Indiri Delić Književna nagrada „Alija Izetbegović“

Bošnjačko udruženje „Sevdah" Hjallbo (Švedska) realiziralo je Konkurs za najljepšu kratku priču na kome će autor prvonagrađene priče dobiti Književnu nagradu „Alija Izetbegović". Žiri kome je predsjedavao mr. Fatmir Alispahić odlučio je da dodijeli tri prve nagrade i sedam ravnopravnih otkupnih nagrada.

Nagradu „Alija Izetbegović" za osvojeno prvo mjesto na Konkursu za najljepšu kratku priču Bošnjačkog udruženja „Sevdah" Hjallbo (Švedska), osvojila je priča pod naslovom „Mustafa", autorice Indire Delić.

Drugu nagradu ravnopravno su podijelile dvije priče, „Ne da se Bošnjakinja" Bademe Šuškić i „Kad bi Drina pričati znala" Enide Šljivo.

Treća nagrada pripala je priči „Ekskurzija u Turskoj" autora Ise Sačića.

Žiri je dodijelio i sedam ravnopravnih otkupnih nagrada sljedećim pričama: „Pa kud ideš, narode moj?!" Reufa Ibreljića, „Ramazan" Amine Delić, „Djed Ahmo" Nudžejme Sačić, „Nepobjeđeni vojnik" Emine Suljević, „Bosna je živa i uvijek će biti" Amine Lišančić, „Pouka" Merime Slatina i „Njivice" Haruna Mujkića.

Obrazloženje žirija za dodjelu nagrade „Alija Izetbegović"

Bošnjačko udruženje „Sevdah" Hjallbo (Švedska), pod vođstvom Rašida Sačića, pokrenulo je pionirski projekat za očuvanje bosanskog jezika i književnosti kod Bosanaca i Hercegovaca u Skandinaviji, putem Konkursa za kratku umjetničku priču i ustanovljavanja Književne nagrade „Alija Izetbegović".

Već u prvoj godini je postalo jasno da misija Bošnjačkog udruženja „Sevdah" Hjallbo prevazilazi programsku namjeru Književne nagrade „Alija Izetbegović", čiji je cilj očuvanje bosanskog jezika i književnosti kod naših ljudi u Skandinaviji. Kulturalna pitanja bh. dijaspore ne mogu se separirati u ma koji regionalni okvir, jer sve naše zajednice, u Skandinaviji, u Njemačkoj i Holandiji, u Americi i Australiji, suočene su sa odumiranjem znakova identiteta pod pritiskom svakodnevnice u stranom ambijentu. Jezik je prvi na udaru, jer opstaje u srodstvu i odumire bez njega.

Jezik je temelj identiteta, pa odumiranje bosanskog jezika u našim zajednicama u dijaspori ima tragičan odraz na sve druge ostvarene i još neostvarene veze naših ljudi sa svojom domovinom. Jezik se može čuvati na različite načine, pod uvjetom da postoji svijest o njegovom krunskom značaju za identitet. Književnost je vrhovno stanište jezika, pa je ambicija da se kroz jedan književni konkurs baštini i afirmira bosanski jezik u Švedskoj, najbolji pokazatelj strateške promišljenosti Bošnjačkog udruženja „Sevdah", gdje razumiju kako je jezik kuća bošnjačkog bitka. Oni kao da poručuju: Ako očuvamo jezik, lahko ćemo nadgrađivati sebe, i sevdalinkom, i ilahijom, i bosanskom poviješću i ćilimskom likovnošću, a da bismo jezik očuvali moramo ga vinuti u književne uzvisine, gdje je najbistriji i najvidljiviji.

