Prijedlog za ustanovljavanje škola kulture pamćenja

Predlažemo projekat alternativnog obrazovanja bošnjačke omladine o kontinuitetu genocida nad Bošnjacima. Naša djeca, a time i naša budućnost, nemaju otkle steći sistemska znanja o tragičnoj prošlosti bošnjačkog naroda. Škole i obrazovni sistemi su pod okupacijom dejtonskog režima, gdje je genocid nad Bošnjacima sveden nad pojam „historijske greške". Naše je moralno pravo da se borimo protiv ovih laži i obmana. Predlažemo da se u našim lokalnim sredinama pokrenu „Škole kulture pamćenja", u koje bi bošnjački roditelji, kao u mekteb ili na kurs iz jezika, mogli upisati svoju djecu, da u rasponu od nekoliko desetina časova steknu znanje o bošnjačkoj historiji, kakvo ne mogu dobiti u dejtonskom obrazovnom sistemu.

Da li su julske manifestacije sjećanja na genocid u Srebrenici primjerene dimenziji bošnjačke žrtve? Može li se sve što su Bošnjaci preživjeli strpati u Srebrenicu, i u tih nekoliko srebreničkih dana? Sudeći po šutnji i odsustvu kritičkog mišljenja, mi smo potaman zadovoljni svojom kulturom pamćenja. Mi ne znamo da se pamtiti može bolje, i korisnije, i po obimu i po kvalitetu, od škole do porodice, a ne samo u javnom prostoru, koji je omeđen bodljikavom žicom lokacije, vremena, doze i karaktera. Sjećanje na naše žrtve nije određeno našom nacionalnom potrebom, jer ta potreba nigdje nikada nije ni definirana. Ovo što trenutno imamo kao kulturu pamćenja prije je tuđa, nego naša volja, samim tim što se stradanje Bošnjaka priznaje jedino u Srebrenici, iako su i u drugim okupiranim gradovima vršene istovjetne masovne egzekucije bošnjačkih civila. Hajde što ni jedan zapadni ambasador neće otići na dženazu u Prijedor, Bratunac, Memiće, Vlasenicu, jer oni kreiraju zatvaranje bošnjačke žrtve u geto Srebrenice, ali to što su se bošnjački političari ugledali na njih, pa se prikazuju samo u Srebrenici, to ne samo da je slika i prilika podaništva u bošnjačkoj politici, već je moralni i patriotski jad sa dna kace. Stoga se o kulturi pamćenja u Bošnjaka ne može govoriti kao o sistemu, strategiji, namjeri, već o pojavi koja je pod stranim diktatom zatočena u pojam Srebrenice, a s druge strane, o pojavi koja je parcijalizirana na lokalne zajednice gdje svako sebi pamti. Svi pamtimo Srebrenicu, ali svi ne pamtimo Prijedor, jer Prijedor pamti sebi, niti svi pamtimo Višegrad, jer Višegrad pamti sebi, itd. Paradoks je u činjenici da se svima dogodila jedna te ista sudbina, budući da bi Bošnjak iz Višegrada bio ubijen i da se obreo u Srebrenici, i obratno, i unakrsno.

