Pravljenje reisove armije vehabija

Na konferenciji održanoj u subotu u okviru medijskog panela predstavljao sam rad pod naslovom „Primjena Habermasove teorije komunikativnog djlanja na slučaju >Magdy<". Ukratko, analizirajući napise dnevnih novina „Oslobođenje" i „Dnevni avaz" u periodu od 17. do 21. jula 2009. godine, pokušao sam pokazati kako se zloupotrebom slobode govora manipuliše činjenicama, osporava istina i re/interpretiraju postupci kako to novinari žele.

Rezultat pokazuje da „Oslobođenje" manipulira činjenicama i stvara željenu sliku svijeta u kojoj se reis Cerić ili IZ BiH, neposredno, optužuju da žrtvuju Armiju BiH kako bi napravili svoju armiju. Vehabija.

Znao sam da postoji potencijalna opasnost da rad bude shvaćen kao pokušaj ustavnovljavanja metode za mjerenje islamofobije, no to mi nije bio cilj. Jednostavno, želio sam ukazati kako nam nauka, u ovom slučaju Habermasova teorija komunikativnog djelovanja, dozvoljava da vidimo kako se formiraju pogledi na svijet, iz kojih se mržnja prema islamu i islamskoj zajednici toliko podrazumjeva da nije potrebno napisati mnogo sumnjivih riječi koji će svakog protivnika dovesti preko prijekog medijskog Suda direktno u tamnicu i to bez prava na žalbu.

PUT U DŽENNET

Danas je imidž prava na islamsku vjeroispovijest gotovo doveden u ravan sa naklonošću ka terorizmu, a koji je zapravo moderna forma kanibalizma. No, za razliku od kanibalizma i vjerovanja da konzumacijom ljudskog mesa dolazi do preuzimanja svojstava, kao što su hrabrost i snaga ubijenog neprijatelja, ovdje se ubijanje nedužnih civila (i vojnika koji uvode demokratiju) posmatra kao put u raj/Džennet. Kada je već tako, onda je ubistvo Magdya Dizdarevića jednostavno ubistvo vehabije/kanibala i samo treba još pratiti kako se Islamska zajednica kanibala ponaša da bismo je optužili kako je zapravo ona kriva za sve.  Negativan odnos prema svim religijama, Davor Marko tvrdi, na snazi je od objavljivanja članka „Sukob civilizacija" 1993. godine u časopisu „Foreign affairs". Pisati o religiji, usredotočeno na njen „ratnički potencijal", jednostavno je „in" iako sve svjetske religije posjeduju mirotvorne vizije koje mogu biti i politički plodotvorne. Može se takvo pisanje objasniti i kao zarobljenost novinara i čitatelja/gledatelja „fascinacijom fatalnim" te njihovom nezasitnom žeđu za senzacionalističkim vijestima u duhu slogana: „Dobra vijest, nikakva vijest!". Odgovornost je svakako i na crkvama/vjerskim zajednicama, no ostaje pitanje: šta ukoliko se u medijima općenito tretiraju kao krivi i prije nego što se incident desi?

