Neće doći do sukoba između SDA i Islamske zajednice

Ono što, eventualno, može donijeti boliglavu svima nama u IZ i reisu Ceriću jeste opće pomanjkanje materijalnih sredstava i situacija u Sandžaku.

Više od pola godine profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu Enes Karić ne pojavljuje se u medijima. Ne zato što se on ne želi oglašavati o bitnim pitanjima, ne samo iz duhovne već i svjetovne sfere života u BiH, nego iz prostog razloga što je angažiran kao predavač na njemačkom univerzitetu "Ludwig Maximilian" (LMU) u Minhenu i što mu manjka slobodnog vremena.

Tokom ovosedmičnog kratkog boravka u Sarajevu, uspjeli smo ga "uloviti" te napraviti s njim intervju. A on otvoren i rječit, nije se libio odgovoriti nam na baš svako od postavljenih pitanja.

Novi roman

Prije dva mjeseca objavljena je Vaša nova knjiga, roman "Pjesme divljih ptica". Recite nam ukratko o čemu govori, odnosno koja Vas je tematika ovoga puta zaokupila. Koje su osnovne poruke romana?
 
- ''Pjesme divljih ptica'' je roman o nama bivšim, i o nama današnjima, ali i o drugima. I oni bivši i ovi današnji skoro da su isti. Vijekovi su malo toga promijenili u mentalitetu naših ljudi. Skoro da je sve "vječno vraćanje istog". Htio sam da u jednoj priči, kazanoj u drugim ''manjim'' pričama, kažem koju riječ o nama današnjima, da tu riječ kažem iskreno, da je iz usta spustim na svoja prsa, na naša prsa. Deset godina sam ga pisao, polako. Uz druge poslove, uz druge knjige, uz obavljanje dekanskog posla na Fakultetu islamskih nauka. 

A na ovaj roman podstaknuo me dr. Dževad Hodžić. Vraćali smo se potkraj 1999. ili  2000. godine s promocije nekih knjiga u Tešnju. Rekao mi je da Hilmo Neimarlija, Rešid Hafizović, Adnan Silajdžić, Fikret Karčić i ja trebamo pisati knjige o muslimanima danas i o svijetu danas. Prošlost je istražena, svačija, pa i muslimanska. Uglavnom. Ali, šta činiti danas? To je pitao Hodžić.

Tako sam odlučio da obavim jedno hodočašće u Bosnu s kraja šesnaestog stoljeća, to doba Osmanske imperije historičar Halil Inaldžik naziva ''dobom fanatizma''. Gorjele su tekije, džamije, pa i crkve. Nisu se znali prioriteti, država je propadala. Svako je govorio da je vjera u Boga rješenje, i svako je nudio drugačiji islam. I tako dalje. Eto, to je jedna od tema ''Pjesama divljih ptica''. Ohrabren sam dobrom recepcijom romana. Do mnogih je došla priča, i poruka. A, kako kaže Marko Vešović, priče se pamte, a teorije zaboravljaju.

Već duže vremena predajete na njemačkom univerzitetu "Ludwig Maximilian" (LMU) u Minhenu. Koji predmet? Kako biste opisali položaj muslimana koji tamo žive, i koliko uopće Nijemci znaju o islamu, odnosno da li sve gledaju kroz prizmu turskog naroda koji je tamo većinski muslimanski? Gdje Nijemci svrstavaju nas Bošnjake, u koju kategoriju?

- Od početka oktobra 2008. angažiran sam kao gostujući profesor na ovom velikom i slavnom njemačkom univerzitetu. Predajem islamske nauke na samom univerzitetu, kao i na Institutu za Bliski i Srednji istok. Tokom prvog semestra, od oktobra do sredine februara predavao sam predmet Uloga Kur'ana u islamskoj kulturi. Period od aprila do sredine jula predajem Povijest islamskog mišljenja na Balkanu u 20. stoljeću. Osim toga, imam status Allianz gostujućeg profesora islamskih nauka. To znači da tvrtka Allianz podupire i servisira moj boravak. Za moj odlazak na LMU posebno su zaslužni profesori Ekmeleddin Ihsanoglu i Hans Georg Majer (Meyer). Oni su me preporučili. Sretna je okolnost da sam dobio dozvolu od FIN-a i Islamske zajednice da ovu akademsku godinu provedem na LMU.

