Podaništvo u Bošnjaka

Kako je na Festivalu „Dani Sarajeva u Beogradu" reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić izjednačavan sa inžinjerom genocida Dobricom Ćosićem

„Uhvatite reisa!"

Reis Cerić je jedan od najzaslužnijih što se strašna povrijeđenost bošnjačkog naroda nije izrodila u osvetu, već je ostala u čistoti žrtve i opredjeljenja da se prašta i da se ne zaboravlja. Ovo su prepoznali diljem Svijeta i brojnim priznanjima počastili reisa Cerića. Beograđani nam preporučuju da hapsimo Bošnjaka koji u svjetskim razmjerama važi za lidera međuetničke tolerancije.

Piše: Fatmir Alispahić

Niko u bosanskoj javnosti nije reagirao na skandalozno izjednačavanje reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića sa tvorcem velikosrpskog genocidnog projekta Dobricom Ćosićem, koje je izrečeno na Festivalu „Dani Sarajeva u Beogradu", u prisustvu bosanskih umjetnika koji su kao iskompleksirani provincijalci odšutjeli na ove uvrede. Beogradsko vrijeđanje bosanske istine za njih je mjera afirmacije i potvrđivanja u kulturi podaništva. Umrtvljena bosanska javnost čak nije primijetila ni da je „Oslobođenje" objavilo naslov „Uhvatite reisa, a ja ću Dobricu" (21. maj), kao dio izjave Borke Pavičević, direktorice srbijanerskog Centra za kulturnu dekontaminaciju. A koliko je ta Borka Pavićević kontaminirana velikosrpskim genocidizmom, upravo dokazuje njena izjava u kojoj Mustafu ef. Cerića, dobitnika brojnih međunarodnih priznanja za toleranciju i međuvjerski dijalog, poredi sa kreatorom posljednjeg genocida nad Bošnjacima. A ko bi, pobogu, mogao stajati naspram zločinca Dobrice nego reis u Bošnjaka, jer je islamska vjera taman pandam genocidizmu u Srba?!

Cjelovita izjava Borke Pavičević razotkriva licemjerstvo beogradskih alternativaca, koji nastupaju kao komunalna služba četničkih koljača, utoliko što i dalje nastoje krivicu ili izjednačiti ili prebaciti na bošnjačku stranu. Napose, kompletan Festival „Dani Sarajeva u Beogradu" u idejnom je smislu bio satanizacija Sarajeva, koju su svojom provincijalnom šutnjom legitimizirali umjetnici poput Dine Mustafića. No, vratimo se Borki. Ova liderka svesrpske dekontaminacije poručuje: „Ostaje nam da vi uhvatite tog vašeg reisa, a ja ću Dobricu, (...) jer su odgovornost i kažnjavanje prvi koraci kao slobodi opredjeljivanja". Borka bi, dakle, da mi uhvatimo reisa, da ga pozovemo na odgovornost i kaznimo, onako kako se hapse i kažnjavaju zločinci koje je proizveo Dobrica Ćosić. Ali, reis Cerić nije nikoga inspirirao na zločin, on je jedan od najzaslužnijih što se strašna povrijeđenost bošnjačkog naroda nije izrodila u osvetu, već je ostala u čistoti žrtve i opredjeljenja da se prašta i da se ne zaboravlja. Ovo su prepoznali diljem Svijeta i brojnim priznanjima počastili reisa Cerića. Zar bismo trebali hapsiti nekoga ko u svjetskim razmjerama važi za lidera međuetničke tolerancije?

Sa Borkom Pavićević se slaže sarajevski reditelj Dino Mustafić koji je odšutio na njenu preporuku da trebamo uhvatiti reisa Cerića, da bi potom afirmirao ovaj skup četničkih komunalaca, rekavši sljedeće: „Oni sada žele jasno i glasno suočiti svoju sredinu sa bliskom prošlošću, žele probuditi umrtvljenu savjest, (...) bore se protiv ropstva duha zatočenog u nacionalističkim klišejima i predrasudama". Pa upravo smo u blještavilu ništavila ugledali velikosrpski duh koji robuje nacionalističkim predrasudama, jer nasrće na osobu koja nema nikakve krivice, izuzev ako krivica nije u obavljanju dužnosti reisu-l-uleme. Centar za kulturnu dekontaminaciju, gdje se održalo ovo sijelo ušminkanih nacionalista i sarajevskih kompleksaša, ukazalo se kao leglo zanovljenog talasa velikosrpske kontaminacije, koja će se realizirati po oprobanim šovinističkim obrascima ismijavanja Bošnjaka i sataniziranja islama. Jedina je razlika što se ovo sada zvanično radi u ime dobrosusjedskih odnosa.