OD PARALIZE DO ANALIZE

Islamska zajednica Bosne i Hercegovine u BiH i svijetu se smatra legitimnim zastupnicima islama na području BiH. Njihova odgovornost nije samo o stanju džamija, nego i o vjernicima. Ipak, zbog njihovog nejasnog određenja ili neodređenja prema osobama koje se smatraju pripadnicima selefijskog pokreta (a koje u medijima također nazivaju i „vehabijama"),  kritikovani su više puta. Kritike upućene IZ BiH su stizale i od medija, koje pripadnike ovog pokreta povezuju sa terorističkim organizacijama, ali i od strane uleme/islamskih učenjaka odn. akademika Rešida Hafizovića. Međutim, čini se da je situacija postala i više nego banalna: da se ljude na osnovu njihovog izgleda (brada i kraće pantalone) diskriminira. Sa druge strane, zbunjuje potreba da se proglasi progon ovakvih osoba odn. medijsko linčovanje IZ BiH zato što dozvoljava da se praktikuje druga pravna škola islama u BiH. Kome je od interesa da IZ BiH bude tretirana kao paralizovana kad već ne proganja „vještice"/vehabije/teroriste? To nikome nikada neće biti jasno. Ili se podrazumjeva. Ipak, ukoliko se sagleda šta je ko pisao o slučaju „Magdy" vidi se da komunikatori iz IZ BiH nisu razjasnili novinarima zašto je osoba koja nije uposlenik IZ BiH obavila dženazu rahmetliji Magdiju Dizdareviću. Odgovor se čini banalnim: IZ BiH ne može ignorisati želje roditelja, a to je da dženaza bude izvedena po pravilima Hanbelijske pravne škole, kao što ne može niti želi zabraniti praktikovanje Hanbelijske pravne škole u BiH. Kako bi bilo da kralj Fahd zabrani obavljanje hadža po pravilima Hanefijske pravne škole? Ipak, „Oslobođenje" 19. jula 2009. godine nije propustilo priliku da na svaki mogući način ospore normativnu ispravnost IZ BiH zbog ispunjavanja želje roditeljima, te da kažu kako su „među ostalim, prisustvovali i dva "službenika" Islamske zajednice. Bili su tretirani poput svih ostalih vjernika." Čemu navodnici i po čemu bi morali biti tretirani drugačije, nikome nije jasno. Kao što novinarima nije jasno da dženaza može biti ispravna makar ona bila „različita od onih koji su uobičajene za ovo podneblje" jer je to pitanje koju pravnu školu čovjek slijedi, a ne pitanje podneblja.

„KO ZAVAĐA BOŠNJAKE I VEHABIJE"?

Takav je bio naslov „Oslobođenja" 20. jula 2009. godine i iz njega bi svako mogao zaključiti da postoji nacionalna različitost (u slučaju „vehabija") u odnosu na Bošnjake odn. da su „vehabije" neke druge nacije (npr. arapi). Iako se u tekstu uopće ne insinuira niti odgovara na pitanje „ko zavađa Bošnjake i vehabije", naslov bez upitnika stoji kao miris krvi i želja da se u nekoga upre prstom. Jedino što je zbunjeni novinar Asaf Bećirović uspio „pretpostaviti" je to da su vehabije autori grafita „Smrt Igoru Salčinu" koji je napisan na mostu pored Saudijskog centra. Po tome bi se za svaki zločin počinjen u blizini vašeg doma moglo „pretpostaviti" da ste ga vi napravili, pa se pripazite. A ko je vođa vehabija? Nevjerovatna je „spisateljska" vratolomija izvedena navođenjem biografskih podataka o hafizu Gološu, eda bi na kraju utvrdilo „I misli se kako je on vođa takozvanih vehabija." Ko misli? Gdje misli? Očita je subjektivna istinoljubivost koja je u isto vrijeme i kontradiktorna jer se po prvi put dodaje  i „takozvanih"uz pominjanje „vehabija" kao skupine. Ono što je još smiješnije je to što se u nastavku teksta navodi izjava pomenutog hafiza Dževada Gološa u kojoj on tvrdi da „ne postoji danas čovjek na zemaljskoj kugli koji za sebe tvrdi da je vehabija". Ipak, podsjećamo da se naslovom čvrsto implicira postojanje (registrovane?) skupine Vehabija koju neko želi zavaditi sa Bošnjacima.

