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika počinjene tokom 1993. godine. Prve dvije presude, kojima su optuženi bili oslobođeni, ukinuo je Vrhovni sud Federacije i postupak vratio na ponovno suđenje. Vrhovni sud Federacije je potvrdio sedam presuda Kantonalnog suda u Mostaru, a ukinuo osam. U četiri presude visina kazne je promijenjena, dok se trenutno rješavaju tri presude. Zbog dvojnog državljanstva sa Republikom Hrvatskom Kantonalni sud stoji na stanovištu da treba naći modus za određivanje pritvora kada dođe do podizanja novih optužnica,  jer su imali situaciju da je nakon potvrđivanja optužnice upravnik logora Gabela, Boško Previšić, pobjegao. Pobjegao je i Romeo Blažević, nakon što mu je izrečena pravosnažna presuda kojom je osuđen na tri godine zatvora zbog ratnog zločina nad zarobljenicima i civilima na području Mostara.

Nemoć tužilaštva

U Kantonalnom tužilaštvu u Mostaru imaju veliki broj prijavljenih lica zbog sumnje da su počinili ratni zločin, ali mali broj tužilaca koji su zaduženi za rad na tim predmetima. Trenutno u ovom tužilaštvu rade tri tužioca. Tužioci u ovom Tužilaštvu nemaju istražitelja niti saradnika koji bi im pomogli pri radu, a uz to nedostaje im i finansijskih sredstava. Kantonalno tužilaštvo nema ekipe koje bi pomogle da dokaže djela za koja se osumnjičeni terete. Sve je svedeno na tužitelja, a nemoguće je da to tuželj uradi sam. Trenutno se na Kantonalnom tužilaštvu u Mostaru vode 94 istrage protiv 1.072 lica. Očigledno je da kantonalni sudovi nisu spremni za procesuiranje predmeta ratnih zločina. Uz to, tužilaštvo je zatrpano predmetima, a nema osoblja da riješe slučajeve.  Neke procjene govore Tužilaštvo u Mostaru će podizat optužnice za ratne zločine prema nacionalnoj strukturi stanovništva iz 1991.g, da se ne bi odveć zamjerili ni jednoj političkoj partiji, što ni u kom slučaju ne odražava faktično stanje zločina i stradanja u Mostaru i Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Sudeći po dinamici suđenja u Kantonalnom sudu u Mostaru zločin nad nedužnima nikada neće biti priveden kraju. Uprkos tome što je Haški sud preporučio procesuiranje optuženih za ratne zločine, predmeti i dalje leže u Kantonalnom sudu i ispraćaju jednu po jednu žrtvu s ovog na onaj svijet.

Nemješanje bošnjačkih predstavnika u svoj posao

Nažalost, moramo to na kraju konstatovati, da ne postoji organizacija, tijelo ili pojedinac koji imaju sistematizirane podatke o broju žrtava, o broju zločina, preciznu statistiku o obespravljivanju Bošnjaka u Hercegovačko-neretvanskom kantonu ili Mostaru, niti je previše do tog stalo centrima bošnjačkih političkih partija u Sarajevu, dakle onima koji imaju stvarnu moć odlučivanja i pregovaranja o sudbini Mostara. Većini njih je važno posjetiti Stari most i slikati se u njegovom blještavilu!? Stoga čini se sasvim logičnim na prilaznim tablama Mostaru, umjesto riječi: Dobro došli u Mostar, ispisati sve gore navedene podatke.

P.S.
U tekstu su korišteni autoru dostupni podaci. Moguće je da je u odnosu na tretirane činjenice došlo do manjih promijena, no ne i suštinskih.

Autor: Hasan Eminović