Zastava na Manjači

Piše: Hfz. mr. Mevludin Dizdarević

Kažu da je veliki grčki mudrac Sokrat imao specifičan heuristički pristup dolaska do istine u kojem je pitanjima vodio sagovornika do konačnog rješenja. Tako mu je jedanput, stoji zabilježeno, došao poznanik da mu saopći važnu vijest. Međutim, Sokrat mu je kazao da on za provjeru svake vijesti koristi trostruki kriterij pa ga je zamolio da zajednički provjere da li ta vijest ispunjava tražene zahtjeve. Prvi je kriterij istinitosti pa ga je upitao da li je potpuno siguran da je ta vijest autentična? Međutim, ovaj je rekao da je tu vijest nedavno čuo i da ju nije provjeravao. Dalje ga je mudrac upitao, za drugi kriterij a to je kriterij, dobra, tj. da li ta vijest ispunjava kriterij moralne dosljednosti? Ovaj je opet kazao da nije u potpunosti siguran da je ova vijest dobra. Dakle, saopćavaš mi nešto zašto nisi siguran da je istina i također, nešto što nije dobro, veli Sokrat. No, deder da vidimo da li ispunjava treći kriterij, korisnost tj. da je ta vijest za mene korisna na što je ovaj kazao da nije siguran da će mu koristiti. Sokrat je rekao na kraju da on ne želi da čuje nešto što nije istina, niti je moralno i od čega nemam nikakve praktične koristi[1]. Ova anegdota nas upućuje na odgovornost kod prihvaćanja vijesti i informacija što je svakako u saglasnosti sa kur'anskim izrijekom u kojem nas Stvoritelj svjetova poziva da vijesti provjerimo prije nego što svoje djelovanje sa njima samjerimo. «O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese neku vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili ne kajete»[2]. Upravo smo se ovim sasvim jednostavnim ali često izostavljenim principom rukovodili kod razmatranja pitanja koje je nedavno stavljeno na dnevni red vojnih struktura Oružanih snaga BiH. Radi se o zastavi Islamske zajednice koju je vojni imam stavio pred ulaz u šator za obavljanje vjerskih dužnosti tokom vojne vježbe na Manjači. Ova zastava je izazvala toliku buru reagiranja srpskih predstavnika da je sasvim opravdano postaviti pitanje stvarne pozadine cijele priče.

Suodnos religije i politike 

Pitanje suodnosa religije i politike u Bosni i Hercegovini već stoljećima nije puka akademska debata za one raritetne glave sklone intelektualnoj gimnastici. Ovo pitanje zasijeca u mnoge pore društvene zbilje koje seže do onih doba kada su se formirali nacionalni identiteti na fundamentima klasičnog osmanskog millet sistema. Upravo se ovdje korijeni značaj religije oko koje su se formirali nacionalni identiteti i nastajale države. Pitanje korelacije vjere i politike je sa dobom prosvjetiteljstva dobila na intenzitetu i njihov odgovor je bio ustanovljavanje racionalno uređenog sekularnog društva. Ovo je plod specifičnog historijskog iskustva strašnih vjerskih ratova u kojima je ubijen svaki četvrti stanovnik Evrope. Tako da možemo kazati da je sama ideja razdvajanja vjerskog i političkog domena relativno nova i izraz je novih društvenih tendencija i procesa nastanka modernih zapadnih država. Dakle, pitanje religije i države je prilično zapadnjačko pitanje a sekularizam je i zapadnjački odgovor na ovo pitanje. Dilema kako urediti odnos vjere i države je za Bosnu i Hercegovinu važnije i složenije s obzirom na složenu državnu i društvenu strukturu koji sačinjavaju njeno multikulturalno i multireligijsko tkivo. Istina, ovo pitanje je na dnevnom redu i u jednostavnijim društvenim konstelacijama što svjedoči nedavna debata između predsjednika Hrvatske Stipe Mesića i klero-nacioanlističkih struktura unutar ove države. Naime, Mesić je izričito zahtijevao, doduše na koncu svog drugog mandata,  da se provede dosljedna sekularizacija na način da se iz svih državnih institucija uklone vjerska tj. katolička obilježja sa kojim se druge konfesije ne mogu identificirati. Na ove zahtjeve su žestoko reagirale crkvene strukture koje su na iznimno uvredljiv način, ad hominem,  napale lik i djelo ovog iskusnog političara sa socijalističkim zaleđem. Ustvari, tek se tada pokazalo do koje mjere su prava drugih naroda i nacija devalvirana u Hrvatskoj kada se u golemom broju institucija nahode vjerski simboli, križevi, raspela ili  papine slike. Ovome treba dodati i redovno i nezaobilazno božićno uređivanje javnih prostora sa jelkama koje, nedvojbeno, pripadaju redu vjerskih simbola. Ovo me neodoljivo podsjeća na onaj legendarni odgovor feralovaca koji su na upit izvjesnog zabrinutog građanina da li je istina da se u sobi 17. splitskog Ministarstva unutarnih poslova nalazi slika Ante Pavelića, napisali: «Pa zašto bi soba 17. bila izuzetak». 

