Dvogodišnja borba muslimana u Srbiji
Osvrt na stanje kroz koje prolazi Islamska zajednica u Srbiji. Za dvije godine nijedan imam nije podlegao pritiscima, ucjenama, a često i prijetnjama. Instruktori postaju sve nervozniji i iznalaze nove metode pritisaka.
Posljednjih nekoliko nedjelja Srbiju potresaju mnogobrojne afere, problemi i krize, kako one ekonomske, političke, tako i bezbjedonosne prirode. Iako ima veliki procenat nacionalista i šovinosta, kao i neonacista u našem društvu, Srbija je do sada uspijevala prekriti sve te frustracije predstavljajući se svijetu kao demokratska zemlja. Muslimani su, koliko god to izgledalo naivno nakon svega što nam se dešavalo, u to vjerovali. No, nakon napada na Islamsku zajednicu i druge institucije, teško da se to povjerenje može nastaviti ili ih, pak, nešto može iznenaditi. Kao i tokom devedesetih i današnji muslimani posljednji su pristali da vjeruju da im se nešto sprema, da im neko kuje spletke, da nije sve tako blistavo i lijepo.
Srbijansko društvo predstavlja pogodno tlo za stručnjake raznih profila, ima tu posla za psihologe, sociologe i mnoge druge. Zanimljiv je razvoj situacije oko proevropskih integracija - jedni vuku naprijed, a mnogi nazad, jedni bi da preko noći postanu dio evropske porodice, ne vodeći računa o standardima, uslovima i stanju ljudskih prava, dok bi drugi da pod šajkačom, uz pivce i domaću, ostanu autentični domaći, vjerni nasljeđu davno prošlih vremena.
Pretučeni stranci u srcu Beograda, napad na pripadnike manjina, od kojih je najnoviji u Novom Sadu, gdje su napadnuti mladići romske nacionalnosti, govori nam o stanju društva u kome živimo.
Devedesete godine i sve što ih je obilježilo kao da se vraćaju u još jednom talasu upozoravajući nas da nije sve idealno kako nam predstavljaju. Da li su to djeca ratnika što sijahu smrt, strah i bol širom nekada zajedničke nam zemlje, ili je ceh za neke druge zulume - ne znamo, ali je očigledno da nam sada nije bezbjedno prošetati ulicama srbijanskih gradova.
Islamska zajednica je na neviđenom udaru već dvije godine. Možda će neko reći isuviše satirično, ali upravo od tada ovoj zemlji i ovom društvu skoro da je sve krenulo naopako. Da li se to na primjeru Srbije obistinila ona stara „ko drugom jamu kopa sam u nju upada"? Da ne prejudiciramo, ali je svakako treba uzeti u obzir, ili se po ko zna koji put potvrdila ona Božja: „I nevjernici počeše smišljati spletke, ali ih je Allah otklonio, jer On to umije najbolje." (Kur'an, 3:54)
Ako su na strance i manjine krenule nekakve nezvanične grupe i organizacije i zbog toga se cijeli svijet uzbuni, pitamo se kako je tek imamima, muderisima i muslimanima na čiju instituciju su udarile zvanične, državne i sistemske institucije. Ako su na strance napali nekakvi pokreti čudnih imena, na Islamsku zajednicu su udarili nosioci najviših funkcija u vlasti. Ministarstva, agencije, organi, mediji... pokušaše nešto skoro neviđeno, bez poštovanja. Na gnusan način pokrenuše harangu protiv muftija, imama, muslimana uopšte i njihovih institucija.
Napad je organizovan u kancelarijama državne uprave u Vladi Vojislava Koštunice u Beogradu i Sulejmana Ugljanina u Novom Pazaru. Medijsku potporu predvodi čuveni javni servis RTS. Za bezbjedonosnu podršku pobrinuše se oni koji su se inače već decenijima brinuli za bezbjednost muslimana - čuveni bezbjednjaci.
