Koja je cijena bošnjačko-srpskog dijaloga

Hoće li se Srbi „rasrbiti" ili Bošnjaci „posrbiti"

Ni jedan bošnjački zvaničnik nema razloga da u dijalog sa Srbima ulazi pod ucjenom ugađanja svesrpskoj ambiciji da se izmjeni karakter historijske istine. Bošnjačke perspektive su vezane sa pamćenje bošnjačkih žrtava, za odanost idejama antifašizma, ZAVNOBiH-a i bosanskog komšiluka. U tim idejama ne stanuju Dražini četnici, a vala ni Karadžićeva ustavna zaostavština. Da li će Srbi pristati da u ime dijaloga sa Bošnjacima mijenjaju sebe, ili će nastojati da proizvedu Bošnjake po svojoj mjeri?

Piše: Fatmir Alispahić

Reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić je u martu 2007.godine predložio srbijanskom predsjedniku Borisu Tadiću „otvaranje bošnjačko-srpskog dijaloga", ali je tek nedavno opetovanje ove inicijative privuklo veću medijsku pažnju. Reisov intervju u „NIN-u", susret sa sa srbijanskim Predsjednikom, pomirljivi tonovi iz Beograda... - sve to djeluje kao isprika za brutalno saopćenje Ministarstva vera kojim se reisu Ceriću poručilo da nije dobrodošao gost u Republici Srbiji, a zbog njegove posjete Sandžaku. (A reis Cerić je gost u Srbiji taman koliko je i svaki pop SPC gost u Bosni, odnosno, i jedan i drugi su domaćini među svojim vjernicima, bez obzira na granice.) Sumanuto saopćenje Ministarstva vera, u kome se čak tvrdi da „reis Cerić uskraćuje Srbima pravo na postojanje", podsjetilo je na miloševićevska vremena i na javnu kušnju stavilo Tadićevu Srbiju. Politika koja je sponzorirala bošnjačke i muslimanske podjele, ignorirala ili satanizirala reisa Cerića i njegove saradnike, najednom se pojanjila, sva sretna što preko reisa Cerića može obnoviti dijalog sa Bošnjacima. Inicijativa o „pokretanju novog srpsko-bošnjačkog dijaloga" je pred nama, podržana od najvišeg političkog autoriteta u Srba i najvišeg duhovnog autoriteta u Bošnjaka. Podrazumijeva se da lider SDA Sulejan Tihić neće imati ništa protiv približavanja Srbima, jer je on u tom smislu avangarda.

Kukavičluk i kompromis

Činjenica je da ni prvi ni drugi put inicijativa za dijalog nije došla  sa srbijanske strane. Prvi put je ignorirana, drugi put podržana, iz pragmatičnih razloga. To bi značilo da je dijalog potrebniji Bošnjacima, nego Srbima. Srbi su zaokružili i ojačali svoje interesne sfere, i Bošnjaci im tu ne mogu ni pomoći ni odmoći. Bošnjacima od dijaloga sa Srbima ovisi štošta, od stabilnosti bh. države, do obnove života u Podrinju i istočnoj Hercegovini, gdje je srpski apartheid uzrok bošnjačkog nepovratka. Dijalog je za Bošnjake egzistencijalno pitanje, a za Srbe može biti tek moralno, da, eto, zbog Srebrenice i suočavanja sa prošlošću budu nježni prema Bošnjacima. Moralna pitanja se uvijek daju teatarski prikazati, da liče na realnost. Primjerice, Tadićevo pokajanje u Srebrenici nema pokrića u srbijanskoj antifašističkoj svakodnevnici. Jer, Srebrenica bi za srbijansku djecu trebala biti ono što je Jasenovac za hrvatsku djecu, ili Aušvic za njemačku djecu. Antifašizam je konkretan sadržaj, a ne floskula.