Književna nagrada „Alija Izetbegović" nije ostala zatvorena u skandinavski krug bh. dijaspore, jer su se na Konkurs javili pisci i izvan Skandinavije, što treba podržati iz više razloga. Dijaspora je činjenica koja se ne može zaobići, ona živi kao sastavni dio bosanskog društva, jednako kao što bosansko društvo svoj odsjaj ima i među našim ljudima u iseljeništvu. Već se navikavamo da, recimo, Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike biva sastavni dio probosanske politike, utoliko što na izvorištu svjetske moći razvija lobističke mreže u interesu bh. države. Tako se treba navikavati da bosanska kultura nije samo ono što se događa u Sarajevu i oko njega, već i sve ono što se sa bosanskim pečatom događa izvan domovine. Stoga je logično da u Švedskoj postoji Književna nagrada „Alija Izetbegović", koja je programski orijentirana ka očuvanju bosanskog jezika i književnosti u bh. dijaspori, a oko koje se mogu i trebaju okupljati svi bh. književni potencijali, naravno, oni koji to hoće. Svaka kultura ima određene ambicije, a ambicija bosanske kulture u dejtonskim godinama je da sačuva sebe, kroz svoje ljude, od osipanja i rasipanja. Budući da bosansko društvo egzistira i u matici i u dijaspori, logično je da pisci s obje strane ove nevidljive granice sudjeluju u afirmaciji interesa bosanske kulture. Ništa manji interes za očuvanje bosanskog jezika u dijaspori ne treba da ima pisac iz Travnika ili Zenice, od pisca iz Geteborga ili St. Louisa. Svi se borimo za jedno - da nas što više ima u našem jeziku, jer će nas tako više bivati uz našu domovinu. Nema druge ćuprije od nas do Bosne, do ćuprije bosanskog jezika!

Bošnjačko udruženje „Sevdah" Hjallbo je odlučilo da ustanovi Nagradu koja će nositi ime prvog predsjednika Bosne i Hercegovine rahmetli Alije Izetbegovića. Odluka je višestruko opravdana. Prvo, u Sarajevu ni jedna kulturna produkcija nije označena imenom Alije Izetbegovića. Prije koju godinu je osnovan muzej „Alija Izetbegović", koji je statična, a ne dinamična forma. U Sarajevu postoji i trg „Alija Izetbegović" po kome se šeta, sjedi na klupama, igra šaha. U Bihaću, koje li sramote, postoje konjske trke „Alija Izetbegović", na kojima najbrži konj dobije Nagradu „Alija Izetbegović". Zamislite da je neko u Jugoslaviji predložio da se naprave konjske trke gdje će konj dobijati „Titovu nagradu". Pa taj bi osvanuo na Golom otoku i prije nego što bi izgovorio tu misao! Ali, u Bošnjaka je njihov prvi Predsjednik zaslužio da mu se časnim imenom nagrađuju konji na bihaćkom hipodromu.

Zbog svega ovoga, projekat Bošnjačkog udruženja „Sevdah" Hjallbo je patriotska, plemenita gesta očuvanja uspomene na prvog bh. Predsjednika, i to upravo u domenu pisane riječi u kojoj se Alija Izetbegović decenijama iskazivao i prije svog političkog angažmana. S druge strane, programski karakter Konkursa je posve srodan političkom zalaganju Alije Izetbegovića sa neovisnost i dostojanstvo bosanskohercegovačkog čovjeka, koje počiva na svome jeziku, kao prapočetku svega što iz jezika slijedi. Otud je posve prirodno da ova Književna nagrada, koja se programski bori za očuvanje bosanskog jezika u dijaspori, a time i za afirmaciju pripadnosti bosanskih iseljenika zemlji Bosni, nosi ime prvog predsjednika Bosne i Hercegovine, učenjaka i pisca Alije Izetbegovića. Ako se u prvi mah čini kako je to ime golem turban za malu nagradu, onda treba znati da se ambicije potekle iz mjesta Hjallbo prvotno tiču milion raseljenih, ali i još nerođenih Bosanaca i Hercegovaca, da se tiču i svih Bosanca i Hercegovaca u domovini, čiji se jezik nalazi na sistemskom udaru jezičke srpštine i hrvaštine u sarajevskim medijima, da je očuvanje jezika nulti nacionalni interes, i da u tu plemenitu kulturalnu borbu ulazimo pod patriotskom zastavom sa imenom prvog bh. Predsjednika. Otud naziv ove nagrade nije golem turban, već prava mjera značaja projekta koji je pokrenut u Bošnjačkom udruženju „Sevdah". Naravno, od mnogo faktora će narednih godina zavisiti kako će se i u kojim pravcima razvijati ovaj projekat, ali, mi smo ga željeli ovdje vidjeti i prikazati u totalu njegove ambicije, da se nedvosmisleno i direktno, preko jednog književnog konkursa, zalažemo za očuvanje svoga ugroženog jezika, i u dijaspori, ali i u domovini.