Nakon pada vlasti ove dvojice nosioca i organizatora ovog napada, ispostavilo se da su oni ipak samo izvršioci, a da je organizator neko mnogo moćniji. Instruktori nereda, kriza i sukoba ponovo uzeše inicijativu da opravdaju težinu zadatka i uloge, čuvara poretka i srpskog roda, koji su sebi umislili. Na meti im se našla Islamska zajednica u Sandžaku.
Islamska zajednica je i te organizatore javno prozvala i imenom i prezimenom saopštila ko organizuje napad na nju. Da je tako govori nam i činjenica da su i nove vlasti nastavile istom trasom - napadi ne jenjavaju. Promijenili su se samo egzekutori, a mozak operacije je isti.
Centri moći u Beogradu već godinama studiraju da zaustave razvoj institucija jednog naroda, pa makar bile i vjerskog karaktera. Bošnjacima u Sandžaku su instalirali poltrone na vodećim mjestima u nacionalnim savjetima i institucijama od nacionalnog interesa. Posljedica toga je i aktivnost tih pojedinaca - umjesto da koriste narodu koji predstavljaju, afirmišu vrijednosti njegove kulture, pokorno i poslušno odrađuju zadatak stvarnih gazda i šefova. Bošnjački narod je kaznio one koji napadoše Islamsku zajednicu i bošnjačko jedinstvo. Međutim, to je još jedan alarm režimu da još jače napadne i uništi sve one snage koje doprinose nacionalnom osvješćivanju Bošnjaka.
Dvije godine odbrane pokazale su da režim nije borbu uspio da svede na svađanje po džamijama, što bi omrznulo vjernicima obrede i svetost ibadeta u njima. Borba za pravdu se, mimo očekivanja autora, vodi na terenu koji je izvan Sandžaka, pa najvažnije institucije regionalnog i međunarodnog karaktera na stolu imaju problem muslimana u Srbiji koji je nastao prije dvije godine.
Za dvije godine nijedan imam nije podlegao pritiscima, ucjenama, a često i prijetnjama. Instruktori postaju sve nervozniji i iznalaze nove metode pritisaka.
Nastoje borbu prebaciti na teren kancelarija u Beogradu, daleko od običnog svijeta, posebno muslimana, zato što im tu planovi ne uspijevaju. Sada su na meti oni koje finansira Ministarstvo prosvjete u Vladi Republike Srbije. Preko devedeset i pet posto ovog kadra ostalo je uz svoju instituciju ne pristajući da podlegne ucjenama. Sada se na njih krenulo. Nakon skoro decenije uspješnog rada i implementacije plana i programa islamske vjeronauke u školama, suočeni su sa iskušenjem ucjene i pritisaka da se okrenu protiv svoje institucije ili da ostanu bez posla. Najbolji vjeroučitelji u cijeloj Srbiji danas čekaju po dvorištu gdje ih šikaniraju režimski direktori škola koji izvršavaju partijsku odluku o nastavku napada na Islamsku zajednicu. Na njihova mjesta predaju lica koja su niže stručne spreme od onih kojima predaju, no za Ministarstvo vjera i prosvjete to nije problem. Za njih je izgleda veći problem da islamska vjeronauka i dalje drži prvo mjesto po uspješnosti u implementaciji planova i popularnosti kod učenika.
Nakon dvije godine teških iskušenja kroz koja prolazi naš narod ostaje nam da isprobavamo mnoge metode izdržljivosti i otpora. Nedavno je primjer muslimana u Srbiji spomenut kao primjer gandijevske borbe u Indiji.
Činjenica da smo i dalje na kursu istine, uživajući povjerenje naroda koji predstavljamo i kome pripadamo, ne da nam za pravo da pokleknemo, pa makar pribjegli i gandijevskoj ili nekoj drugoj mirnodopskoj metodi borbe za svoja prava i punu slobodu.