Nesmotrenost vojnog imama

Kada ovoliko žuči izazivaju debate o prisutnosti religije i religijskih simbola u Hrvatskoj možemo samo zamisliti koliko nam valja imati senzibiliteta kada je u pitanju Bosna i Hercegovina sa svom svojom složenom strukturom i historijskim teretima koji opterećuju uzajamno razumijevanje i povjerenje. Tako je ovih sedmica na red došla debata u jednoj od rijetkih uspješnih priča u BiH, Oružanim snagama, u kojima se ni iz čega otvorilo široko polje za debatu o zastavi koju je nesmotrenim gestom izazvao bataljonski imam Enver Merdić tako što je na ulaz šatora za obavljanje namaza postavio zastavu Islamske zajednice. Kažem, nesmotrena gesta jer se njegova greška nikako drugačije i ne može tumačiti i razumijevati s obzirom da je imao benigne namjere obilježavanja mjesta obavljanja namaza što je vjernicima u ramazanu posebno značajno. Također, neka ostane zabilježeno da je rečeni imam odbio da ide na kurs engleskog jezika gdje bi usavršavao svoje znanje u ugodnom ambijentu da bi bio sa svojim vojnicima u vrletima Manjače. Ipak ga ne treba u potpunosti amnestirati od odgovornosti jer smo se do sada mogli uvjeriti da srpska politika i naš mali propust koristi kao opravdanje i izgovor za svoju politiku diskriminacije drugog i drugačijeg.    

No, kada je stavio ovu zastavu njegovi pretpostavljeni oficiri, inače Srbi, nisu reagovali kako bi zahtijevala vojna disciplina i princip subordinacije tj. da mu izdaju naređenje da spornu zastavu skine i samim tim riješe slučaj na bezbolan način. Umjesto toga su odlučili da zanemare pravila službe pozovu novinare i naprave čitavu predstavu od ove cjelokupne situacije i iskonstruišu priču  o dominaciji bošnjačkog faktora u vojsci. Tako se digla kuka i motika na jadnog imama koji je promptno skinuo zastavu što njima, dakako, nije bilo dovoljno već su zahtijevali žestoko kažnjavanje zarad očuvanja skladnih odnosa unutar vojnih struktura. O ovom događaju su se tražila mišljenja uglednih ljudi i važnih funkcionera kao da je ovo najvažnije pitanje opstojnosti cjelokupnog vojnog sistema. O ovom je svoje mišljenje iznio član predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojša Radmanović tvrdnjama da ovo može usporiti procese evroatlanskih integracija, ministar Selmo Cikotić tvrdnjama da se spram ovog čina treba postupiti po zakonu a sve je začinio načelnik zajedničkog štaba OS BIH general Miladin Milojčić koji je o ovome dao ni manje ni više 11 izjava za različite medije. Ovo možda ne bi bilo ni toliko čudno da je isti general Milojčić dao adekvatan tretman daleko krupnijim stvarima kao što je vježba Združeni napor za koju su utrošena ogromne sredstva a o kojoj je dao tek dvije izjave za novinare. Stoga se čini sasvim logičnim postaviti pitanje stvarnih povoda ove ujdurme jer nam se čini da je zastava tek povod a pravi razlozi se skrivaju u šumi uljudnih fraza o potrebi poštivanja uzvišenih principa sekularizacije.

Naravno da možemo s pravom gonetati šta je stvarni razlog ovako histeričnog reagiranja sprske politike. Možda se radi o svojevrsnoj dimnoj bombi koja je trebala da posluži za dnevnu upotrebu i skretanje pažnje sa vojne vježbe «Združeni napor» sa vojskom NATO-a kojeg brojni Srbi još doživljavaju kao agresora. Nije tajna da bi većina javnog mnijenje manjeg entiteta više željelo približavanje majčici Rusiji nego «mrskom» Zapadu ali se to još ne smije do kraja izustiti.

Moguće je, također, da se je problem samog mjesta gdje se zastava našla. Činjenica je da je Manjača drevno četničko leglo gdje je četnička ideologija u dobroj mjeri pustila svoje korijene pa je polumjesec na zastavi probudio njihove atavističke nagone mržnje spram svega «turskog». Postoji mogućnost da su ovim incidentom željeli dokazati nemogućnost funkcioniranja zajedničkih institucija kako bi se dovršio proces erozije zajedničkog tkiva Bosne i Hercegovine.  Bilo kako bilo, ovo nam može poslužiti kao šlagvort za otvaranje debate o svim vjerskim i konfesionalnim obilježjima u javnim institucijama kako bi se manjinski narodi, bez obzira o kome se radi osjećali bolje i sigurnije.