Podatak da na prvi Konkurs nije stigao očekivani broj radova, da među autorima priča nema poznatih književnih imena, može se opravdati medijskom blokadom u kojoj se nalazi bosanska javnost u Sarajevu, gradu kojeg je dejtonska okupacija metnula u ruke velikosrpskih i velikohrvatskih snaga, pa sve što ide ka afirmaciji Bosne i bosnosti biva ignorirano i marginalizirano. Otud se vijest o Konkursu nije pojavila ni u jednom mediju sa tzv. državnim atributima. Ta vijest se mogla susresti na nekoliko bošnjačkih alternativnih medija, tačnije web stranica. Bosanski pisci, dakle, nisu imali mogućnost saznati za ovaj Konkurs preko najjačih medija. No, pred organizatorima je naredna godina kroz koju se na različite načine može afirmirati Konkurs i Nagrada „Alija Izetbegović".

Od svih pristiglih priča nema ni jedne koja bi se po narativnoj strukturi, po stilskoj i gramatičkoj pismenosti, mogla izdvojiti kao vanredna umjetnička cjelina. Više od pola pristiglih priča na nivou su uspješnih pismenih radova u srednjim školama. Mlađi učesnici Konkursa ne kriju školski uzrast, ne izigravaju starmale pisce, već odvažno svjedoče svoje djetinjstvo i svoj bošnjački i muslimanski identitet. U ovoj drugoj polovici pristiglih priča događaju se istinski izleti u umjetničke uzvisine, ali uvjek i nešto što razotkriva nedovoljnu književnu, stilsku pa i gramatičku potkovanost autora. Događa se da dobijemo pisca sa prefinjenim osjećajem za dijalog, za opis, za jezik, ali mu se priča gubi u nelogičnostima i nejasnoćama. U većini slučajeva imamo lijepo zamišljenu narativnu strukturu, ali otežanu viškom informacija, ili pak osakaćenu sa ponekom gramatičkom greškom. Pristigla su i dva naslova koja se prije mogu okarakterizirati kao meditativni historijski eseji, nego kao priče, jer u sebi nemaju naracije i drugih elemenata priče. Iako svjedoče o lijepoj pismenosti svojih autora, koji se čak artistički iskazuju i u intertekstualnim izletima, ovi tekstovi se nisu mogli naći u konkurenciji za nagrade, jer, jednostavno, nisu priče.

Žiri je odlučio da dodijeli tri prve nagrade i sedam ravnopravnih otkupnih nagrada. U ovom obrazloženju ćemo se osvrnuti na tri prvonagrađene priče.
Nagradu „Alija Izetbegović" za osvojeno prvo mjesto na Konkursu za najljepšu kratku priču Bošnjačkog udruženja „Sevdah" Hjallbo (Švedska), osvojila je priča pod naslovom „Mustafa", autorice Indire Delić.

