Otvoreno pitanje Sandžaka
Glas islama/Naše viđenje - Svjedoci smo vremena u kome se dešavaju sudbonosni događaji i donose važne odluke za budućnost našu i narednih pokoljenja. Sandžački muslimani su preživjeli teške godine komunističke tame i lutanja i post-komunističke represije. Iako očuvan, bošnjački korpus u Srbiji je dobrim dijelom oslabljen.
Za razliku od onih koji su, prkoseći surovosti uslova života u Srbiji, ostali da čuvaju svoj identitet i ulažu nadu u bolje sutra, veći dio ovog naroda potražio je egzistenciju na nekom drugom mjestu.
Danas je Bošnjaka Sandžaklija van Sandžaka mnogo više nego u Sandžaku. To je za neke možda poražavajući pokazatelj, ali ako imamo u vidu njihovu nostalgiju, ljubav i pažnju prema zavičaju, kao i snagu i položaj koji imaju u tom novom društvu, to se može iskoristiti kao veliki resurs.
No, budućnost ovog naroda danas, više nego prije, zavisi od stepena kolektivne svijesti i sopstvene odgovornosti za svoju sudbinu. Prijašnji režimi, iako surovi i beskrupulozni, nisu išli do te mjere da mijenjaju istorijske činjenice. Ni jedan režim se nije usudio da briše ime Sandžak sa ovih prostora. Čak su i komunisti prefiks „sandžački" imali u imenima svojih vojnih odreda, bolnica, preduzeća, gradova, sela, ulica itd.
Decenije kasnijih režima dovode do jačanja nacionalističkih snaga koje nastoje da brišu i potiskuju ime Sandžak sa svega spomenutog. I tako očuvano, ime Sandžak, od izbora do izbora, dodatno i iz usta beogradskih političara, iako licemjerno izgovoreno, nanovo bi se oživljavalo i dobijalo na značaju. Iako Sandžak predstavlja regiju podijeljenu između Srbije i Crne Gore, odolio je projektima nestanka, davno predviđanih.
Crnogorski dio Sandžaka će tražiti svoje vrijeme, ali ovom srbijanskom je konačno došlo. Pitanje je danas sudbinsko: da li će očuvati svoje ime, svoje gradove i sela, ili će pripasti nekom neprirodnom regionu koji liči na tijelo kod kojeg je glava negdje daleko od ostalih organa. Da li će bošnjačko stanovništvo imati osnove za nove nade i perspektive, za bolji život u Srbiji, ili će spasa tražiti negdje drugdje?!
Kada su ovako važna pitanja za budućnost naroda, sudbina zavisi i od savjesti pojedinaca koji su na čelu naroda. Ako bi se pitanje Sandžaka posmatralo iz te perspektive, rekli bi da nema straha i bojazni - Bošnjaci imaju svoje predstavnike na najvišim instancama vlasti, imaju dva ministra i najmanje šest poslanika. Uzgred budi rečeno, radi se o predstavnicima partija koje u svojim imenima nose prefiks Sandžak, ljudima koji su se, već davnih devedesetih, zalagali i za autonomiju Sandžaka. Prateći događaje vidimo da zakon o podjeli Srbije na statističke regione, koji će se najvjerojatnije koristiti kao osnova za stvarnu regionalizaciju Srbije, prolazi Vladu, iako je podrazumijevao podjelu i brisanje Sandžaka sa mape Srbije. Skoro da nije zabilježeno da je neko postavio pitanje Sandžaka. Prešutno je odobreno ono što niko do sada nije. Nijedan režim nije pokušao uraditi, a kamoli od Bošnjaka pristanak dobiti za tako sraman pokušaj. Skupština je također bila zadovoljna, a glas su podigli samo Riza Haljimi i Čeda Jovanović, dok su Meho, Mujo, Munir, Esad i Bajro mirno sve podržali.
Sandžački narod je sve to sa čuđenjem pratio. Nigdje nema Sandžaka, nema glasa naših predstavnika. Nije čudo za one koji nisu iz Sandžaka, a predstavljaju ga na najvišim funkcijama, kao što je čudo za one koji su u njemu rođeni. Zašto šute?! Međutim, dešava se nešto za mnoge neočekivano - pojavio se glas intelektualaca, stvarne elite, glas naroda.
