Moj stav: Cerekanje u lice žrtvama

Povodom proslave 300. emisije magazina „60 minuta"

[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=LifmbzVzI1A]

Piše: Fatmir Alispahić

Nacisti su u godinama prije holokausta njemačku štampu punili karikaturama Jevreja, koje su prikazivali kao podle, pokvarene, škrte, odgajajući ravnodušnost sa kojom će njemačka javnost u logore smrti ispratiti kolone jevrejskih civila. U svojoj biblioteci posjedujem jednu knjigu humorističkih bilješki i crteža koja je objavljena u Njemačkoj 1938., a koja obilije ovakvim sadržajima. Na sličan način je u srpskoj svijesti pripremana i svesrpska ravnodušnost na patnje bošnjačke žrtve. Bošnjaci su još od austrijskih vremena, u različitim formama, prikazivani kao ostatak jednog orijentalnog, neevropskog svijeta, čijim se nestajanjem - iseljavanjem, pokrštavanjem i ubijanjem - čisti evropski civilizacijski prostor. Onako kako je bijela Amerika ismijavala crnce, kako je nacistička Njemačka ismijavala Jevreje, e tako su ismijavani i satanizirani Bošnjaci. Tragično je, i zastrašujuće, što se ta praksa javnog ismijevanja Bošnjaka, recimo, putem šovinističkih viceva, preselila i u dejtonsku stvarnost. Kultura šovinizma je odgojila kritičnu masu Srba i Hrvata koji i danas vjeruju kako Bošnjaci zaslužuju lošije od njih, samim tim što su Bošnjaci manje vrijedni, pa im manje i pripada. Dejtonska šovinistička pomama danas rezultira i još jednom pojavom - da sami Bošnjaci, u velikom broju, počinju (ili ne prestaju) vjerovati da ne zaslužuju ravnopravnost.

U računaru čuvam fotografiju jedne nasmijane izraelske djevojčice dok se potpisuje na granatu koja će koji čas poslije biti upućena na palestinske civile, a time i na vršnjake ove djevojčice. Kad god u listanju fotosa naiđem na ovaj pohranjeni fotos, uvijek mi naumpadne mogući potpis pod tu fotografiju: A šta danas radi Ana Frank?

Genocid nad Bošnjacima još nije dovoljno istražen, jer nema političkog i društvenog poticaja ovoj moralnoj i antifašističkoj obavezi, budući da najjača bošnjačka partija „napušta poziciju žrtve". Zbog toga u dogledno vrijeme nećemo dobiti istraživanja koja bi pokazala na koje je sve načine pripremana ravnodušnost svesrpske i svehrvatske javnosti na odstrijel bošnjačkih civila. Vjerujem da su to isti oni obrasci na kojima su u Hitlerovoj Njemačkoj ismijavani Jevreji, odnosno, na kojima su izraelska djeca razumjela kao patriotsku igru potpisivanje granata za ubijanje palestinske djece. Sjetimo se samo urednika Riste Đoge koji je u centralne informativne emisije Televizije Republike Srpske donosio lutke iz izloga, redao ih, mazao kečapom i ismijavao žrtve na Markalama. To je ono što se vidjelo. A gdje su tek hiljade priča sahranjenih sa žrtvama, o monstruoznim oblicima zabavljanja krvnika? Snimak zločina srbijanskih „Škorpiona" nagovještava tu ravnodušnost sa kojom zločinci uzimanje nečijeg života doživljavaju kao patriotsku zabavu.

Kad god mislim ili pišem o toj provaliji smisla između nečije patnje i ravnodušnosti onoga ko tu patnju uzrokuje, naumpadne mi jedna scena iz filma „Miris dunja", scena onih pijanih i u strast zahvaljenih sluga okupatora. Scena, znam, nema direktne veze sa zločinom, ali ima sa tim prostorom nerazumijevanja realnosti i moralnih obaveza koje bi čovjek trebao osjećati.

Sve ovo sam ispisao potaknut dijelom snimka sa proslave 300. emisije „60 minuta", gdje se islamofobijska bratija Bakira Hadžiomerovića oblokava, kao što su se u „Mirisu dunja" oblokavale i cerekale sluge njemačkih okupatora. Ali, oni se oblokavaju i bez proslave, jer iz zdrave i neoblokane pameti i ne može izlaziti onaj islamofobijski fašizam kakav kipi iz ovog zločinačkog magazina. Njihovo oblokavanje i oblokanost njihovog morala i pameti nije nikakva tema. Tema je njihovo izrugivanje nečijoj patnji, patnji koju su oni proizveli. U neko doba je urednik Bakir, po ugledu na stil Riste Đoge, uzeo gitaru i zapjevao stihove: „U Srednjebosanskom kantonu / Ima selo Gluha Bukovica / U tom džematu kažu da je / Glavni imam hodža sa dva lica." Za Bakirom su pjevali i uz pjesmu se cerekali vodeći likovi Federalne televizije.

Cerekali su se suzama u Gluhoj Bukovici. Kao što se i Risto Đogo cerekao suzama.