Pogaženi su politički i moralni standardi koje je Alija Izetbegović postavio

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić nije se obazirao na prijetnje samoproglašenog reisa Adema Zilkića te je odlučio tri dana provesti u Sandžaku, gdje je ne samo svojim fizičkim prisustvom već i u direktnom razgovoru s ljudima pokazao i dokazao Bošnjacima da Sarajevo čvrsto stoji iza i uz njih, te da uvijek mogu računati na IZ. U intervjuu za „Avaz", reis Cerić govori o situaciji u Sandžaku, položaju tamošnjih Bošnjaka, ali i o stanju u kojem se trenutno nalazi BiH, posjeti američkog potpredsjednika Džozefa Bajdena (Joseph Biden), te, naravno, neizbježnoj temi - Kongres SDA i izbor predsjednika najjače bošnjačke stranke.

Autohtoni narod

- Ne znam da li je moguće precizno odrediti kakav je položaj Bošnjaka u Sandžaku, jer sve države u postkumunističkom periodu prolaze kroz ista iskušenja. Svi građani u tim državama prolaze kroz poteškoće, snalaženja, razumijevanja, ljudskih prava, demokratije.

U tom kontekstu Sandžak bi se mogao uzeti kao opća situacija koja vlada u Srbiji

ili općenito u postkomunističkim tranzicijama. Međutim, kada se govori o Bošnjacima u Sandžaku, u Srbiji ima nekoliko stvari koje bi se mogle izdvojiti kao karakteristične.

Koje su to stvari?

- Bošnjaci u Sandžaku se osjećaju kao građani Republike Srbije i oni to ne osporavaju.

Problem je što država Srbija Bošnjake u Sandžaku ne doživljava na način na koji  bošnjaci sami sebe doživljavaju u Srbiji, a to je da su jednaki i ravnopravni i po svim pravilima zaslužuju da budu konstitutivni narod, a ne manjina. Bošnjaci u Srbiji su u

povijesnom smislu na toj teritoriji možda i duže nego što su ostali. U tom smislu

autohtoni i konstitutivni. Zbog tog maćehinskog odnosa prema Bošnjacima u Srbiji od strane srbijanske vlasti, Bošnjaci u Srbiji očekuju da ih matica njihova, a oni imaju duboko u svojoj svijesti da je njihova matica BiH i Sarajevo, jednostavno prigrli.Neki mogu to problematizirati sa političkog stanovišta, ali sa psihološko-sociološkog ili povijesnog niko ne može izbrisati iz svijesti Bošnjaka u Sandžaku, u Srbiji da oni imaju pravo na matični duhovni centar u Sarajevu i da se osjećaju kao dio jednog naroda bošnjačkog. Položaj Bošnjaka u Sandžaku ne može se mjeriti po nekoliko ministarskih pozicija u Vladi Srbije. Prema Bošnjacima u Srbiji vrši se flagrantna diskriminacija, u smislu da se osporava zakonsko pravo IZ da postoji samo jedna tradicionalna IZ sa sjedištem u Novom Pazaru, kao što je SPC ili katolička crkva jedna. Beograd još nije razumio da treba da poštuje, a ne da on daje prava. Niko nikome ne daje nikakva prava, ona su prirodna, ona su Bogom data, a ne politička prava koja se daju ili oduzimaju. Jer, to je bila logika samo komunista. U tom smislu Beograd ne poštuje svoj vlastiti zakon o vjerama, ne poštuje  dostojanstvo IZ i muslimana u Srbiji.

Pa oni su se pri formiranju IZ na čelu sa Zilkićem pozvali na Zakon o vjerama.

- Beograd ne poštuje IZ, jer se na vrlo perfidan način umiješao, tako što je tražio

među muslimanima fenomen Sejde Bajramovića. Država Srbija se putem Ministarstva za vjere izravno umiješala, podržala, inicirala i ohrabrila da se unutar IZ i među muslimana napravi konfuzija nametanjem organizacije IZ u Srbiji. Nama je jako žao što se Beograd upustio u tu avanturu. Zanimljivo je da samo u Beogradu i Grčkoj postoje dvije IZ - jedna

koju podržava režim i druga koju podržavaju muslimani. Stoga je očito da se radi o zavjeri protiv integriteta IZ i dostojanstva muslimana.