Održan je veliki skup predstavnika političkih partija, nevladinih organizacija, intelektualaca, uglednih pojedinaca, ljudi iz naroda koji na najreprezentativniji način predstavljaju Bošnjake. Skup je dobio na značaju što se održao u sjedištu Mešihata Islamske zajednice, u Novom Pazaru.
Ko bi drugi stao u zaštitu interesa muslimana u Srbiji ako ne imami i ulema. Oni su najbliži narodu, njihova je odgovornost najveća. Islamska zajednica okuplja elitu i time akumulira energiju svih snaga u Sandžaku da se ne desi ono najgore, a to je nemarnost ili još gore - zaborav.
Ovaj skup je protekao u najboljem redu i usvojena je istorijska Deklaracija koju su potpisali skoro svi učesnici, osim onih koji su prespavali i skupštinsku raspravu. Oni na skupu u Novom Pazaru nisu mogli spavati zato što su prozivani da se izjasne, ali su zato odlučno kazali NE! Ne, čemu?! Na ovo pitanje nije znao odgovoriti, već je bilo jasno da je to unaprijed donijeta odluka. Ovoga puta ćemo se kratko osvrnuti na pozadinu svega što je prethodilo i slijedilo nakon skupa.
Na samu najavu skupa probudili su se sandžački prvaci u Vladi Srbije i Parlamentu. Glas Sandžaka je ipak urodio plodom. Probudiše se predstavnici, osnovaše nekakav Forum poslanika. Za neupućene radosna vijest - možda će doći do nekog pomirenja. Međutim, Forum je još jedan pokazatelj surovosti aktera i nelogičnosti bošnjačke političke zbilje. U Beogradu prave forum, a u Sandžaku se biju, tuže i kleveću. U Beogradu se fino slažu, komuniciraju, a u Sandžaku narod zbog njih zavađen, pokidane rodbinske veze, ljudi osakaćeni, poginuli, poniženi itd. D ali je to istinsko pomirenje među Bošnjacima i normalizacija prilika, koje svi normalni ljudi odavno priželjkuju, ili je još jedna igra Beograda da se skrene pažnja sa rješavanja suštinskih pitanja koja tište Bošnjake.
Zanimljivo je da se nakon Deklaracije oglašavaju svi režimski igrači na terenu. Jedne boli što se Islamska zajednica miješa u politiku, drugi su zaduženi da je optuže za secesiju, treći imaju opet neki drugi zadatak. Najotvoreniji su plaćenici sa ahmedijom na glavi - ne biraju riječi da dokažu svoju odanost i poltronstvo. Na najočitiji način se oslikava njihova munafička priroda i izdajnička uloga. Ljudi koji ponizno kažu da im je himna „Bože pravde" bliska i da tu nema ništa sporno. Svaki komentar je suvišan! Način usvajanja Zakona o statističkim regionima u Srbiji iznio je na vidjelo mnoge vidove diskriminacije Bošnjaka muslimana i njihovom lošem položaju u Srbiji, o čemu već mjesecima govorimo, kao i frapantne vidove šovinizama u srbijanskom društvu. Zakon je u svojoj prvoj formi, čiji dijelovi su dospjeli u javnost, predviđao da, primjera radi, Tutin bude u regionu sa Smederevom kako bi se nastavila dalja izgradnja bogatih opština na račun siromašnih na ime evropskih kredita i fondova. Usvojena verzija Zakona, prema prvim pokazateljima, ovu surovu istinu prikriva tako da omogući diskriminaciju Bošnjaka na drugi, perfidniji način - sve opštine u jednom regionu, ali sa centrom negdje vani. Deklaracija usvojena u Novom Pazaru će pokazati cijelom svijetu da Bošnjaci nisu slijep, neuk i zaostao narod. Deklaracija ne predstavlja prepreku Srbiji na putu daljih evropskih integracija, ali je jasna poruka da se naša sudbina neće prepustiti na volju i nevolju dobro plaćenih bošnjačkih predstavnika u Beogradu.