Ova ilustracija nas suočava sa prvim problemom - različitim pogledima na dijalog. Bošnjaci očekuju jedno, a Srbi vide drugo. Sonja Biserko veli da pred dijalogom stoje mnoge prepreke, „pre svega neraščišćeno pitanje u pogledu tužbe i odnosa Srbije prema onome što se dešavalo u Bosni". Ovo pitanje se polako raščišćava „napuštanjem pozicije žrtve" od strane vodeće bošnjačke stranke, što odgovara instrukciji svih srpskih političara - da trebamo gledati u budućnost. A što će s nama u tu budućnost putovati spomenici iz Bijeljine, Foče ili Prijedora, u čast „srpskim oslobodiocima", koji su ove bosanske gradove oslobodili od bošnjačkih civila, to je, zar ne, nebitno?! I to što će u toj budućnosti Četnički ravnogorski pokret biti egal bosanskim partizanima, opet je nebitno?! Bošnjaci bi morali prihvatiti svesrpsku verziju historije ako žele da izbjegnu varnice u komunikacijama. Ali, to bi značilo i zaboraviti četničke pokolje iz Drugog svjetskog rata, ali i ove u ime kojih je nastala Republika Srpska.

Kada se u zvaničnom saopćenju za ovog sastanka predsednika Tadića i reisa Cerića kaže da je „veoma važno da se pitanja iz prošlosti razjasne i ostave iza nas", onda treba znati da Srbi imaju konsenzus oko prošlosti, a da ga Bošnjaci nemaju. To bi značilo da će pod logotipom kompromisa kapitulirati činjenice o genocidu nad Bošnjacima, koje su kapitulirale i poslije uspostave prve i druge Jugoslavije. Pored bošnjačkih političara koji zagovaraju „napuštanje pozicije žrtve", dio bošnjačke inteligencije filozofira o „devitkimizaciji Bošnjaka", što će reći, ubjeđivanju Bošnjaka da žrtve treba marginalizirati u ime svijetle budućnosti. Zaborav je uvjet? A šta bi Jevreji ili Palestinci rekli na tezu o deviktimizaciji?! Zanimljivo je primijetiti da „Nezavisne novine" iz Banja Luke, nagradama i saradničkim angažmanom, sponzoraju ovakve stavove u bošnjačkoj političkoj i akademskoj javnosti. To ukazuje da srpska verzija historije ima inicijativu, dok se bošnjački moralni i intelektualni kukavičluk sakriva iza kompromisa.

Bošnjaci po srpskoj mjeri

Historičar Nikola Samardžić smatra da je „sauočavanje sa prošlošću najvažniji segment" ovog dijaloga. Trenutno imamo dvije verzije prošlosti, s tim što u onoj srpskoj odveć sudjeluju i Bošnjaci. Ovo nije prvi put da postoje dvije historije od kojih će opstati ona sa manje moralnog kredibiliteta, a više političke i ekonomske moći. Zaborav prethodnih genocida nad Bošnjacima to dokazuje. Takav historijski tekst nije imao ko podržati u Kraljevoj i Titovoj Jugoslaviji, kao što i ovaj posljednji ima sve manje političke podrške. Dakle, to „najvažnije pitanje" čini se već riješenim, s tim što će se diktat jačega proglasiti vrlinom kompromisa.

A kakve su bošnjačke perspektive u budućnosti koja bi ličila na jugoslovensku prošlost? Da li su bolje od političkog aorista, u kome Bošnjaci žive kao objekt svoje sudbine? Korak prema Srbima istodobno je i aktivizam i podaništvo. Time se izlazi iz Tuđmanovog labirinta, ali se i pristaje na odnos u kome nema suštinske ravnopravnosti. Kad se zna da ta ravnopravnost nikada nije ostvarena ni u savezništvu sa Hrvatima, onda neravnopravnost sa Srbima manje boli, a više se isplati.

Budući da su Bošnjaci egzistencijalno ovisini o postojanju bh. države, a da je bh. država postala talac ojačale Republike Srpske, dijalog sa Srbima nema alternativu. Briga za Bošnjake u Sandžaku dodatni je podsticaj ambiciji da se sa Srbi odobrovolje za dijalog i razumijevanje bošnjačkih potreba. S druge strane, Srbi nemaju nikakvih potreba te vrste, izuzev da preko njegovanja Bošnjaka isposluju izmjenu karaktera genocidne agresije, koja bi vremenom, u udžbenicima i u glavama, zaživjela kao „istorijska greška", odnosno, građanski rat.