Kažete da su Bošnjaci Sandžaka za Beograd nacionalna manjina. Kako Sarajevo gleda na njih?

- Priča odnosa Sarajeva prema Bošnjacima ne samo u Sandžaku, već Bošnjacima širom svijeta, koji žive izvan matice BiH, je sramna i porazna. Za mene kao čovjeka jako nerazumna i rekao bih svakom moralno odgovornom Bošnjaku koji živi u BiH bi trebalo da bude na savjesti što ne učini nešto da se taj odnos promijeni. Nedopustivo je da u Sarajevu ne postoji nijedna adresa na koju bi se Bošnjaci koji žive izvan BiH, a posebno

mislim na autentične Bošnjake na Balkanu, jer imamo i dijasporu koja je silom prilika protjerana iz svojih domova i živi u cijelom svijetu, mogli obratiti. Historijskim igrama su podijeljeni ili odvojeni jedni od drugih i ne čine jedinstvo svog nacionalnog i

teritorijalnog bića. Za Hrvate iz BiH se podrazumijeva da mogu da crpe svoje duhovne potrebe iz Zagreba. I ne samo to već i pravo da dobiju hrvatski pasoš samo zato što su Hrvati, a to se odnosi i na Srbe, koji imaju dva pasoša jer imaju specijalne odnose RS sa Srbijom. Ti specijalni odnosi njima služe, kao oni su ugroženi u BiH od nas većine i treba im specijalna zaštita od Beograda i Zagreba, iako smo mi ti koji su ovdje doživjeli genocid, a ne oni. I na drugoj strani odnos prema Bošnjacima koji su u Srbiji, u Sandžaku da se osigura specijalni odnos sa Sandžakom, i da im se omogući da mogu imati dva pasoša, bh. i srbijanski. Sramotno je da su Bošnjaci u Sandžaku ostavljeni na „ničijoj zemlji". Kada dođu u Beograd, tretira ih se kao: vaše potrebe neka rješava Sarajevo, a kada dođu u Sarajevu, onda se kaže vi živite u drugoj državi, obratite se Beogradu.

Duhovni centar

Od kada datira takav odnos?

Nema početka. On traje koliko mi Bošnjaci trajemo u svojoj nedovoljnoj nacionalnoj svijesti i nedovoljno nacionalnom ponosu. Naravno, ja sam reisu-lulema i od mene se očekuje da govorim o duhovnim vrijednostima i o vjeri. Ali, da bismo mogli preživjeti i u duhovnom smislu, i da bismo mogli znati vrijednosti svoje duhovne supstance, mi ne možemo ako istovremeno ne budemo vodili računa i o našem nacionalnom određenju. Stoga želim da budem vrlo jasan. Pretpostavljam da može biti to pogrešno shvaćeno, ali moram reći. Osporava se Sarajevu da se artikulira kao mjesto gdje svi Bošnjaci mogu naći svoje duhovne i nacionalne potrebe. Jer, kao normalno je da Srbi imaju odnos prema Beogradu i da se Beograd brine o Srbima u BiH. Normalno je da Hrvati imaju odnos prema Zagrebu i da se Zagreb brine čak i iz budžeta da ih pomaže. To se podrazumijeva. Ali, kada se dođe do toga da li Sarajevo treba da se brine o Bošnjacima u Hrvatskoj ili Srbiji, onda se to osporava i kod samih Bošnjaka.

Zašto, prema Vašem miš ljenju, to osporavaju Bošnjaci? Zašto se tako ponašaju?