Progon bošnjačke žrtve

U nemanju nacionalne strategije, ni u čemu, pa ni u kulturi pamćenja, doživjeli smo da se i Srebrenica, i sve oko nje, počne vitoperiti u formalne i estradne oblike. Kako to izgleda na terenu? Uz više uobičajenih i primjerenih sadržaja koji se događaju svakog 11. jula, valja uočiti i političare koji komemoraciju u Potočarima doživljavaju kao estradnu i marketinšku tribinu. Da li se on slikao pored tabuta ili pored misica, njemu je svejedno, jer je u centru pažnje svakako on sam sebi. Njega, tog bošnjačkog političara, nema nigdje drugo kad su u pitanju žrtve genocida, ni pored masovnih grobnica, ni u posjeti familijama koje su izgubile babe, braću i sinove, nema ga ni u saradnji sa udruženjima žrtava koja se gazijski bore za procesuiranje ratnih zločinaca... Ali, ima ga pred dejtonskim kamerama u Srebrenici, jer je dejtonska, srpsko-hrvatska država, dozvolila da se bošnjačke žrtve pamte samo u Srebrenici. Pored estradnih političara valja primijetiti i tezge sa pečenim pilićima i hladnim pivama, da se narod razgali i razonodi, a što je kao ruglo srodno dvojnom moralu bošnjačkih političara, koji se zalažu za „napuštanje pozicije žrtve", za tzv. deviktimizaciju Bošnjaka, ali bi da se uslikaju sa žrtvama, ne zbog žrtava, i zbog budućnost naroda, već zbog sebe. Ovdje upravo apostrofiramo te političare kao centralnu adresu odgovornosti zbog stanja u koje je dospjelo pamćenje u Bošnjaka. Jer, političari su imali i obavezu i mogućnost da instituciju pamćenja dignu na najviši nivo nacionalnog interesa, tako što će ustanoviti Muzej genocida, tako što će bošnjačku politiku graditi na obavezi satisfakcije prema žrtvama genocida, tako što će se izboriti da pamćenje žrtava postane duhovna svakodnevnica bosanskog društva, u obrazovanju, u kulturnoj produkciji, u medijima, onako kako je to, recimo, u Jevreja. Ako nam nije jasna bošnjačka degradacija bošnjačke žrtve, pokušajmo zamisliti Jevreje kako se jednom godišnje okupe u Aušvicu, postave tezge s pečenim pilićima i pivama, dovedu švercere da ih politički predstavljaju, nabave kamere da ih sve poslikaju, i onda se raziđu da cijelu godinu ne pamte ni Aušvic, ni ostala svoja stratišta. Naprotiv, u Jevreja cijela godina, svaka godina, vrvi od događaja kojima se pamti holokaust, nema dana, nema noći, nema programa na radiju i tv, nema školskog časa a da nad njim ne lebdi jevrejska žrtva. Ta jevrejska kultura pamćenja ne živi samo na okupiranoj palestinskoj zemlji, jer je Izrael gdje god je jevrejska kuća, a gdje je Izrael tu je i jevrejska žrtva. Ako se Jevrejima ne gadi svaki svoj dan počinjati sjećanjem na žrtve holokausta, zašto bi se Bošnjacima gadila prisutnost bošnjačke žrtve u bosanskoj svakodnevnici? Zato što Jevreji nemaju kompleksa ni prema sebi, ni prema drugima, dok su Bošnjaci isprepadani pitanjem - a šta će reći Srbi, a šta će reći Hrvati, ako budemo pamtili žrtve četničkih, odnosno ustaških zločina? Mogli bi se uvrijediti svojom sramotom.

U Bošnjaka je decenijama odgajana politička malograđanština, ta smiješna potreba da se dodvoravamo i dopadnemo drugima, uglavnom tako što ćemo od sebe praviti budale, manje vrijedne, i prezira vrijedne, autsajdere zbivanja, bivanja, a i snivanja. Da smo mi, Bošnjaci, od tog cirkuzanja samih nad sobom imali bilo kakve koristi, da su nas Srbi i Hrvati čime nagradili, kao što se nagradi međeda kad na vašeru pleše sa halkom u nosu - pa ne reci, ali izigravati budalu zato što misliš kako se nekome sviđa da budeš budala - e, to je izvan svake normalne norme! Činjenice ukazuju da su se Bošnjaci izmetnuli u činjenje ustupaka na sve strane, a da zauzvrat dobijaju samo pljuske i poniženja. Kao glavni ustupak u opsesiji bošnjačke samomržnje i samoponiženja jeste taj iracionalni obračun sa bošnjačkom žrtvom, prema kojoj se maltene iskazuje mržnja, jer se žrtva, svojim moralnim magnetizmom, ispostavlja kao smetnja dejtonskoj viziji budućnosti u kojoj bi Bošnjaci da sudjeluju neopterećeni prošlošću, progresivni, poletni, ošinuti u glavu.

U paketu prevare

To više nisu nikakve skrivene poruke koje bi trebalo dešifrirati, jer svi srpski političari poručuju - „Ostavimo prošlost, okrenimo se budućnosti!", a bošnjačka politika, oličena u diktatorskom svevlašću Sulejmana Tihića, uzvraća - „Bošnjaci se deviktimiziraju i napuštaju poziciju žrtve!" Nema više nikakve tajne ni oko toga ko je čiji, ko za koga radi, jer je Sulejman Tihić odmah nakon izjave da „Bošnjaci napuštaju poziciju žrtve" proglašen za ličnost godine 2008. u banjalučkim „Nezavisnim novinama" koje kontrolira velikosrpska politika. U ovim novinama iz Banja Luke kolumne piše i Šaćir Filandra, mnogogodišnji predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Poreporod", koji je u više javnih istupa govorio o potrebi „deviktimizacije Bošnjaka". Za tu deviktimizaciju Bošnjaka zalagao se i poznati islamofob dr. plag. Enver Kazaz, jedan od čelnika tzv. Naše stranke.

