Govor Muftije travničkog na završnoj svečanosti 499-te Ajvatovice

Bismillahirrahmanirrahim... Allahumme...

Gospodaru naš, Tebe obožavamo, Tebi se klanjamo i sedždu činimo, Tebi težimo, Tebi se predajemo, Molimo za Tvoju milost i bojimo se Tvoje kazne...

Poštovani Reisu-l-ulema,

Cijenjeni prisutni,

Braćo i sestre,

S ciljem da se na ovim prostorima čuje glas vjere o Božijem jedinstvu i moći, o ljudskoj dobroti i potrebi, kroz povijest narodi ovog podneblja su se okupljali na zborištima, dovištima i musallama. Gradili hiže, mesdžide, sinagoge, crkve, manastire, džamije, medrese, i tekije, sve sa nadom da će dova, molitva za bogat rod, rodnu kišu, sretnu porodicu, potomstvo, bolesne, nemoćne i mir u domovini biti primljena i uslišana, jer dova i sadaka mjenjaju sudbinu čovjeka.

Dova je šapat duše iskazana riječima, nju prati sadaka, a sadaka je dobro djelo. I dova i sadaka kao dobro djelo koristi čovjeku, tebi, meni i i svima nama. Tijesna duša drži čovjeka u okovu a stisnuta šaka u siromaštvu. Kao što u tijesnu dušu ne ulazi zraka svjetlosti imana tako se ni u stisnutu šaku ne spušta Božija milost. 

Da bismo postigli suštinu dove valja nam raditi pa se onda oslonuti na Allaha u duhu poslanikova iskaza: ''Sveži devu pa se osloni na Allaha'', što znači uradi što je do tebe pa se onda osloni na Allaha. Kroz trougao dove, sadake i rada ogleda se bogatstvo duha i egzistencije.

Danas smo ovdje na Ajvatovici, a koliko jučer smo bili u Blagaju na Buni, na dovištu u Ključu, na Kamengradu u Zvorniku, Dobrim vodama u Foči, a sutra na Musalli u Sanskom mostu, na Djevojačkoj pećini u Olovu, na Lastavici u Zenici i na Karićima u Varešu.

Pod okriljem nebeskog plavetnila i milosti, zemaljskog zelenila i radosti utiskujemo naše stope samobitnosti i identiteta koje sjaje u bosanskom mozaiku, kao duga koja natkriva, premošćuje i spaja bosanska brda, doline i narode u jedinstvu i zajedništvu.

U jedinstvu i zajedništvu je sreća jer nejedinstvo i nesloga donose potčinjenost, ovisnost i ugroženost a jedinstvo i zajedništvo daruju slobodu, neovisnost i sigurnost.

Traganje za mudrošću i skrivenim tajnama života koje se nalaze u jaziji - svetom tekstu Kur'ana, čitanju znakova vremena i reljefnom izgledu bosansko-hercegovačkog prostora su bila potreba ljudi poput Hasana Kafije, Šejh Juje, Ali-dede Bošnjaka i drugih, ali su, također, potreba živućih alima koji čitaju jaziju i tumače je u duhu vremena i potreba čovjeka ovog podneblja.

Od uleme i učenjaka se očekuje ideja i misao jer su misao i ideja u osnovi djela a djelo je pokret u radu, a u radu je bereket. Rad unosi optimizam i donosi prosperitet.

U proteklom periodu Ajvatovica je svaki put iznova nudila programe različitih sadržaja, njegovala i odgajala čovjeka. Svakog je prihvatila, nikog nije odbacila, zato Ajvatovica zaslužuje snažniju podršku u formalnom i suštinskom smislu.

Ajvatovici kao simbolu bosansko-hercegovačke duhovnosti treba novi pristup koji će na poletniji način osvježiti standarde i utvrditi kriterije, kako bi festivalski dani Ajvatovice koje kanimo u narednom periodu ponuditi bili još snažniji i svestranije prihvaćeni.

Ne treba se plašiti reforme, novog pristupa i koncepta. Uz tradicionalne oblike manifestacije treba ponuditi i afirmisati nove sadržaje jer svaka generacija je vrijedna da ostavi trag u vremena u kom je živjela i iskaže sposobnosti koje su je krasile.

Raduje nas da možemo najaviti da je naredna godina jubilarna za Ajvatovicu, petstota, te da očekujemo podršku svih struktura kako bismo ovaj nesvakidašnji jubilej dostojno obilježili i udarili temelje za naredna desetljeća i stoljeća, ako Bog da, inša-Allah, u miru i zajedništvu, zato izgovorimo glasno i jasno kelimei šehadet kao znak naše pripadnosti islamu. To je naša vjera i to smo mi.

Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammed abduhu ve resuluhu.

Ajvatovica, 28. juni 2009.god.