- Još uvijek žive u nekom svom apstraktnom ideološkom svijetu. Teško se spuštaju na zemlju, i da kažu da Sarajevo ima moralnu i političku obavezu. Upravo zato što su Bošnjaci većinski narod, očekuje se da se baš u Sarajevu čuva i štiti nacionalni interes

Bošnjaka kako u BiH tako i vani. Ali kad se to spomene, nas se zastrašuje time, da ako mi to budemo radili, onda smo kao previše se reducirali na nacionalni interes,

onda da zagovaramo getoizaciju Bošnjaka, da mi prisvajamo sebi Bosnu, pa kao hoćemo da Sarajevo bude muslimanski grad. Ti stereotipi su nam nametnuti i moramo ih se osloba|đati. Jer Sarajevo je kosmopolitski grad. Kroz historiju je pokazao da je primao uvijek one koji su proganjani, uključujući i Jevreje 1492. godine, ali i u modernom dobu Bošnjake koji su protjerani sa Drine. Pitanje demografske structure u Sarajevu nije pitanje da li neko progoni nekoga iz Sarajeva jer Sarajevo nije nikada nikoga progonilo, u njemu su spas našli prognani Bošnjaci.

Na taj način su oni koji su protjerivali Bošnjake, etnički čistili teritorije doveli do toga da su oni danas većinski u Sarajevu. Upravo oni koji su doveli do demografskog debalansa, oni ne bi smjeli stavljati još jednu krivnju nama Bošnjacima. Jer mi imamo jako puno krivnji - tursku, vehabijsku selefijsku. Dakle, oni koji nam nameću tu  krivnju trebali bi se pobrinuti da omoguće povratak ljudi u svoje prijeratne domove,da im stvore ekonomske uvjete za normalan život. I onda će Sarajevo biti po mjeri, kako bi neki željeli, da se smanji broj Bošnjaka, a poveća broj drugih.

Glas uleme

Nisu li i Bošnjaci zbog svoje indolentnosti i nerijetko, vođenjem oportunističke  politike, doprinijeli tome da imaju toliko krivnji na svojim leđima?

- Ne prihvatam nikakvu krivnju Bošnjaka! Ja samo mogu pokušati da razumijem okolnosti pod kojima mi funkcioniramo kao Bošnjaci. Jedan od njih je da je nama, ulemi uvijek lakše da imamo neke apstraktne teme koje su daleko od nas samih, i ponekad bolje znamo šta se događa u Afganistanu, Iraku ili Palestini, nego u Travniku ili Krajini. Mi, ulema smo ponekad pod opsesijom da razmišljamo o univerzalnim temama, jer nam to nije zabranjeno. Ugradili su nam čip da kada se bavimo stvarima koje su daleko od nas, onda nismo tako opasni, a kada se počnemo baviti vlastitim problemima, onda postajemo opasni za one koji ne vole da nas čuju da govorimo o svojoj naciji, vjeri, državi.

A gdje je tu svjetovna inteligencija?

- I ona pravi istu grešku. Lakše im je da se utope u utopijske ideologije, poput komunističke, u kojoj su prošli školovanje, nego da se spuste na zemlju i razgovaraju

o nacionalnim i državvim interesima u BiH. Svi se moramo korigirati, dakle i mi ulema. Shvatiti da moramo razumjeti naš vlastiti dom, našu vlastitu kuću i osloboditi se od oikofobije - straha od vlastitog doma.

 Tokom susreta koji ste nedavno imali sa turskim predsjednikom Abdulahom Gulom, on je rekao da svaki ozbiljan političar treba da sluša šta govori ulema, i da to oni u Turskoj i rade. Slušaju li bošnjački političari šta govori ulema?

- Kako koji dan prolazi, sve mi više nedostaje predsjednik Alija Izetbegović, koji je bio velik i po tome što je i za manja pitanja koja su ga mučila imao potrebu da čuje šta ulema misli. Imao je respekt, iako je bio vrlo kritičan prema ulemanskom staležu. Mislio je da je intertan, da je bezosjećajan, da ne živi probleme naroda. Mislio je da je ulema komformistička i da služi podanički državnim režimima.

Kada kažem da mi nedostaje Alija Izetbegović, i sami možete zaključiti da u zadnjih osam godina bošnjački političari, ne samo da nisu osjećali potrebu da čuju šta mi mislimo, nego i ono što smo mislili, kao naše legitimno pravo, oni su osporavali. I to ne samo argumentima već doživljavali i kao konkurentne poruke koje su njih iritirale i smetale im do te mjere da su potpuno prekinuli bilo kakav kontakt, konstulacije i potrebu da čuju šta misli ulema.