Uvid u ostale sadržaje Festivala „Dani Sarajeva u Beogradu" potvrđuje da predstavljanje Sarajeva u Beogradu dolazi u obzir samo ako će Sarajlije udovoljavati potrebi Beograđana da ih ugledaju u vicevima o Husi, Hasi, Sulji, Muji i Fati. Beograđane ne zanima sarajevsko, već beogradsko Sarajevo, a to je ona nakaza od tamnog vilajeta koja je izmišljana kako bi se uljepšalo srpstvo, a i hrvatstvo. U Beogradu se ne mogu predstaviti Nedžad, Džemo, Isnam, Zilhad, Ajša, Indira, Omer, Hundur... - jer oni svjedoče ozbiljnost bosanskog kulturalnog identiteta, svjedoče dostojanstvo i ljubav prema svome. Beograd naručuje sarajlijice koji preziru svoje i od svoga prave cirkus za naslađivanje srbijanerskih šovinističkih apetita Beograđanima treba neko ko će opanjkati Sarajevo, ko će arlaukati o tzv. islamskim ekstremistima, kako bi time umirili svoju dekontaminatorsku savjest i sami sebi potvrdili da nije Sarajevo zalud ubijano, čim ima te ekstremiste i tog reisa koga bi trebalo konačno uhapsiti.

Na ovom festivalu panjakanja Sarajeva vodila se diskusija o otvorenosti glavnog bosanskog grada. Dino Mustafić, koji je nešto ranije doživio afirmaciju u srpstvu, kada je u emisiji „Pošteno" nepošteno rekao da se po Sarajevu premlaćuju pravoslavni popovi, sada je zapjevao Beograđanima za dušu, udarivši na islam, što ovi ponajviše haju: „Asocijacije studenata ne razgovaraju o korupciji, već o dužini suknje koja se smije nositi na predavanjima." Prisutni su sa oduševljenjem popratili Dininu duhovitost, jer su odmah ugledali studentice u dimijama kako zarobljene u islam tumaraju mračnim Sarajevom. Taman kada se pomislilo da je Dino dosegao dramaturski vrhunac, da nema dalje, majstor je dodao biber po pilavu: „Kod nas vlada provincijski mrak. Sarajevo je pokazalo da nema tolerancije i otvorenosti kojom se inače hvalimo." Zato je Dino otišao u tolerantni Beograd, da odatle kukumače na sarajevski mrak i da naručuje hapšenje reisa.

Podršku festivalu pljuvanja po Sarajevu dala je i SDP-ova uprava grada Sarajeva, što ukazuje na činjenicu da se bolest bosanskog podaništva uselila u sam sistem, u institucije vlasti, da je postala nadideološka, tako da inercijom interesnih tokova samomržnja i samoprezir postaju vrline društvenog i političkog napretka. Bošnjak danas zna da mu nema napredovanja u karijeri ako će svjedočiti bliskost sa svojom vjerom, ako će svjedočiti istinu o bosanskoj stvarnosti, iz koje se u ime islamofobičnih laži progone činjenice od bošnjačkoj žrtvi, jučer i danas. Dejtonski režim nastoji uspostaviti teatar pravde i demokratije, u kojoj treba naći glumce da izigravaju ravnopravne i sretne Bošnjake, a zapravo će biti podanici tuđinske volje. Na socijalnom i psihološkom planu ovo je dugoročna operacija koja putem medijskog, obrazovnog, tržišnog sistema preoblikuje patriotska opredjeljenja bošnjačkog čovjeka i usmjerava ga da odbaci simbole svoga dostojanstva kao štetne i opasne, a da prihvati ateiziranu besadržajnost dejtonskog Bošnjaka, koji je tim podobniji što manje liči na svoju djedovinu.