Iz štampe izašla vrijedna foto-monografija „Mostarske džamije”

Ovih dana je iz štampe izašla vrijedna foto-monografija „Mostarske džamije", autora

Hasana Eminovića i Saliha Trbonje Sevdija. Prilikom promocije ove značajne monografije, koja čuva sjećanje na gradnju, rušenje i obnovu mostarskih džamija, koje odražavaju, manje-više, i sudbinu ostalih džamija u Bosni i Hercegovini, Kemal Zukić je kazao:

- Iskreno se nadam da danas ne govorim samo o promociji jedne izuzetno dobre i vrijedne knjige nego da mozemo da ustvrdimo da je ovo početak jedne obimne aktivnosti u vezi prezentovanja i valorizovanja petstogodisnje aktivnosti na gradnji džamija u Bosni i Hercegovini. Ovo je prijeko potrebna aktivnost koju smo trebali započeti prije najmanje 100 godina, ali smo, po našem običaju, omahnuli.

Ali, dobro je ako je i sada započinjemo, jer, bolje ikad nego nikad. Jer zaista, ne postoj i u bošnjačkoj kulturi i umjetnosti važnija tema koja prosto vapi da konačno bude dostojno  obrađena sa svih relevantnih aspekata kao što je građenje, održavanje, rušenje i spašavanje džamija. Ovo su goruće teme a Bošnjaci spadaju u rijetke narode na planeti koji izbjegavaju i zaobilaze ovu obimnu i životno važnu temu.

Čak i skorašnje uništavanje 80% od cjelokupnog broja džamija koje su u BiH građene tokom više od pet stoljeća, čak ni takva planetarna tregedija i orgija barbarizma kakva se ne pamti u cjelokupnoj svjetskoj historiji, čak ni to nas nije probudilo iz tragične učmalosti i uspavanosti. Naši bratski narodi, Srbi a i Hrvati, revnosno su radili duze od 100 godina da nas odvoje od naše tradicije i tako dovedu u stanje usnulosti kako bi lakše izvrsili potpuno uništenje cijelog jednog naroda. To je rezultiralo i jedinstvenim, tragišnim i skoro potpunim odsustvom svijesti o opcem nacionalnom interesu kod Bošnjaka, tako enormno i ponekad bezumno razvijenom kod naših susjeda. Čak ni elementarni, prirodni instikt samoodržavanja izgleda ne postoji kod Bošnjaka kad su u pitanju njihove džamije. A ovdje se radi o pitanju elementarnog opstanka naroda. J er, džamija je paradigma Bošnjaka. Svim udarima na Bošnjake u cilju njihovog potpunog fizičkog uništenja prethode barbarski ataci na džamije. Kad Bošnjak stane ispred svoje džamije on vidi sebe u ogledalu. Ako stoji pred veličanstvenom ljepotom zgrade, znaci da pripada kreativnom, humanom, nesebičnom narodu koji je to izgradio. Ako stoji pred ruševinom to znači da će u slijedećem napadu i on biti likvidiran.

Ništa nije tako sudbinski povezano kao što je to Bošnjak i njegova džamija. A ni od čega se Bošnjak tako uplašeno ne distancira kao od svoje džamije. Kao da hoće podsvjesno da razdvoji svoju sudbinu od sudbine svoje džamije. A to ne može zato sto su neprijatelji, slijepi barbari, povezali te sudbine u svojim bolesnim glavama. Distanciranje tu ne pomaže. Naprotiv, spas je u aktivnom odnosu prema zlu i zložinu, jednako prema rušenju džamija kao i ubijanju ljudi, što je i imperativ koji striktno propisuje islam.

Ovo sve navodim sa ciljem da ubijedim, ne samo vjernike, nego i one koji rijetko ili čak nikako ne idu u džamiju, a Bošnjaci su, da i oni prouče ovu knjigu i da shvate da je džamija i njihova paradigma u svijesti rušitelja i ubica, te da im oni neće dozvoliti da svoju sudbinu i zlu kob odvoje od džamije. Ubit će i njih, nakon sto sruše džamiju, u koju on, možda, nikad nije ni ušao u svom grijšnom i praznom životu.