U okviru LM univerziteta meni je dodijeljeno mjesto na Institutu za Bliski i Srednji istok na čijem je čelu prof. Kristof Nojman (Christoph K. Neumann), veliki naučnik, po vokaciji osmanista i turkolog, inače prevodilac mnogih djela Orhana Pamuka na njemački jezik. Ovaj institut ima savršene specijalističke biblioteke, naprimjer za predislamsko i islamsko arapsko pjesništvo.

Savezna Republika Njemačka ima dva puta više muslimana nego BiH. Imaju 20 puta više orijentalnih instituta nego mi u BiH, u samom Minhenu ima 30 džamija. Na univerzitetu gdje sam ja ima nekoliko profesora islamskih nauka porijeklom iz Turske i Egipta, veliki su stručnjaci. Do sada je svaki mjesec na LMU bio organiziran veliki skup ili barem eminentno akademsko predavanje i cjelovečernji razgovor o različitim aspektima islama i živim problemima muslimana danas. Koliko sam vidio, Njemačka mnogo radi na punovažnom integriranju muslimana. Kad smo posrijedi mi Bošnjaci muslimani, nas je malo, ponekad se i ne primijetimo pored Turaka i Arapa.

Evropi treba vrhovni evropski muftija

Treba li Evropi veliki evropski mufti­ja? Sta je to ustvari što, po Vašem sudu, treba evropskim muslimanima?

Da, ja smatram da Evropi treba ne samo veliki već vrhovni evropski muftija i organizirana i od EU priznata hijerar­hija Islamske zajednice. Evropskim mu­slimanima, trećoj generaciji, trebaju pri­je svega dva ili tri službena evropska jezi­ka, recimo njemački, engleski i francu­ski. Da na njima drže hutbe. I treba im dva ili tri evropska islamska univerzite­ta. Na tim univerzitetima oni bi profilir­ali domaće islamsko evropsko mišljenje. Zašto?

Pa primjer Bosne i Hercegovine je na­jbolji odgovor. Za našu islamsku povije­st, za našu kontekstualizaciju islama, za nas muslimanske Evropljane, Gazi Husrev-begova medresa je značajnija od El-Azhara u Kairu, od univerziteta u Medini, od univerziteta u Komu ili Istanbulu. Nažalost, muslimani u Evropi, ili musli­manski Evropljani ili evropski muslima­ni, mislim na treću generaciju sadašnjih arapskih, turskih, kurdskih, pakista­nskih emigranata,  još uvijek ne govore jezikom univerzalnog islama. Često se susretnete s plemenskim islamom. Bave se za svoju sredinu nebitnim stvarima, odjećom, bradama i drugim efemernim stvarima.

Nisam daleko od pomisli da bi treba­lo isposlovati od evropskih vlasti u Brise-lu da se polako radi na instaliranju vrho­vnog muftijstva i jedinstvene hijerarhije islamske zajednice za Evropu. Mi smo tako 1881. godine usrdno zamolili austro-ugarskog cara Franju Josipa da nam u Sarajevu i BiH uspostavi nezavisnu Islamsku zajednicu. To se pokazalo do­bro, a u biti je evropski izum.

Projektirani strah
Priča o islamofobiji u BiH je aktuelna u posljednjih godinu dana posebno. Kako Vi gledate na tu pojavu?

- Drago mi je da mi postavljate to pitanje. Nisam imao prilike da sjednem sa reisu-l-ulemom Mustafom ef. Cerićem, da i njega pitam zašto je u nekoliko navrata inaugurirao temu o islamofobiji u našem kontekstu. Ponekada se pitam, da li se kod nas radi o strahu od islama, ali bez pokrića?! Jer, ko se to još nas muslimana ovdje treba bojati? I ko to od nas treba strahovati nakon svega, nakon Srebrenice i nekoliko ''manjih'' Srebrenica?

Jesmo li mi snaga od pet miliona bogatih građana, s vojskom, s kapitalom? Nismo. Hoću da budem otvoren - mi opstojimo u ovakvoj državnoj bh. konstelaciji zato što to tako hoćemo mi, a, Boga mi, i Evropa i SAD! Mržnje protiv nas muslimana ima, ali ima i ljubavi prema nama. I Kur'an kaže: Nisu svi kršćani isti!  Bosna je zemlja, Balkan je region i mržnje i ljubavi, zavisi kakvo je vrijeme i ''kako je pao grah''. Pa i mi u našem odnosu prema drugima možemo sebe naći i zateći i u ljubavi i u mržnji. Nismo ni mi svi isti! Ja ne želim izjednačiti neposredne i ne tako davne razloge mržnje, naše ili nečije druge. Svima je u Evropi i na Zapadu jasno da smo mi neusporedivo najveći stradalnici u periodu 1992.-1995. 