Priča o dijalogu je privid, kakav imamo i kada razgovaraju američki i egipatski Predsjednik. Bošnjačka saradnja sa Srbima ostvariva je jedino na yugo-talasima podaništva i nagodništva. Moguće je tek govoriti o moralnoj i duhovnoj cijeni koju će Bošnjaci platiti kako bi im Srbi vratili konkretnu jednakopravnost u Republici Srpskoj, a i u Srbiji. Kroz odnos bošnjačke politike prema bošnjačkim žrtvama već je moguće nazrijeti tu cijenu navodnog kompromisa. Pretpostavimo da cijena nije sporna i da bošnjačke žrtve nisu bitne. Pitanje je - mogu li Bošnjaci više ikada u Podrinju i istočnoj Hercegovini, ali i u Krajini, ostvariti društveno i političko prisustvo kakvo su imali do početka genocidne agresije? Ako je bjelodano da je aneks sedam propao, da se raseljeni Bošnjaci u kritičnoj masi neće vratiti na svoje, jer su godine prošle, jer se pomrlo, ostarilo i odraslo - zašto onda praviti ovaj moralni i patriotski harakiri? Neko će kazati: Zbog države Bosne i Hercegovine, koje nema bez nagodnih Srba. Nije istina! Bosanska država može nestati samo bošnjačkom voljom, ali ne i srpskom, ili hrvatskom voljom! Stoga ni jedan bošnjački zvaničnik nema razloga da u dijalog sa Srbima ulazi sa idejom kompromisa i ugađanja svesrpskoj ambiciji da se izmjeni karakter historijske istine. Bošnjačke perspektive su vezane sa pamćenje bošnjačkih žrtava, za odanost idejama antifašizma, ZAVNOBiH-a i bosanskog komšiluka. U tim idejama ne stanuju Dražini četnici, a vala ni Karadžićeva ustavna zaostavština. Da li će Srbi pristati da u ime dijaloga sa Bošnjacima mijenjaju sebe, ili će nastojati da proizvedu Bošnjake po svojoj mjeri? Odgovor na to pitanje već znaju Sulejman Tihić, u ime bošnjačke politike, i Šaćir Filandra, u ime bošnjačke akademske zajednice.

Teza da bi Bošnjaci trebali uspostaviti novi dijalog sa Srbima podrazumijeva da je već postojao neki stari dijalog, kao i da je takav dijalog već ostvaren sa Hrvatima. Oboje je netačno. Uspostavljanje ma kakvog odvojenog dijaloga sa Srbima, ili sa Hrvatima, protivno je bošnjačkim nacionalnim interesima. Bošnjaci nemaju kud bez Bosne, a Bosne nema bez jednake bošnjačke usmjerenosti i na Srbe i na Hrvate. Čak i podatak da su prije rata u 102 od 109 općina u BiH bili u većini Bošnjaci i Srbi, ne smije biti razlog bošnjačkog opredijeljenja za lijevi ili desni komšiluk. Jer komšiluk je vazdan jedan.

Sporazum iz straha

Tzv. „istorijski sporazum Muslimana (Zulfikarpašić) i Srba (Karadžić)" iz avgusta 1991. imao je značenje bošnjačke kapitulacije zbog straha od genocida. Zulfikarpašićeva MBO je Sporazum pravdala realitetom da bi mogući sukob bio nezamislivo krvav zbog činjenice da bi „srpska strana u prvi mah imala prednost u naoružanju, organizaciji, pomoći JNA..."  U Sporazumu se govori o „osiguranju teritorijalnog integriteta i političkog subjektiviteta naše BiH", ali u „zajedničkoj državi Jugoslaviji". Bošnjački motivi i srpski pogledi se i danas podudaraju na tačkama iz 1991. godine.