Malo se zna da organizovane hajke protiv obnove i gradnje džamija nakon agresije 1992. -1995. godine vode upravo ljudi sa bošnjačkim imenima. Ma koliko izgledalo nevjerovatno, to je zaista tako. To je naprosto jedan nacionalni bošnjacki harakiri, tako užasno očigledan upravo u odnosu prema džamijama.

Ako je u nečem bošnjačka kultura superiorna svima na Balkanu onda je to sigurno na polju arhitekture. A unutar te aktivnosti posebno visoko mjesto zauzima u pravo arhitektura džamija. Kako je to najbolja mogućnost afirmacije kreativnih mogućnosti Bošnjaka vjerovatno se Bošnjaci klone da o tome pišu.

A sada da se vratimo ovoj knjizi koju pretstavljamo.

Možemo reći ono što svi vide već na prvi pogled a što svi i iznose: ovo je jedna vrlo važna knjiga, napisana seriozno, sistematično i široko obuhvatno. Njena vrijednost za bosansku postdejtonsku stvarnost je višestruka. Prije svega ona je sistematično prikazala svo obilje graditeljske aktivnosti na džamijama tokom niza stoljeća. Ljudi djelimično to poznaju, ali tek kad vide svo to stvaralačko bogatstvo ovako sistematski prikupljeno i sistematizovano, tek tada postaju svjesni obilja koje su im ostavili preci.

Samo za usporedbu da kažemo da jedna grandizona Džakarta ima 16.000.000 stanovnika i oko 1.000 dzamija. A manje od 2.000.000 Bošnjaka su izgradili oko 2.000 džamija. Kakvi su strastveni graditelji i nesebični vakifi bili Bošnjaci čak i u poredenju sa Indonežanima koji su i sami strastveni, veliki graditelji.

Bosanske džamije mogu se prezentirati sa mnogo različitih aspekata.

Ova knjiga koristi neke od tih aspekata i nameće imperativ da se u još jednom broju novih djela obrade i brojni drugi aspekti. Tek kad sve to uradimo i objavimo moći ćemo reći da smo bar malo odužili dug našim velikim precima, nesebičnim vakifima, prema nama samima, a naročito prema budućim generacijama Bošnjaka koji će biti osuđeni da žive krvave živote u balkanskom zvjerinjaku i koji će se morati žestoko boriti da očuvaju džamije.

U ovoj knjizi je vrijedno sakupljena bogata faktografija o gradnj i džamija, godinama izgradnje, o vakifima i vakufima te o nasrtajima na džamije kroz cijelo vrijeme njihova postojanja, te konačno, p njihovom spašavanju i obnovama. Autori su bez kompleksa i već legendarne bošnjaćke zavisti prema drugim Bošnjacima, koristili podatke svih prethodnih autora koji su do sada pisali o ovome. Važno je da se sve to sada može naći objedinjeno, u jednoj knjizi. Knjiga će biti korisna svima, stručnjacima i amaterima. Ja se, naprimjer, bavim strastveno džamijama već pola stoljeća ali sam u ovoj knjizi ipak našao neke važne podatke koje prije nisam imao.

Tako je za svakog poučan podatak taj da je u XVII stoljecu, u "prasku ljepote" kako sugestivno iznose autori, izgrađeno 39 džamija. Indikativno je i to da je do 1950. godine opstalo 39 džamija, 9 hanova, 7 tekija, 3 hamama i 150 privatnih biblioteka. Kako je Mostar bio duhovno bogat orijentalnom kulturom i duhovnošću pred čime bi se morao duboko pokloniti svaki Evropljanin. A za takvo duhovno bogatstvo naš nesretni nobelovac Ivo Andrić, sramni renegat, napisat će da je to bilo apsolutno bezvrijedno doba sa aspekta kreativnosti. Kako je to bilo moguće? Pa tako što mi ne pišemo knjige kao što je ova koju promoviramo, u kojima bi objektivno i ponosno predstavili bogata djelo naših predaka.

Zatim u knjizi stoji još jedan strašan podatak, a taj je da je pedeset godina komunizma i zagrljaja bratstva i jedinstva u kojem su se Bošnjaci gotovo ugušili, koliko je to bio jak stisak, da je taj period od pola stoljeća preživjelo samo 14 džamija! Da su naši intelektualci napisali par ozbiljnih knjiga o ovom mirnodopskom urbicidu sigurno bi i Evropa bila pripremljena na orgiju barbarstva u agresiji 1992.-1995. godine i vjerujem da bi drugačije reagovali.