U odnosu na sve pristigle priče, priča „Mustafa" je najcjelovitija kao književnoumjetnički tekst. Stara tema pripovjedačke Bosne o sukobu patrijarhalnih i konzervativnih pravila i volje pojedinca, u kome su s jedne strane bogatstvo i smiraj, a s druge individualno pravo na izbor i osjećanja, a gdje na kraju s tragičnim posljedicama pobjeđuje volja pojedinca - realizirana je, ali i inovirana, u prvonagrađenoj priči „Mustafa". U sličnim varijantama susretali smo se sa likovima patrijarhalnog oca koji sinu ili kćeri ne da da se uzmu s nekim ko nije njihovog staleškog nivoa. Tako je i u ovoj priči. Babo ne da, a ni sin mu Mustafa ne popušta. Djevojka mu Mejra više neće moći čekati pa će otići za nekog udovca, a Mustafa će ostati neženja. Ispratit će s ovog svijeta i majku, i babu, ostati sam, na imanju, i na kraju će priče, pred početak genocidne agresije, u Foči, na pijaci, slučajno susresti svoju Mejru. S njom je sin, dječak od sedam godina, kome je dala ime Mustafa.
Najmanje dva momenta na kraju priče kazuju da autorica Indira Delić, pored nespornog književnog talenta, raspolaže i sa suptilnim osjećajem za poetički akcenat. Prvo, kad Mejra Mustafi kaže: „Mustafa, ti bolji od mene, ne oženi se...", čime posve neočekivano, kroz jednu misao, afirmira instituciju stida, kojom se podsjeća na zavjet ljubavne vječnosti. Drugi poetički akcenat uokviruje cijelu priču u njen smisao, koji je, velimo, inovativan u odnosu na dosadašnje pričanje ovakvih priča u našoj književnosti, o tragosu zabranjenih ljubavi. Kroz bošnjačko iskustvo genocida taj tragos se sada proširuje prema sudbinama koje su okončane u ratnim zločinima. Jedna majstorski neistesana i neotesana rečenica, u kojoj je moguće da se (s)misao Mustafinog života zločinačkom rukom baci u Drinu, kao da je ma šta, a ne centar njegove duše, svjedoči istinu u njenoj punoj okrutnosti. Glavni lik na kraju veli: „Nikad više nisam vidio Mjeru. Četnici je zajedno sa malom Mustafom zaklali i bacili u Drinu".

Drugu nagradu ravnopravno su podijelile dvije priče u čijem je središtu Bošnjakinja, a uz to su i na približnoj umjetničkoj razini. To su priče „Ne da se Bošnjakinja" Bademe Šuškić i „Kad bi Drina pričati znala" Enide Šljivo. Treća nagrada pripala je priči koja predstavlja sve učeničke radove pristigle na ovaj Konkurs, ali se izdvaja svojim eksplicitnim zalaganjem za očuvanje bosanskog jezika u dijaspori. To je priča „Ekskurzija u Turskoj" autora Ise Sačića.

Žiri je dodijelio i sedam ravnopravnih otkupnih nagrada sljedećim pričama: „Pa kud ideš, narode moj?!" Reufa Ibreljića, „Ramazan" Amine Delić, „Djed Ahmo" Nudžejme Sačić, „Nepobjeđeni vojnik" Emine Suljević, „Bosna je živa i uvijek će biti" Amine Lišančić, „Pouka" Merime Slatina i „Njivice" Haruna Mujkića.

Na kraju valja primijetiti da većina priča ima kritičan nivo gramatičke pismenosti, uključujući i prvonagrađenu priču. Ne mogu se tolerirati razni tip-feleri, sastavljena negacija i glagol, tačke odvojene od posljednje riječi u rečenici, neprimjereno ubacivanje neknjiževnog jezika, stavljanje crtica umjesto navodnika, i sl. U srednjim školama bi neki od nagrađenih radova dobili negativnu ocjenu. Pismenost i urednost teksta je stvar književnog bontona bez kojeg nema književnog teksta, a ni očuvanja jezika.
Vjerujemo kako će iduće godine Književna grada „Alija Izetbegović" okupiti desetine bosanskohercegovačkih pisaca, od onih afirmiranih, do onih koji na književnim konkursima provjeravaju kvalitet svoga teksta. Cilj je sačuvati i afirmirati bosanski jezik, u tuđinstvu, gdje je prirodno ugrožen, ali i u Bosni i Hercegovini gdje se drsko otimaju naša duhovna domaćinstva.