Naprotiv, to ih je opterećavalo, što je zapravo rezultat sadašnjeg stanja Bošnjaka, da se osjećaju poniženima, da su izgubili ponos koji su imali. Osjećaju da je ono što je Alija Izetbegović sa svojim najbližim saradnicima po prvi put u povijesiti proizveo kao univerzalnu i kao svjetsku političku vrijednost, gdje su Bošnjaci bili prepoznatljivi ne samo u regiji nego i u svijetu, uključujući i ideju da Bošnjaci treba da imaju jednu političku opciju koja će ih definirati kao muslimanski kulturni krug, sve to je iznevjereno. Sa posebnim naglaskom kao što je to imao Nijemac Konrad  denauer, koji je formirao Kršćansku demokratsku stranku želeći da u politiku unese morala, Alija  Izetbegović je najsličniji Adenaueru.

Od te vrijednosti koju je Alija htio da artikulira do sitnih detalja, koji su bili važni da je program ili princip SDA da ima dobre odnose sa IZ i da štiti integritet IZ da ne bude više nikada na milost i nemilosti onih koji ne razumiju potrebu Bošnjaka da artikuliraju svoj vjerski identitet u duhu života i tolerancije, oni za koje se misli da su naslijedili  ostavštinu Alije Izetbegovića, oni su to iznevjerili, potrošili, a nisu ponudili nikakvu novu vrijednost koju bi Bošnjaci prepoznali kao svoju. Ja sam zbog toga dosta tužan.

Da li je baš sve tako „crno"? Imaju li Bošnjaci šansu na popravni ispit?

- Nije beznadno što se to dogodilo. Mislim da nije još kasno da se vrijednosti koje je Alija Izetbegović postavio, i zašto ne reći i kao političke i moralne standarde u  politici kod Bošnjaka, nije kasno da se povrate. Politički i moralni standardi koje je Alija Izetbegović postavio su pogaženi.

I zbog toga su bosanski muslimani izgubili ponos koji su imali i izgubili su entuzijazam koji je vladao. Zahvaljujući velikim dijelom i onim medijima koji danonoćno šire depresiju, i nastoje da ubiju sve tragove koji podsjećaju na takvu jednu plemenitu ideju kakva je bila ideja Alije Izetbegović a, i koja je Bošnjake ujedinjavala. I ne samo to, već i ono što je najteže mnogim Bošnjacima sa kojima razgovaram, jeste da oni imaju namjeru da nam pljunu u dušu. Sretan sam što su Bošnjaci to prepoznali i što ne dozvoljavaju da im se pljune u dušu i da im se izbrišu tragovi koji čine njih ponosnim i koji drže njihovo ljudsko,  nacionalno i bosansko dostojanstvo.

Kažete ima još nade da se Bošnjaci vrate Izetbegovićevim idejama. Mislite li tu konkretno da SDA trebaju voditi drugi ljudi, a ne Sulejman Tihić?

- Stanje u kojem se nalazi trenutno bosansko društvo u cjelini, a Bošnjaci posebno, očekuju promjene. Promjene u smislu da je, unatoč svim poteškoćama kroz koje prolazi naše društvo, moguće izaći iz ovog ćorsokaka, nedostatka ideje i poticaja da

se udruži sva energija i potencijal koji Bošnjaci imaju. Bošnjaci očekuju promjenu

u smislu da dobiju jednu političku viziju koja neće biti u službi interesne grupe, već viziju koja će imati ideal i biti spremna na samožrtvu da bi se ostvario opći cilj. Nadam se da će ne samo u SDA već i u drugim strankama taj odnos općeg dobra za koje trebamo svi raditi prevagnuti.

Dajete uopćen odgovor, a postavljeno pitanje je konkretno vezano za SDA.

