Hizmet ili volonterizam: ima li mene u tome?

Hizmet je dobrovoljno služenje, posluženje, služba, dvorenje uz nekoga nemoćnog, pohvalno djelo u islamu, dragovoljna djelatnost bez naknade. U današnje vrijeme taj hizmet je preinačen u volonterizam, koji je kao naziv sve više i više u upotrebi.

Oni što vole definisati pojmove kažu da je volonterizam korišćenje slobodnog vremena u dobrotvorne svrhe od strane pojedinaca, i to bez ikakve materijalne naknade. Glavni cilj volontiranja ili hizmeta je podrška drugima koji su u neprilikama. Na kugli zemaljskoj žive različite vjerske i nacionalne skupine. Od svih vjerskih skupina najviše je sljedbenika islama kojima treba danas pomoći. U sastavu ummeta Muhammeda, a.s., ima  golem broj onih koji  katkada hizmete nemoćnim u njihovom islamu, ali postoje i oni koji su u mogućnosti pružiti daleko više, ali su se predali vlastitoj ogluhi i pohotnim ičkijama ovog svijeta. Jedna saudijska princeza, piše dnevna štampa ovih dana, provodila je  odmor  na otoku  Sardiniji, gdje je temeljito opeljušana od strane sardinijske mafije. Policijski izvori kažu da je princeza ostala bez nakita vrijednog 11 miliona eura. Prava Emira, nema šta! Kada je na odmor ponijela toliko blago, šta li je tek ostalo u Saudi Arabiji od  silnog  bogatstva njenog? A naš ummet je i gladan i često jadan i stalno u nekom muhadžirluku. Nije ova princeza jedina sa ovakvim životnim gafletom. Od nje su gori mnogi emiri diljem dunjaluka i ostali  Karuni današnjeg savremenog svijeta islama.Ima dosta u  BiH domaćih karuna koji  i ne znaju šta imaju po svjetskim bankovnim računima. A volontiranje? Hizmet drugome bar u toku dana ramazanskih? E to kod naših pojedinaca, uglavnom nekih individua, spada u kategoriju priče:''Biži, ba, gdje me nađe još i za tako nešto!!!

