Ovo ministarstvo je, zapravo, bila epruveta u kojoj je, uz pomoć Sulejmana Ugljanina i srpske tajne policije, pripravljeno razbijanje Islamske zajednice Padom Miloševićevog režima dvijehiljadite godine rodila se radost i nada da se rađa nova Srbija. Država svih građana u kojoj će živjeti ravnopravno kao u svojoj zajedničkoj kući uživajući toplinu i sigurnost domovine. Tim osjećanjima pridružili su se i nesrpski narodi koje predstavnici vlasti sočno nazivaju manjinama. Bilo je to, zapravo, osjećanje kao posljedica čežnje za normalnim životom u normalnoj državi. Paralelno s tim osjećanjem i svijest i podsvijest nisu mogli potisnuti pamćenje svega onoga što je obilježilo posljednja dva stoljeća državnosti Srbije. Bilo je svega u ta dva vijeka, ali ono što nijednu vlast nije lišilo bilo je obavezno posezanje za torturom i nasiljem nad nesrbima u nedostatku državotvornog političkog samopouzdanja.
Zanimljivo je kako je srpski narod očuvao kontinuitet državotvorne svijesti pod osmanskom vlašću više od tri stoljeća, posebno ako bi se povjerovalo ono što piše u srpskim udžbenicima istorije, prema kojima se Turci proganjali Srbe svim mogućim tehnologijama, uključujući i masovno nabijanje na kolac živih ljudi.
Nema sumnje da je Srpska pravoslavna crkva, kao jedina institucija koja je, doduše uz izdašnu pomoć osmanske vlasti, očuvala svoj kontinuitet, najzaslužnija za očuvanje srpskog nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta. Za svoj narod ona je predstavljala jedini stožer opstanka i moralnog zaštitnika njihove posebnosti. Ovo je ključ za razumijevanje tako jake veze između Crkve i srpskog naroda u Srbiji, što nije slučaj sa njihovim odnosom prema samoj vjeri koju predstavlja ova crkva. Za to dvjestogodišnje konsolidovanje Srbije očito nije dovoljno da bi se težište povjerenja prebacilo sa Crkve na državu. Zato ne treba da čudi što vrhovnici države redovno odlaze u Patrijašiju, ne samo na ljubljenje ruke duhovnicima, već i po političko znanje i blagoslov za političke zakonodavne i upravne odluke. Da ova država nema Ustav i pojedine zakone to bi bilo i prihvatljivo, posebno kada se ima u vidu da onaj ko se zamjeri Crkvi gubi šansu da pobijedi na izborima. Međutim, uprkos nacionalističnosti prvog člana, Ustav je eksplicitan u tvrdnji da su crkve i vjerske zajednice autonomne i međusobno ravnopravne. Očito je da je SPC autonomna od države, što u suprotnom nije slučaj. A koliko su druge crkve i vjerske zajednice autonomne i slobodne od državne uprave najbolje pokazuje ponašanje vlasti kroz dvogodišnju agresiju na legalne i legitimne organe Islamske zajednice, u čemu se posebno istaklo Ministarstvo vjera na čelu sa svojim ministrom. Ovo ministarstvo je, zapravo, bila epruveta u kojoj je, uz pomoć Sulejmana Ugljanina i srpske tajne policije, pripravljeno razbijanje Islamske zajednice. Razlog ovakvog pokušaja u Ministarstvu vjera treba tražiti u svrsi njegovog postojanja. Ili njihovo ponašanje potvrđuje svrhu njegovog postojanja. Uloga ovog ministarstva je bespogovorno i beskompromisno predstavljanje interesa SPC-e, što u manjoj ili većoj mjeri čine i druga ministarstva. Drugim riječima, ovo ministarstvo bi trebalo zvati Ministarstvo Srpske pravoslavne crkve. Sve ovo potvrđuje i površan pregled budžetskih sredstava namijenjenih za potrebe i interese ove crkve, bilo da se transfer vrši preko Ministarstva vjera, kulture ili prosvjete. Zapanjujuće je objašnjenje koje se moglo čuti da budžetska sredstva crkvama i vjerskim zajednicama treba dijeliti po procentualnoj zastupljenosti vjerske strukture stanovništva. Da li je naredni korak da će nam i prava biti dijeljena procentualno? Kako li bi, u tom slučaju, tek prošli pripadnici malobrojne Jevrejske zajednice?
Koliko je imenovanje ministara vjera za nekoga važno pokazuje činjenica da se oni imenuju po nadstranačkom principu. Stvar svakako treba pojednostaviti i reći da se ovi ministri ne mogu imenovati bez saglasnosti SPC-e. To najbolje potvrđuje činjenica da je aktuelni ministar Šijaković, kao poznati kadar SDS-a, bez problema postao član Vlade DS-a. Posebno zabrinjava činjenica da ove društvene devijacije ne smetaju ni većini proevropskih političkih snaga. Što bi naš narod rekao: „Oni se međusobno svađaju samo oko ličnih interesa, a kada smo mi u pitanju svi se slažu."
Da li je od ove vlasti ostalo još išta evropsko najbolje pokazuju nedavne izjave predsjednika Tadića izgovorene na Palama u blizini Sarajeva, kojim se jasno iskazuju nacionalističke aspiracije političara koji je dva svoja predsjednička mandata dobio baš zahvaljujući nesrpskim glasovima, potencirajući svoju obavezu da zaštiti, kako kaže, „nosioce svog etničkog imena" ma gdje oni bili, pritom zaboravljajući svoje i obaveze države i prema drugim građanima ove zemlje.
Ovih dana na meti je islamska vjeronauka u školama. Ćuti Predsjednik, zaboravljajući na javno obećanje da će podržati postojanje jedinstvene Islamske zajednice u Srbiji. Opstat će ona i bez te podrške i biti jedinstvena i još jača. Jedna od zakonitosti istorije jeste promjena uloga i pozicija, tako da Islamska zajednica za muslimane u Srbiji vrši ulogu koju je obavljala SPC za srpski narod po osmanskom vlašću. Izdržali su, izdržat ćemo.
Imajući sve ovo u vidu, ostavka ili smjena aktuelnog ministra vjera ne bi predstavljala značajan iskorak naprijed. Zbog interesa građana i države Ministarstvo vjera treba što prije ukinuti.
(www.islamskazajednica.org)