Deviktimizaciju žrtava genocida teško je razumjeti zdravom pameću, jer se radi o nagovaranju žrtve da zaboravi da je bila žrtva, a što je osnovno humanističko i antifašističko pravo za sve žrtve i one koji žrtve pamte. Taj termin koji mudro zvuči, a budalasto znači, proizišao je, očito, iz pojma vitkimizirati, što bi ga značilo - od zdrava i prava čovjeka napraviti žrtvu. Pa ako su Bošnjaci zdravi i pravi postali žrtve genocida, ako su tako vitkimizirani u ime velikosrpske i velikohrvatske ideje - u ime koje ideje bi trebali biti deviktimizirani? Dikretno pitano - u ime koje ideje bi Bošnjaci trebali zaboraviti da su bili žrtve genocida? Ako se to čini u ime demokratije, tolerancije, zajedništva, budućnosti, onda se podrazumijeva da tom paketu pravde ne smeta da se pamte nevine ljudske žrtve. U protivnom, to nije paket pravde, već paket prevare! Onaj kome smeta da Bošnjaci pamte svoje žrtve, tome smeta i bošnjačka budućnost, i bošnjačka ravnopravnost, i bošnjački život, uopće. Demokratskom i antifašističkom društvu ne može smetati sjećanje na žrtve, jer se takvo društvo obrazuje na pozitivnim vrijednostima. No, karakter dejtonskog društva je suprotstavljen demokratskim i antifašističkim vrijednostima, jer je Dejton ustavno priznao isplativost genocida, čime su legitimizirane zločinačke ideologije u ime kojih su ubijani Bošnjaci. Logično je da sistem moći, koji je proizišao iz dejtonskog društva, podržava uklanjanje bošnjačke žrtve, iz političkog, medijskog, kulturnog, obrazovnog, općenito, duhovnog prostora. Otud su se pojavili politički i akademski predstavnici u Bošnjaka, sponzorirani od velikosrpske, ali i velikohrvatske ideologije, koji postaju glasnogovornici „napuštanja pozicije žrtve" u ime ucijenjene budućnosti. Tako dobijamo odgovor na pitanje: Za čiji račun bi se Bošnjaci trebali deviktimizirati? Odgovor je: Za račun istih onih u čije ime su viktimizirani, to jest - pobijeni. A zašto? Zato što je u prirodi zločina i laž, i što ove zločinačke ideologije nastoje pred sudom historije prikriti svoj istinski karakter. Međunarodni sponzori ubijanja muslimana su rezultatima zločina obukli demokratsku uniformu, a sljedeći zahvat je u preoblikovanju povijesne istine.

Svaka historija, pa tako i ova bosanska, piše se novcem. Ko ima moć - ima historiju! Bošnjaci ne samo da nemaju ekonomske moći, a sve manje i političke, već i tamo gdje imaju svoje političke predstavnike, imaju, zapravo, dejtonske robote, puke izvršioce tuđinskih interesa. Dokaz za to nije samo Sulejman Tihić, kao maskota bošnjačkog podaništva, već i svaki drugi bošnjački političar, od kojih ni jedan nije upotrijebio moć koju ima da ugradi makar jedan kamen u instituciju bošnjačkog pamćenja. Naprotiv, oni su se, znajući za dejtonske ukuse, utrkivali ko će uspješnije gledati u budućnost, u kojoj, naravno, nema tih bošnjačkih žrtava, tih što remete sklad iluzije. Stoga se i dogodilo da doputujemo u nedođiju u kojoj svako pameti sebi, a niko u ime svih, i za sve. U Višegradu baška, u Prijedoru baška, u Ahmićima baška, a u Srebrenici svi, jednom godišnje, na kaš'čicu, pored tabuta, uz kamere, estradne osmijehe, piliće, hladne pive i turske zastave. ...Bućkuriš kojemu se Dodik i slični njemu mogu cinično nasmijati, jer su Bošnjake stjerali u geto pamćenja, u zonu Srebrenice, koja kao julski program počinje ličiti na sajam pamćenja, umjesto da živi cijelu godinu, kao najisturenija tačka bošnjačke komemorativne svakodnevnice.