Ovo se nije dešavalo samo u Mostaru nego u cijeloj našoj domovini. Možda ne znate da se identičan barbarizam desio i u Sarajevu. Tamo je pred agresiju bilo uzgor 86 džamija a 36 njih, dakle oko 40% od svih preživjelih, bilo je uništeno u periodima mira bez ijedne riječi, a kamoli akcije protesta.

Još jedan zastrašujući mostarski specifikum je tkzv. "Krvava džamija", o kojoj su i ranije pisali neki naši autori. Na bajram 1678. godine, "čak iz Knina je dopuzala zvijer" Stojan Janković, bandit i podmukla kukavicka ubica, i sa svojim ološem pobio ljude na namazu u toj džamiji. Zvijer je kasnije zatukao Ali-beg Nadžaković, ali Jankovićevi sljedbenici, umjesto stida i kajanja, nastavljaju zločin na ovoj džamiji koja je provizorno popravljena, ali je, sa još krvavima tragovima prstiju umirućih po zidovima, namjerno zapaljena 1922. godine a 1955. su četnici, kamuflirani u komuniste, uništili i mezaristan. Naivni Bošnjaci su sigurno mislili da se zločinci stide svog sramnog i kukavičkog zlodjela kojeg bi se stidio svaki narod na planeti. Ali ne. Oni su samo htjeli u fazama završiti posao koji je započeo zločinac Stojan, koji će, na sramotu svih na ovim prostorima, biti opjevan kao junak i kao takav prezentiran i nama Bošnjacima.

I ovaj užasavajući primjer pokazuje koliko je važno pisati knjige, kakva je i ova koju promoviramo, da se ne zaboravi. Posebno su Bošnjaci zaboravljiv narod koji tako rado sam sebe obmanjuje i oblaguje.

Mnogo je toga korisnog između korica ove knjige. Uzmite i čitajte je dugo i pažljivo.

Moramo odati veliko priznanje autorima i izdavačima ove knjige, kao i brojnim drugim koji su na razne načine pomagali da ova vrijedna knjiga ugleda svjetlo dana. Samo onaj ko se bavio ovim poslom zna kako je užasno teško štampati neku knjiga koja je neophodna i korisna za Bošnjake. Sarno onaj ko je prošao ovu golgotu zna na kakva nevjerovatna nerazumijevanja opstrukcije, bagatelisanja i podmetanja na ovom putu dolaze upravo sa bošnjacke strane. Zato ovaj poduhvat vidimo još većim.

Sarajevo je, naprimjer, predaleko od toga da ikad štampa ovakvu knjigu o sarajevskim čudesnim džamijama. A posljedice su užasne. Tako u Sarajevu se ne uzima za simbol jedna veličanstvena Begova džamija, koja je na ravnoj nozi sa onovremenim najboljim džamijama u Istanbulu, centru najveće imperije u Evropi. Ta je džamija izgrađena u doba renesanse i ne zaostaje, ako i ne nadmasuje najbolje renesansne objekte u Evropi, ali to nije dovoljno da bude nama simbol Sarajeva. Njen graditelj, veliki Gazi Husrev-beg, bio je najveći evropski humanista u doba humanizma i renesanse koje je najsvjetlije doba kojim se Evropa ponosi. Ništa to nije dovoljan razlog da ahmaci ne odaberu jedan sićušni i bezvrijedni zgraduljak, star jedva 100 godina, kao opće prihvaćeni simbol grada. Taj zgraduljak je sebilj. Mostar nije doživio tu sramotu kao Sarajevo, možda zahvaljujući postojanju jednog vrijednog objekta koji nije džamija, a to je Stari most. Inače, moglo bi se desiti da kao simbol Mostara uzmu neku šupu ili trafiku, a ne Karađoz-begovu džamiju.

U svakom slučaju, molimo vas da se nipošto ne ugledate na prijestonicu.