A šta je sa Evropom. Da li je ona imuna na islamofobiju?
    
- Islamofobije u Evropi ima. Naći ćete je u vrlo ozbiljnim znanstvenim istraživanjima koja su proveli Evropska komisija, Evropski centar za borbu protiv rasizma i ksenofobije i OIC, a objavljena su 2006. godine. To je studija od 150 strana u kojoj su pobrojani i dokumentirani gotovo svi oblici diskriminacije, ignoriranja, šikaniranja i difamacije muslimana i njihove kulture u 25 članica EU. Evropa je toga svjesna i ne želi to skrivati. Naprotiv, želi to liječiti na svom tlu, radi mira u kući. Kad se malo dublje posvetimo fenomenu islamofobije, vidjet ćemo, kao što sam maloprije spomenuo, da je to strah od islama, ali bez pokrića.

To je projektirani strah od nečega što ima biti opasno, čega se ljudi trebaju bojati i sugerira im se da se protiv toga moraju boriti. To je politički projekt desnih ksenofobičnih političkih krugova koji se intenzivnije aktiviraju u vremenima kriza, a danas smo upravo u jednoj od najtežih globalnih kriza modernog svijeta. Ako pogledamo stanje mira i rata u svijetu, vidjet ćemo da se ratovi uglavnom vode u muslimanskom svijetu, Palestina, Irak, Afganistan, Sudan, i da su moćne vojske sa Zapada, iz kršćanskog svijeta, okupirale pojedine zemlje i došle da tamo zavode red.

Niti jedna muslimanska zemlja nije okupirala, niti vojno intervenirala u nekoj kršćanskoj zemlji. Nije nimalo slučajno da se svi ratovi danas vode na prostorima strateški iznimno važnim za ostvarenje hegemonije i političko-ekonomske premoći moćnih nacija u budućoj geostrateškoj mapi svijeta. To su prostori s najvećim energetskim resursima na planeti i naseljeni su uglavnom muslimanima. Muslimanske nacije su se pokazale kao vrlo vitalne i spremne na samožrtvovanje radi odbrane prava na dostojanstven život i opstanak u zemljama koje nastanjuju.

Nažalost, ti oblici otpora poprimili su i oblike terorizma u kojima su žrtve nedužni civili diljem svijeta i to se ničim ne može pravdati, a najmanje islamom, bez obzira koliko se teroristi pozivali upravo na islam. Islamofobija je ponekad, također, ideološka projekcija globaliziranih imperijalista koja bi trebala opravdati ratove protiv muslimanskih naroda, a radi gospodarenja nad njima i prirodnim resursima koje posjeduju.

Vjerski Resursi

Ima li zaista u BiH "prave" islamofobije? 

- Na mikrobosanskom planu islamofobija je provincijalni refleks na svjetski ideološko-politički trend moćnih, i ja nisam primijetio da smo je mi ovdje kreirali. Pažljivijim posmatranjem to se može iščitati iz odnosa javnosti prema gradnji novih džamija u Sarajevu i diljem BiH. Nevjerovatna je žestina kampanje vođene protiv izgradnje džamije na Ciglanama. A još je nevjerovatnije da su muslimani tako brzo zaboravili 642 porušene džamije s munarom tokom posljednje agresije na BiH.

Malo je eksploatirana činjenica da je srpska vojska porušila sve džamije na teritoriji pod njihovom kontrolom, osim dvije - one u jednom selu kod Mrkonjić-Grada i u selu Umoljani na Bjelašnici. Naša stručna javnost i mediji time se nisu bavili ni deseti dio od onoga što su posvetili izgradnji nove džamije na Ciglanama. Zašto? Pa upravo zbog oponašanja islamofobičnog trenda, jer u podsvijesti prihvatamo da su džamije opasne i da oni što su ih porušili i nisu učinili neki veliki zločin. Izgleda da u ovoj zemlji to razumije i smije kazati jedino reis Cerić, premda to ponekada učini na gromak i preglasan način.