IZ BIH JE KRIVA ZATO ŠTO JE ŽIVA

Činjenica je da je IZ BiH od prvog dana saopćenjem pozivala na mir i dostojanstvo što je objavilo i „Oslobođenje". Ipak, Rijasetu IZ BiH je u rubrici za „pohvale" i „šamare" dnevne novine „Osobođenje" „Dobar, loš i zao" dodijeljena najgora ocjena uz obrazloženje: „Porodica ubijenog selefije u Mostaru poziva na mir i dostojanstvo, poglavari Islamske zajednice jednu ličnu tragediju dižu na ravan obračuna sa islamom. Neodgovorno i nepotrebno." Žalosno je takvo tretiranje IZ BiH jer je upravo „Oslobođenje" o ovom događaju tih dana izvještavalo kao o „Masovnoj tuči s vjerskom pozadinom u Mostaru", uz naslov „Ko zavađa Bošnjake i vehabije", a o ubistvu se govori kao o „jednoj ličnoj tragediji", gotovo da je riječ o nesretnom, možda vrlo ružnom saobraćajnom slučaju koji IZ koriste da bi pričali o obračunu sa islamom i islamofobiji. Po tome IZ BiH nema pravo prigovora nikada i naravno, kriva je jer je živa. Već narednog dana, 21. jula Vildana Selimbegović donosi tekst dosjetljivog naslova „Lovac na vehabije". Pri tome se pitanje pomenute „lične tragedije" osobe koja se povezuje sa „vehabijama" stavlja u kontekst manipulisanja ljudskim pravima. Jasno, je iz navedenog: IZ BiH želi da svi budu pripadnici sekte vehabija da im se ne bi ponovila Srebrenica. Ovako ona kaže: „Vehabije su danas realnost koja se pod plaštom zaštite ljudskih prava i najčešće pozivanjem na Evropsku konvenciju Bošnjacima nameće kao vrijednost kojoj trebaju stremiti. Da im se više ne ponovi Srebrenica, da im se ne dogodi genocid... Utjerivanje u suru je - zna to i historija - lakše izvodivo uz pomoć čistih religijskih sekti, a utjerivanje u suru, barem kod Bošnjaka u godinama nakon Daytona postao je imperativ. Iako je rezultat takve politike zapravo poražavajući po bošnjački nacionalni korpus, ne biraju se sredstva. Lovac je najeklatantniji primjer: Zlatni ljiljan Armije BiH, specijalac Policije RBiH čiji ratni ožiljci nedvojbeno svjedoče o danima provedenim na frontu, jedan od simbola odbrane Mostara... samo zato što nije u suri, postao je sumnjiv. I na pravdi Boga optužen da sprema napad na vehabije!" Iako se iz intervjua sa Azrom Škoro (tetkom rahmetlije Magdija Dizdarevića objavljenom u „Dnevnom avazu" 19. jula 2009.) vidi da porodica nije smatrala oznakom „vehabija" relevantnom, štaviše, „Oslobođenje" prethodnog dana koristi sintagmu „takozvane vehabije", Vildana Selimbegović koristi priliku da optuži IZ BiH za „vehabizaciju BiH". Uz sve to nastavlja dijeliti lekcije o saburu IZ BiH (op. E.DŽ. - moje podebljavanje slova) „Duboko poštujem snagu porodice Magdija Dizdarevića: u najvećoj boli pozvali su na sabur. Njihov je poziv upućen braći, no vrijedilo bi ga proširiti i na one institucije Islamske zajednice koje su - u času Magdijeva ubistva - prepoznale priliku da Bošnjake utjeraju u vehabijsku suru. Ne birajući sredstva. I svjesno zaboravljajući pritom da bi bošnjačke žrtve u proteklom ratu, kojim tako suvereno mašu kao svojom zastavom - bile daleko, daleko veće da nije bilo boraca Armije BiH. Lovaca i lovaca koji su odbranili i Sarajevo, i Mostar, i Bihać mnogo prije nego li su se bošnjački ideolozi dosjetili da žrtvuju Armiju BiH i prave svoju vojsku. Vehabija."

Nevjerovatno je kako se u isto doba IZ BiH, u odnosu na tzv. vehabije, osporava ispravnost djelovanja (nisu predvodili ni dženazu, ne zovu ih na sastanak važan za sprječavanje sukoba selefija/vehabija i Bošnjaka, a eto i dopuštaju drugačiju dženaza), a uz sve to u isto vrijeme oni žele utjerati bošnjake „u vehabijsku suru"(?). Najmorbidnije je svakako ono kada kaže da „bošnjačkim žrtvama (...) suvereno mašu kao svojom zastavom". No, od svega pomenutog, ipa je najnevjerovatniji manipulativni obrat kojim se imputira da su se „bošnjački ideolozi" dosjetili „da žrtvuju Armiju BiH i prave svoju vojsku. Vehabija.". Iako nije jasno ko su ti „bošnjački ideolozi", očito je da je jedina organizacija koja se u tekstu spominje - IZ BiH. Nijedan političar niti politička stranka (kao društvena struktura ili ličnost) nije pomenuta, da bi se bar naslutila opravdanost sintagme „bošnjački ideolozi". Stoga je jasno ko iza svega stoji. Reis Cerić, ideolog, mašallah! Ako je to sloboda govora, onda slobodno možemo plakati. Tako se manipulira činjenicama. Tako se konstruira „istina".

Emir Džambegović