Istinom protiv „historijske greške"

Napram političkog i akademskog forsiranja zaborava u Bošnjaka, ne postoji nikakva vizija „razvojne strategije kulture pamćenja" (ovo je naslov jednog mog eseja koji se može naći na internetu), što bi podrazumijevalo uključenje akademskih i umjetničkih potencijala u naučno i kreativno osmišljavanje formi putem kojih bi se Bošnjaci saživjeli sa cijenom svoga opstanka. I ovo je dokaz da bez para nema igara. Pare su kod političara, a oni ne daju ni podršku ni pare za institucionaliziranje bošnjačke kulture pamćenja. Bošnjački intelektualci su ovisni od budžeta, a budžeti od političara, tako da oni nisu u mogućnosti ponijeti teret ove historijske obaveze. Bošnjačka je politika oboljela od dvojnog morala, tržišnih infekcija i negativne selekcije (biranja podobnih i nesposobnih), čime je akademska elita u Bošnjaka dovedena u svojevrsnu izolaciju, iz koje ne može promijeniti ništa, pa ni na planu kulture pamćenja.

Za Bošnjake bi bilo smrtonosno prepustiti se srpskom i hrvatskom podaništvu u koje je zaglibla bošnjačka politika i nekoliko intelektualaca, jer njihov rat protiv bošnjačke žrtve vodi Bošnjake u nestanak. A kako se boriti kad oni koji razumiju bitnost historijskog pamćenja nemaju nikakvu moć putem koje bi to pamćenje postalo dio bošnjačke duhovnosti? Treba nam Muzej genocida, knjige, filmovi, udžbenici, trebaju nam raznorodne forme putem kojih će se bošnjački identitet potvrđivati i realizirati u relaciji prema kontiunuitetu genocida nad Bošnjacima. U tom slučaju bi bošnjačka politika bila obavezna da za izvorište svoga djelovanja ima duhovnu osjećajnost svoga naroda. Ovo je mukotrpan i dugotrajan proces, budući da će trebati godine i godine da se nadokandi sve ono što je nestajalo, i što nestaje i danas, kroz bošnjačke političke trgovine bošnjačkom žrtvom. Sada je najvažnija samospoznaja o prevari i o izdaji koja se bošnjačkom narodu nameće kao vrlina, a iz čega treba proizaći odlučnost da se uprkos svim otporima bori za dostojanstvo bošnjačke žrtve, u bošnjačkoj kući, u bošnjačkom odrastanju i življenju.

U tom cilju, predlažemo projekat alternativnog obrazovanja bošnjačke omladine o kontinuitetu genocida nad Bošnjacima. Naša djeca, a time i naša budućnost, nemaju otkle steći sistemska znanja o tragičnoj prošlosti bošnjačkog naroda. Škole i obrazovni sistemi su pod okupacijom dejtonskog režima, gdje je genocid nad Bošnjacima sveden nad pojam „historijske greške". Naše je moralno pravo da se borimo protiv ovih laži i obmana. Predlažemo da se u našim lokalnim sredinama pokrenu „Škole kulture pamćenja", u koje bi bošnjački roditelji, kao u mekteb ili na kurs iz jezika, mogli upisati svoju djecu, da u rasponu od nekoliko desetina časova steknu znanje o bošnjačkoj historiji, kakvo ne mogu dobiti u dejtonskom obrazovnom sistemu.

A ko će to organizirati ili inicirati? Mogu to biti muftijstva, medžlisi, džemati, univerziteti, fakulteti, razna udruženja, može biti mjesni „Preporod", mogu biti neformalne grupe pojedinaca... Bitno je htjeti, sabrati se, naći stučna lica, razraditi program predavanja, i na kraju, obavijestiti roditelje o mogućnosti da djecu upute na dodatno obrazovanje o bošnjačkoj povijesti, a posebno o kontinuitetu genocida nad Bošnjacima. Ukoliko se pokaže interesovanje za ovaj oblik bošnjačkog uzdizanja, s lakoćom će i sa zadovoljstvom uslijediti razrada ove ideje.

Bio je ovo skromni, ali konkretan doprinos obilježavanju 11. jula. Nema kulture pamćenja bez aktivnog i kreativnog odnosa prema prošlosti, a time i prema budućnosti.  

Autor: Fatmir Alispahić

(Objavljeno u „Novim horizontima", juli 2009.)