Naravno da autori ove knjige zaslužuju najveće priznanje. Ali, moramo istaći ponovo i izdavače. Koliko su oni vazni u našoj tragičnoj situaciji potpune intelektualne otuđenosti i uplašenosti ilustrovat će vam jedan prirnjer. U Centru za islamsku arhitekturu, pri Rijasetu IZ BiH priprernljena je knjiga na bosanskorn i engleskorn jeziku pod naslovom "Slike zločina". Sadrži na stotine zastrašujućih fotosa i opisa rušenja džamija u BiH. Ona je u tri toma i nikog ne ostavlja ravnodušnirn osim naših potencijalnih izdavača. Vec 12 godina bezuspjšno tražimo izdavače ili donatore za štampanje. A onda se čudimo kako smo izgubili parnicu u Hagu protiv Jugoslavije. Umjesto sto smo pustili da sudijama u Hagu o rušenju džamija govori čovjek koji o tome pojma nema, trebali smo im podijeliti ovo stravično svjedočanstvo o sistematičnosti barbarskog uništenja i bilo bi im rmnogo teže donijeti ovakvu sramnu presudu. Ali, niko od nekoliko stotina naših novopečenih milionera nije rmogao da pregori koju hiljadu maraka da pormogne stampanje ove knjige koja bi svijetu otvorila oči o barbarskom orgijanju u BiH.

Mi smo "narod knjige" a stalno dokazujemo da to ne zelimo biti.

U stogodišnjem prekidu sa nasom bogatom tradicijom sarmo knjige nas mogu spasiti, samo one mogu biti Stari most koji spaja dvije beznadno razdvojene obale.

Nadam se da će se ova knjiga naći u svakoj bošnjackoj kući.

Također se nadam da je ovo samo prvi korak a da slijede brojni drugi. Kako autori traže sugestije dozvolite mi da predložim da se u drugorn izdanju na kraju knjige doda tabela koja će hronološki poredati džamije, uz rubrike u kojima će, osim godine gradnje, biti upisani i vakifi, rušenja i opravljanja džamija te današnje stanje, da li ih uopće ima i u kakvom su stanju.

Zatim bi u jednoj knjizi trebalo posebno obraditi sistem vakufa, taj prastari genijalni, humanistički sistem koj i je omogućio takav procvat gradnje, podstičući natjecanje u dobrotvorstvu. Da je ta knjiga napisana prije 100 godina mogla je biti putokaz ili naredba svim buducim vlastodršcima i bogatunima da se ne takmiče u otimačini nego u dobrotvorstvu. Tako bi se sačuvala i mnoga vakufska dobra, tako divljački opljačkana tokom dvi u Jugoslavija.

Bilo bi neophodno uraditi i jednu knjigu koja bi čisto sa umjetničkog aspekta analizirala dojam raznih tipova naših džamija, od reprezentativnih, potkupolnih do najskrornnijih, drvenih, seoskih džamija.

Također bi neophodno bilo izvršiti snimanje, mjerenje i crtanje tkzv. "postojećih stanja" svih džamija i to objaviti u knjizi. Naravno da su to morali uraditi Zavodi za zaštitu spomenika kulture. Ali nisu. Postojali su pedesetak godina, uhljebljavali desetine stručnjaka, a kad god nam je zatrebalo to "postojeće stanje" po kojem bi obnovili srušenu džamiju, nikad to nismo dobili. U rušilačkoj orgiji 1992.-1995. godine to je bio vjetar u jedra rušiteljima jer je precizna i autentična rekonstrukcija nemoguća bez te dokumentacije. A rušenja će, na žalost, biti ponovo. To nam garantuje ludačka košulja koja se zove Dejtonski sporazum. Ako to dočekamo spremni i odlučni na odbranu, posljedice neće biti katastrofalne. A da bi to bilo neophodni su bro ni samoprijegorni, stručni, hrabri istraživači i pametni izdavači.

U ovom slučaju to se posrećilo i ja im iskreno čestitam. Ali, ne zaboravimo, ovo je veliki i važan posao, ali je samo mali djelić onoga što ćemo morati još uraditi ako nam je do opstanka.

U tim knjigama poenta mora biti na rušenju. Bez ustručavanja treba imenovati barbare koji su rušili džamije, pojedince kao i institucije. Ako se oni ne stide rušiti, kako to da se mi stidimo prokazivati ih kao najgore barbare pred cijelim svijetom.

KEMAL ZUKIĆ