No, ne treba se bojati medijskog tretmana islamskih ili muslimanskih pojava. To znači da je ta scena živa, da fluktuira. I dalje mislim da smo mi u IZ najodgovorniji za očuvanje našeg tradicionalnog islama u BiH. Kako kaže prof. Fikret Karčić, ima već 120 godina kako smo se navikli i adaptirali na sekularnu državu. Današnji evropski koncept sekularne države nije antireligijski, samim time nije ni antiislamski. Sekularno u današnjoj Evropi i na Zapadu je zajednički prostor saradnje različitih interesa, i vjernika i nevjernika, i svih i svakakvih razlika.

Ali, nisam za uvoz nikakvih islamskih izama na naše tlo. Ti izmi ne mogu biti nikakvi naši spasitelji. Takve pojave treba usisati, rastvoriti, da nestanu u našem tradicionalnom  islamu. Šanse za našu vjersku opstojnost počivaju u onom što su naučavali reis Džemaludin Čaušević, Husein Đozo i Mahmut Traljić. Naše su vjerske šanse u onom štonaučavaju naše tradicionalne bosanske medrese. To je nekonfliktni islam, islam prožet sufizmom.

Svi mi u Islamskoj zajednici moramo pomoći Sandžaku

Formiranje zasebnog Rijaseta u Beogradu, su­kobi na relaciji muftija sandžački i samopro-glaieni reis Zilkić su već viđena situacija. Takvo što je bilo i prije 80-ak go­dina, kada je prvi i poslje­dnji put tadašnji reis, na­kon što se reis Čaušević povukao, ustoličen ne u Sarajevu, nego u Beogra­du. Sta nam to govori, da­kle to ponavljanje scenar­ija u kojem se službeni Beograd pokušava umi­ješati u rad Islamske zaje­dnice?

- S velikom tugom sam dočekao vijesti o samoproglašenju reisa Zilkića, i par­alelne Islamske zajednice u Sandžaku i u Republici Sr­biji. Od svih bošnjačkih muslimanskih enklava na Balkanu, Sandžačka je u najvećoj opasnosti. Unsko-sanska i Neretljansko-bosanska enklava makar imaju nadu u hrvatskoj potrebi za njima kao tampon zonama. Iz velike želje muftije Zukorlića da mu dođe reis Cerić vidi se da je situacija ozbiljna, i ona mene zabri­njava. Dobro bi bilo da i reis Cerić i muftija Zukor-lić diplomatskim sredstvi­ma privole Srbiju da utječe na samoproglašenog reisa Zilkića da demisionira. Da se pomire, da se Zilkić inkorporira, da dobije neko mjesto u IZ. A još bi bolje bilo da se muslimanskim raskolom u Sandžaku poza­bave tamošnji politički pr­vaci Ugljanin i Ljajić, a Bo­ga mi i ovi naši. Ne treba zaboraviti činjenicu da su muslimansku kavgu u Sa­ndžaku proizveli tamošnji politički lideri po scenariju iz Beograda.

Želim da kažem, skro­mno ili neskromno, da sam u pogledu jedinstva IZ jedna jako odgojena i odgovorna osoba. Nikada nisam, i ne bih, dozvolio da se osporava legitimitet i legalitet reisa Cerića. On je zakonito i pravno, lega­lno i legitimno, izabrani vjerski lider IZ u BiH i medu Bošnjacima. Malo je poznato javnosti da sam rezolutno odbio sve emisare i poruke iz Beo­grada i Novog Pazara. IZ Bošnjaka treba uvijek biti jedna i jedinstvena. Nara­vno, to jedinstvo mora gr­aditi i sam vrh IZ. I mora ga njegovati, i biti vješt i fleksibilan. Ne kažem da je reis Cerić uvijek fleksi­bilan, ali jeste vješt! Da je kojim slučajem reis Cerić bio na mjestu muftije Zu-korlića, njemu se Zilkić ne bi dogodio. On bi na vrijeme saznao za njegove namjere, izolirao bi ga, odvratio ga od svega. Reis Cerić je do sada imao slučajeve bivših muftija u Zenici i u Ljubljani, ma­nje-više smijenio ih je bez potresa-prethodno ih izo­liravši. Šteta je da muftija Zukorlić nije na vrijeme osujetio stvaranje parale­lne IZ u Srbiji. Zukorlić je agilan, ali on od reisa Cerića treba više učiti. I češće.