- Jasno mi je na šta aludirate u pitanju. Kao najbrojnija politička stranka u Bošnjaka, očekujem da oni koji odlučuju na Kongresu, da će dobro razmisliti i preispitati svoju savjest, pitajući se kakva nama to budućnost slijedi ako ostane sve po starom, ako se ne bude bilo spremno mijenjati i ne bude imalo hrabrosti da se mijenja ono što

može. Imaju neke stvari koje se ne mogu mijenjati i za to treba imati strpljenja.

Ali ima stvari koje se mogu mijenjati. I zato ja učim dovu da nam Allah dadne sabur

da osaburimo za ono što ne možemo mijenjati, ali da nam dadne hrabrosti da mijenjamo ono što možemo, i da nam dadne mudrosti da znamo praviti razliku između te dvije stvari.

Apstraktna retorika

Očigledno je kako smatrate da Tihić treba otići. Kao jedan od osnivača SDA, imate moralnu odgovornost i obavezu za budućnost SDA, a time i države BiH, i upravo u tom kontekstu Vas pitam koga podržavate - Adnana Terzića ili Bakira Izetbegovića?

- Ne bih želio da govorim o imenima, i u ovom konkretnom slučaju imena nisu bitna. Vrlo je važno kakav se koncept nudi Bošnjacima i da li Bošnjaci mogu pepoznati da će njihovi politički predstavnici se o njima brinuti konkretno, a ne apstraktno. Mi do sada imamo brigu samo kroz apstraktnu retoriku. S druge strane, naravno, vrlo je moderno i popularno, i dodvorljivo posebno za Zapad da govorite velike misli o multikulturalnosti, multietičnosti, da pozivate ljude da zaborave prošlost i da misle o budućnosti. To je vrlo dodvorljivo.

Ali se zaboravlja jedna stvar. Može se kolektivno i u ime naroda izviniti, pa da onaj koji očekuje naše izvinjenje to shvati kao dobru volju. Ali niko nema pravo opraštati u ime naroda, u ime kolektiva. Pitanje praštanja je individualna stvar. Svaki pojedinac može, ali i ne mora oprostiti. Niko nema pravo u ime nijedne srebreničke, bosanske majke praštati i pozivati se na njezinu bol, da bi se postigla neka simpatija.

Nakon svega što smo čuli, nakon debata, nakon svih opcija koje se nude, mislim da niko nema monopol na ideju o tome da Bošnjaci žele funkcionalnu državu, BiH u njenim granicama, da se provede do kraja proces rada  haškog tribunala, da se utvrdi istina i zadovolji pravda. Niko nema monopol i svi se slažemo oko toga. Niko nema monopol prijateljstva s ovim ili onim faktorom u svijetu, uključujući SAD, Evropu ili islamski svijet.

Ono u čemu postoji razlika jeste puna i prepoznatljiva odgovornost koja pretpostavlja da se neuspjeh ne može nagrađivati, a da se uspjeh ne može kažnjavati. U zadnje vrijeme sam primijetio da su Bošnjaci u strahu da će biti ponovo prozivani i moguće optuživani jer su branili svoju domovinu i zato što su naglašeno isticali svoj vjerski i nacionalni ponos.

Ljudi se plaše da neki koji nemaju dovoljno podrške u svom narodu to kompenziraju podrškom u nekim međunarodnim centrima i kod domaćih političara, kako bi i dalje ostali kao faktor odlučivanja za Bošnjake. To Bošnjaci jako dobro prepoznaju i ja imam obavezu da im to kažem da to ne rade, da mi jesmo možda slabi, ali da nismo glupi. Da jako dobro razumijemo svoj položaj i da nam niko ne treba ovdje čitati nikakve lekcije o multikulturalnosti, demokratiji i suživotu, to smo položili stotine puta i opet ćemo. Svi oni koji su upućeni u našu povijest znaju da je Sarajevo  šampion u zaštiti onih koji su proganjani. Tu tradiciju koju mi nosimo treba da je  prenesemo našoj djeci, našim unucima. Zato je nedopustivo da bilo koji političar, nas dijeli na radikalne, ekstremne, umjerene i da uzimaju sebi za pravo da se penju na visoke političke položaje tako što će cinkariti neke Bošnjake, predstavljajući ih kao opasnost za mir i sigurnost u BiH i Evropi.