Princip univerzalnosti    

U procjenjivanju i moralnom valoriziranju društvenih kretanja Noam Chomsky kao ultimativni kriterij predlaže primjenu principa univerzalnost. Naime, on smatra da nam valja na sebe primijeniti iste standarde koje primjenjujemo i na druge, ustvari, još i oštrije. Ako u svjetlu ovog kriterija osmotrimo napade srpskih političkih i vojnih struktura mogli bismo doći do zaključka da su oni besprijekorni u poštivanju drugog i drugačijeg i samog javnog prostora kao terena gdje se primjenjuje princip neutralnosti. Činjenice, nažalost ukazuju na sasvim suprotnu poziciju. Da je to tako rječito nam govori slučaj otvaranja škole Srbija koju su okadili i osvetili nekolicina pravoslavnih sveštenika na čelu sa vladikom Kačavendom. Kada su predsjednika RS-a upitali zašto se to dešava kada se radi o školi koja treba biti otvorena za đake svih konfesija on je odgovorio da je to stvar njihove, dakle, srpske tradicije. da li to znači da se i  drugi narodi trebaju ponašati u sličnim situacijama u skladu sa svojom vjerskom tradicijom. Isto se desilo i prilikom otvaranja zgrade vlade RS i brojnih drugih institucija koje bi trebale biti zajednička svojina svih poreznih obveznika među kojima su i Bošnjaci i Hrvati. Time su na simboličan način poručili da svi drugi imaju drugorazredan status u tim ustanovama. Također, treba reći da i brojna imena ustanova, škola, gradskih simbola i značajnih datuma pripadaju pravoslavnoj religiji što je svakako daleko od principa sekularne države u kojoj državne institucije zauzimaju jednaku poziciju spram svih religija. Veliki broj identičnih slučajeva možete naći i u onom dijelu BiH u kojem žive većinski Hrvati koji, također, ne prežu od (zlo)upotrebe vjerskih simbola za označavanje vlastitog ratnog plijena. Tako možete vidjeti raspelo u zgradi skupštine Zapadno-Hercegovačkog kantona koje je postavljeno tik iznad glave predsjedavajućeg skupštine što je, svakako, neprihvatljivo. Međutim, naši mediji koji su, često ideološki kontaminirani zanemaruju ove probleme da bi istovremeno i sitne greške Islamske zajednice množili sa deset sve u cilja stvaranja ideološke uravnilovke.

Stoga smatramo da je nužno graditi vlastitu koncepciju sekularizacije, s obzirom da sekularna država ne podrazumijeva samo progon vjere i vjernika kako ovu ideju percipiraju sljednici komunističke ideologije. Činjenica je, naime, da se koncept sekularizma koji se gaji u SAD, Francuskoj ili Njemačkoj npr. u dobroj mjeri razlikuju što je rezultat vlastitog historijskog i kulturološkog iskustva. Zato predlažemo široku debatu o našem autentičnom konceptu sekularne države u kojem niti vjera niti nevjera neće biti proganjani ali da se ipak stvori zajednička javna sfera dovoljno široka za svakoga.  Historijsko iskustvo nas uči da svaka presija i nasilno gušenje drugačijih uvjerenja ne samo da je u koliziji sa religijskim naukom već je i kontraproduktivno. U doba pritisaka ideje se ponašaju poput ponornice koje teku pod zemljom ali kada izlaze na površinu često poprimaju silinu vulkanskih erupcija. Na koncu, sam Kur'an nas poučava da će vjere i nevjere biti do Sudnjega dana i sa tom činjenicom nam se svima valja pomiriti.   

Neka bude rečeno još i ovo. U kontekstu prava i njihove zaštite smatramo važnim naglasiti da čovjek može posjedovati samo ona prava za koja se sam izbori. Prava nisu dana već se stječu te je od fundamentalne važnosti razvijati senzibilitet kako za svoja tako i za tuđa prava. Čini mi se da je naša golema greška što je prag naše tolerancije dosta visok za razliku od drugih koji i sitne stvari napuhuju do neprepoznatljivosti. Dok bošnjački povratnici u RS decenijima žive bez struje i zahvalni su na tome što im je glava na ramenima, srpske izbjeglice u Kalesiji demonstriraju jer im se ne omogućava «održivi povratak». Oni s pravom traže svoje pravo ali želimo istaknuti da i  Bošnjaci trebaju prestati biti zahvalni na tome što nas trpe živima, već se samoorganizirati i svim legalnim sredstvima zahtijevati ono što nam po ljudskim i Božjim zakonima pripada. 

(Novi horizonti, broj 122)

[1] Kažu da mu je poznanik donio vijest da ga njegova žena Ksantipa vara sa najboljim prijateljem pa se njihova afera nastavila i kasnije.

[2] Kur'an, Hudžurat, 6., prijevod Besim Korkut