Svi mi u Islamskoj za­jednici moramo pomoći Sandžaku. Ta se pukotina treba zakrečiti, izgladiti, sanirati.

Treba se malo prisjetiti reisa iz Alijinog vremena

Spadate li Vi u dio duho­vne inteligencije, ali i svje­tovne, koja smatra da se re­is Cerić previše upliće u po­litiku, i kako ocjenjujete njegov rad?

- Kao što Vam je pozna­to, ja sam pokušao na izbo­rima, legalno i legitimno, zamijeniti reisa Cerića 2005. godine, ali mi nije uspjelo. Mislio sam, i još uvijek mislim, da bosanski reis treba više biti okrenut ka Islamskoj zajednici unutar zemlje, a ne ka vani prema centrima svjetske moći. Sad su ta moja gle­danja iz 2005. već zatvore­ne stranice jedne kratke knjige. Ali, ja ne mislim da reis Cerić nije jedan mar­ljiv i energičan čovjek. I dakako, čovjek sa već veo­ma velikim političkim i karijeru i m iskustvom. Vo­li duele, voli scenu, voli medije, naročito neke, re­cimo, „Dnevni avaz" i „Preporod", ali mu nisu mrski ni oni mediji koji ga napadaju, jer i to je bora­vak u medijima. Baš zato što je pun energije i entu­zijazma, volio bih da je do­nio odluke da se IZ bavi mnogo više sobom, svojim problemima, kontinuira­nim radom s imamima, nečujnim i taktičkim sređivanjem prilika po džematima.

Njemu je, naravno, ve­oma drago i kad se on mi­ješa u politiku i kad se po­litika miješa u njegove po­slove. Čini mi se da je nje­gov koncept reisovanja umnogome politički, on smatra da je reisu-1 - ulema prije svega politička dužnost.

Do sada njemu uspije­va da bude i politički lider na političkoj sceni kakva je u BiH. Zapravo je sebe takvim vidio nakon smrti predsjednika Alije Izetbegovića. I drugi su ga tako vidjeli. Treba se malo pri­sjetiti reisa iz Alijinog vre­mena. Ovaj današnji je nešto sasvim drugo u odnosu na onog iz Aliji­nog vremena. Nije samo on kriv za to. Vidite, današnji lideri u Bošnjaka, izuzev Harisa Silajdžića, jedva da mogu voditi suvi­slu konverzaciju sa stra­ncima bez prevodioca.

Došlo je do zamora sta­rih političkih garnitura, a lideri za svog života ne žele vidjeti ozbiljne perso­nalne alternative i konku­renciju. Minuli Kongres SDA je to najbolje poka­zao. Reis je u tom smislu fenomen za sebe. On sa svojim znanjem, vizijom i energijom odlazi u slobo­dni svijet i tamo nalazi sa-govornike. U Evropi vas prili vala ju ili odbacuju pr­ema onome što imate po­nuditi, i to je gotovo in/injerski tačno. Evro­pski dan sjećanja na žrtve Srebrenice je u najvećoj mjeri kreacija reisa Cerića, svidjelo se to nekome ili ne. Šteta je što je on solista i što mnoge stvari radi sam i na svoju ruku, bez konsultacija s političkim liderima. A drugo je pita­nje s kim, kako i o čemu se može konsultirati.

Srbija treba biti na Zapadu

Kakvom vidite bu­dućnost države BiH?

- Bosna i Hercegovina će opstati kao jedinstvena, međunarodno priznata država. Zahvaljujući pozi­ciji dekana na FIN-u, bio sam s važnim ljudima to­kom ovih potonjih pet ili šest godina, a i putovao sam mnogo. Krajnji evro­pski argument za opstanak BiH kao jedne države jeste sljedeći: Ne možete Srebr­enicu i druge Srebrenice izručiti zločincima jer je to protiv prava, protiv mora­la, protiv evropske demo­kratske prakse ustanovljene nakon 1945. godine. Odustajanjem od tog pri­ncipa otvara se put za nasi­lje i nered, a Evropljani ne žele nered i nasilje u svojoj kući, ne samo radi nas, ne­go prije svega radi sebe.