Ovdje se treba boriti za svaki gram slobode

Koliko Bošnjaci zaista imaju nacionalnog ponosa i državotvorne svijesti ?

- Mislim da imaju taj ponos, samo im nedostaje sloboda. Sloboda koja se ne daje već se za nju treba izboriti. Bošnjacima trenutno nedostaje hrabrosti da se bore za svoju nacionalnu slobodu. Ne da očekuju da im neko slobodu dadne. Nas su do sada učili da mi slobodu ne možemo izboriti, već da je dobivamo od nekog drugog. To moramo promijeniti.

Ono što mene kao muslimana, Bošnjaka, kao čovjeka koji razmišlja o našoj budućnosti najviše zabrinjava jeste nedostatak individualne slobode i hrabrosti kod svjetovne inteligencije i odlučnosti da svi zajedno se borimo za svoju slobodu ne očekujući da nam to neko pokloni. A zadnjih 100 godina živjeli smo u grču očekujući da nam to neko dadne. Ovdje se nikome ništa ne daje, ovdje se treba boriti za svaki gram slobode.

Odnosi sa Amerikom, Evropom i islamskim svijetom

Mi Bošnjaci se slažemo svi, da je Amerika naš prijatelj, da ovdje ima posebne zasluge za integritet i za zaštitu ljudskih prava i demokratije u BiH, ali posebno Bošnjaka. I niko od Bošnjaka nema posebnu privilegiju kod Amerikanca da im može nešto više ili manje ponuditi.

Također naš odnos prema Evropi, svi se slažemo da želimo što prije biti u EU, da se ukinu vize, da se ukine diskriminacija prema Bošnjacima samo zato što su drugačije vjere, dok drugi zato što nisu Bošnjaci putuju bez viza.

Niko ne treba da ima monopol u odnosu na islamski svijet. Svi se slažemo da su oni naši prijatelji, da im se možemo uvijek obratiti ako osjetimo da su nam ugrožena ljudska prava. Oko svih tih stvari niko od Bošnjaka nema pravo da tu dobiva ili gubi poene.   

Bajden je za nas povijesna liènost

- Veoma sam sretan što je potpredsjednik super sile 21. stoljeća Džozef Bajden prvu svoju posjetu izvan SAD učinio ovdje na Balkanu. Sretan sam što je najviše vremena proveo u BiH. Bajden je za nas povijesna ličnost. On je naš prijatelj, ali i više od toga. Ova se posjeta može mjeriti kao prekretnica i povijesni događaj za budućnost BiH. Amerika još jednom potvrđuje našu tezu da najbolje razumije BiH, da najbolje zna kako da nam pomogne. Za razliku od drugih koji bi željeli da nam pomognu, a ne mogu, mislim na islamski svijet, i onih koji mogu, a neće, a to je Evropa. Kao što je Alija Izetbegović govorio, reći ću sada i ja: "Amerikanci su naši prijatelji, jer jedini mogu i hoće da nam pomognu."

Spominjanje Tihića

 Kako gledate na to što je Bajden u svom govoru spomenuo samo Tihića. Već su  krenule špekulacije kako je to svojevrsna poruka za Kongres SDA. Mislite li i Vi tako?

- Mogao je Bajden spomenuti još mnogo imena koja to zaslužuju. Zašto samo jedno ime, pitat ćete onda? Vjerovatno zbog praktičnog primjera, koji mu je u tom trenutku pao na pamet da ga spomene. Zaista ne mislim da iz toga treba čitati nešto posebno i analizirati. Poznajući američki princip da su svi ljudi vrijedni pažnje i da se Amerika ne želi ni direktno ni indirektno miješati u unutrašnje stvari, a posebno ne u bilo koju stranku, onda to uopće ne treba tumačiti kao neku posebnu podršku. Naravno, ne treba ni potcjenjivati vrijednost te poruke, jer ona glasi da mi ovdje treba da sarađujemo, da se dogovaramo da sarađujemo, da razvijamo dijalog.

Razgovarala: Edina Latif

Dnevni avaz, 23. maj, 2009.