Veliki zahidi su preporučivali sunarodnicima svojim da stalno robuju Allahu iz ljubavi prema Njemu, azze ve dželle, kroz doživotni hizmet. Hizmeta islamu i muslimanima još uvijek ima kod iskrenih asketa, a ako ga nestane, kod njih će zadnji nestati i belli će ga nestati. Hizmet je kretanje naprijed svijetla obraza prema Gospodaru svih svjetova. Hizmet je plemenito iskustvo starih dobrih i zahidskih muslimanskih generacija. Mi to i takvo iskustvo u današnje vrijeme, uglavnom, zanemarujemo u mnogim segmentima.Jer, za takvo iskustvo zvano hizmet treba izdvojiti vrijeme, osnažiti volju, pojačati iskrenost u vjeri. Vrijeme je Božiji dar i uvijek vremena ima, ali insan- taj vječiti nezahvalnik Allahu, dž.š., na datom daru vremena, stvorio je samom sebi takvu klimu i ambijentalnost da živi u vremenu u kome vremena vrlo malo ima ili ga nikako nema za hizmet drugome. Ako sam musliman iz dubine svoga bića, onda sam obavezan naći vremena i raditi za islam bespogovorno. Ako sam musliman, a nije se slegao iman u moje srce, onda trebam raditi na sebi da se i to dogodi mome srcu. Za izgradnju ummeta, boljeg i prosperitetnijeg u svakom pogledu, ja moram raditi kao pojedinac mnogo više jer je u današnjem vremenu teško i razmišljati o vlasti koja bi preuzela brigu o svemu bitnom za sljedbenike islama. Mene je Allah , dž.š., zadužio da radim za islam. Zadužio je On, azze ve dželle, kako mene tako i sve druge oko mene, da radimo za stvar islama i muslimana, koji  neizmjerno vape za našim hizmetom. Ja sam, ako stvarno musliman jesam, dužan da sam sebi uvedem šerijat i da po šerijatu djelujem, a po Allahovom šerijatu obavezan sam na rad za opće dobro i služenje vjeri. Ako je u svijetu ovog vremena nemoguće kolektivno hizmetiti vjeri islamskoj, onda sam ja dužan kao pojedinac, bez šićara ovodunjalučkog, nešto poduzeti da mi nijjet u hizmetu bude tamam. Moram uraditi nekada nešto korisno za muslimane, bez ovodunjalučke nagrade, jer su svi poslanici Allahovi, kao i zadnji Allahov pejgamber, Muhammed,a.s., radili i bili u akciji protiv iskvarene stvarnosti. A stvarnost  je, zaista, prljava i iskvarena. Stvarnost nam je puna grubosti i brutalnosti. Jednostavno, nestalo milosti u safovima našeg ummeta.Nije da je nema  baš nikako, nego nekako se sve više i više ta milost diže iz naših srca. Fali nam, bar mi se tako čini, temeljiti  ‘'šekkus-sadri''. Tetoše se bogati između se, a siromašnima se i dalje guli vlastita koža. Nemoćne i bolesne ne vidimo. Njihove poteškoće, u našoj oholosti i uznositosti, slabo registrujemo. Srca su nam naprosto zarobljena.'' Kulubuna gulf''!(Bekare,88) Srca su nam odrvenila i nemamo stidnog rumenila na obrazima za te i  takve postupke.Uši naše ne smatraju viješću dana, ako su čule da je neka oronula  nana i dedo, tri dana bez hljeba, i to samo zato što im niko nije ušao u stan ili  kuću da im, za njihov vlastiti novac, malkice volontira do najbliže pekare. Vrijedim onoliko koliko sam u islamu i sa islamom i živoj praksi. Da sam koji put pohizmetio kakvoj oronuloj i bolesnoj osobi, bio bih, zaista, vrijedan insan u svojoj vjeri. Sa više snage, ponosa, dostojanstva! Da sam hizmetio muhtadžima, ušao bih u karavanu postojanih  pravovjernika i bio bih dio njihove porodice.Trebao sam se davno učlaniti u njihov pravovjerni klub. U njemu se očistiti, putem rada u njemu steći čednost i čestitost, putem dragovoljnog rada u njemu stupiti na put ustrajnosti u dobru i tako se ograditi od magalomanskih prohtjeva i mutave bezgraničnosti. Da li ja sada znam šta je to hizmet i da li ja najozbiljnije vjerujem u obavezu rada za islam a samim tim i za muhtadž- muslimane? U ramazanu 1430.h.g. pitam sebe: Koliko li to ja pripadam svome islamu i koliko od mene fizički(a može i psihički)  nemoćni muslimani imaju fajde? Da li to ja i ovog ramazana, ali i bez naših svih ramazana, živim nekim baš-me-briga-torskim životom? Živim li brižno i upotrebljivo?  Vrijeme je takvo nastupilo da sam sebe pitam i da svodim račune o svom insanskom iskustvu. Ima li mene igdje kao hizmećara vjeri i ljudima vjere islamske? Ima li išta u vezi s ovim a da je proizašlo iz moje slobodne volje kao pojedinca, koji je uvijek trebao biti u okvirima šerijata? Mislim li lijep život za svakoga i ima li u meni i trunke brenda volonterskog i ima li me ikako u svemu tome? Zbog čega  neću da se ušerijatim navakat i zašto kao papagaj stalno govorim: Neću to da radim jer mi plata ništa nije veća i neću to da činim, onako iz inata,  jer mi taj hizmet drugome ne plaća nikakve  režije!? A znam da nema himmeta bez hizmeta. Himmet naš nasušni! Ostavili smo sami sebe. U krizi i himmet i hizmet kod nas novokomponovanih edebsuza!
P.S. Dio osvrta napisan je u prvom licu s ciljem da se u mom licu mnogi ogledaju i islamskom etikom našminkaju. Poslije takve šminke, neće biti ni bala  ni maskembala  u našim redovima.

Enver Alić