To što nam se nekada učini da Evropa favorizira Srbiju ima svoje objašnje­nje. Nedavno mi kaže je­dan njemački profesor da pitanje ž'Srbije na Istoku" odavno postoji na stolu evropske diplomatije. Nai­me, Srbiju treba odvojiti od Istoka, Srbija treba biti na Zapadu, a takva situacija bi značila i znači veliku stabilnost po BiH. Današnji Za­pad, onaj Zapad koji je ko­ncipiran nakon 1945. godi­ne, jeste pluralan i kao ta­kav odgovara BiH. Ali, i pluralnu BiH treba ohrabr­iti, treba imati svježe progr­ame za povratak Srba u Fe­deraciju, za povratak Hrva­ta u Posavinu i Bošnjaka u istočnu Bosnu. Recimo, zašto Bošnjaci i Srbi zaje­dničkim parama ne izgrade jednu veliku gimnaziju u Srebrenici, ja bih joj dao ime Aleksa Santić? Takve i slične projekte diljem BiH ohrabrila bi i Evropska unija, sigurno.

Uplitanje Islamske zajednice u politiku i nije neka novina. No, nakon Kongresa SDA, i izbora Sulejmana Tihića ponovo za predsjednika, očigledno je da će jaz između najjače bošnjačke stranke i IZ biti još dublji. Kako Vi gledate na odnose?

- Pratio sam ove SDA izbore. Sulejman Tihić je ovim stranačkim izborima pobijedio ne samo Bakira Izetbegovića, već je u pake­tu pobijedio i pretkongre-sna optiranja čelništva Islamske zajednice, pa i Mustafu ef. Spahića Mu-lki ja, moga doista velikog i neugodnog prijatelja. Ustvari, Tihić je pobijedio i našu nadu da bi kroz SDA ova naša turobna stvarnost mogla biti bolja. Sve to što je pobijedilo u SDA imali smo na sceni proteklih osam godina i vi­djeli smo dokle oni mogu dobaciti.

Problem našeg poli­tičkog, pa i vjerskog ja­vnog djelovanja je u tome što se tu izgubila vjerodo­stojnost. Nikoga više ne obavezuju javno proklamirani programi i opće dobro kao načelno obnašanje javnih funkcija u ime naroda. Oni koji obnašaju javne funkcije prometnuli su sami sebe u opće dobro, u nacionalni i vjerski resurs po sebi. Misle da su tamo da im se divi narod! Stranačke oligarhije i tajkunske mreže postale su društvena infrastruktura pomoću koje se vlada i za koju se vlada. Naše društvo je postalo talac provincijalne osrednjosti koja ne može ponuditi kreativna rješenja ni jednom segmentu života.  Princip odgovornosti za javno djelovanje potpuno je uništen, zakoni su fluidni i okovani mrežom kompliciranih procedura, a moralni integritet je postao argument na koji se smješno pozivati.

Ali, ne bojte se, neće doći do sukoba između SDA i Islamske zajednice, jer to vam je kao ž'kuća i pretkuća". Dakako, sve bi bilo dobro da kod nas izbori nisu postali kratkotrajna zabava za narod.

Stari pobjednik

Postoje brojni pokazatelji da je u IZ došlo do podjele na frakcije - pozicija i opozicija. Kao čovjek koji je bio kandidat za reisa, i koji IZ poznaje dobro iznutra, mi­slite li da bi ta podjela i sta­lno sukobljavanje mogli početi urušavati IZ više ne­go, recimo, faktori izvana?

- Neće biti sukoba unu­tar Islamske zajednice. Ne­ma tu nikakve opozicije, vjerujte mi. Reis Cerić nije ugrožen ni od koga, pa ni od nekojih pojedinačnih inte­lektualnih snaga unutar IZ. Sve su to manje ili više stari prijatelji reisa Cerića, odgo­vorni i ozbiljni ljudi prema IZ. Ako kada i bude kakve oštrije kritike prema reisu Ceriću, ona vrhu IZ ugla­vnom godi, i dobro dođe, jer čelništvo IZ tako dobije usputnu medijsku promoci­ju, i tako se iznova sazna stari pobjednik.

Ono što, eventualno, može donijeti boliglavu svi­ma nama u IZ i reisu Ceriću jeste opće pomanjkanje ma­terijalnih sredstava i situa­cija u Sandžaku. A ne treba zaboraviti ni poneke vehabijske grupe.

Razgovarala: Edina Latif

(Dnevni avaz/Sedmica 6. juni, 2009)