MUSTAFA

Autor: Indira Delić

"Bogati Mustafaga što što se ti nikada ne oženi?" Upita babo dedinog komšiju kada smo posljednji put bili kod njega u posjeti u selu kod Goražda.
Mustafa vitalan starac. Prosijed, sivih uredno potkresanih brkova.

Izboranog lica, djeluje mnogo stariji nego što stvarno jeste. Hrama na lijevu nogu, ostala kraća od teškog ranjavanja u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Mustafa jako povuče dim cigarete, zakašlja se, malo zašutje, zagleda se u daljinu i započe priču:

"Eh, draga djeco nerado se toga i sjećam, a kamoli da pričam. Ali eto kazat ću vam da znate. Imate i vi sad tu djecu, a vala pričajte kome got hoćete. Ponovo kratko zašutje, nekoliko puta kapcima sakri oči, zapali novu cigaretu i nastavi:

"U baba nas bijaše sedmero djece, nas četiri brata i tri sestre. Ja najstariiji i čim sam malo odrastao većina tereta pade na mene. Radio sam sve poljske poslove, i pomagao oko odgajanja braće i sestara. Završih samo četiri razreda škole, i dva razreda mekteba, babo ne dade dalje, kaže: 'Šta će ti škola od 'volike zemlje. Dosta je da se znaš potpisati i da znaš klanjati'

Dvije sestre, Rabija i Raza nisu ni išle u školu, babo ih ne htjede spremiti, Esma završila četiri k'o i ja, Rašid osmoljetku, a Osman i Hajrudin završili zanate u Saraj'vu.
Vrijeme prolazilo, a mi rasli. Ja stasah u pravog mladića pa počeh sa momcima iz sela ići po teferičima i sijelima. Za Bajram bijaše teferič u Rešetnici kod džamije. Kolo igra. U njemu stotinu djevojaka. Pogled mi se zaledi na Mejri, najmlađoj šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica.

Sačekam da kolo stane pa joj sa zebnjom priđem. Kažem joj nekoliko riječi, a ona kao da jedva dočeka i tako počesmo ašikovati. Do akšama ostadosmo zajedno i dogovorismo novi sastanak na teferiču za tri hevte na Vidikovcu.

Sutradan neko babi kazao da sam našao curu. Pita me koja je, a ja kazah. On planu, kaže: 'Od toliko cura ti naš'o Mehaginu šćer! Znaš li ti bolan kol'ko je on im'o čeljadi, šestero muške djece i tri šćeri. To je puka sirotinja namaš o'kle uzeti čaperka miraza. Zaboravi na tu curu.' Pogodiše me babine riječi i rekoh mu kako je poštena i vrijedna njihova porodica, a što će mi miraz pored ovolike naše zemlje. Bez obzira na njegove riječi ja smo dane brojim do teferiča na Vidikovcu. Dođe i taj dan. Ja se opremim, opremim kojna sedlenika i na teferič. A tamo Mejra. Nije u kolu, već ispod krošnje dozrele trešnje u hladu sjedi u društvu sestre i stare majke. Ustade kad me vidje, i onako rumena, zarumeni se još više. Meni srce zaigra u njedrima i učini mi se, a i sad mislim da nikada ništa nisam vidio ljepše.

Priđoh. Nazvah selam, majka i sestra odgovoriše, a Mejra se zbuni pa ne reče ništa. Sestra i majka se malo izmakoše a mi ostadosmo u hladu trešnje, ašikujući sve do samog akšama, dok je majka nije povela kući.

I sad kada prođem putem ispod trešnje kao da mi nož srce para. Trešnja ostarila kao i ja, a uspomene tako svježe. Kao od jučer. Ispod njene krošnje kovali smo planove i radovali se životu. Obećasmo da nećemo jedno drugo nikada napustiti. Sa teferiča svratih kod tetke na večeru, a odatle, iza jacije pravo Mejri pod pendžer. Kucnem, ona otvori kanat, a na onoj mjesečini još ljepše nego što je bila danas. Do kasno u noć ašikovasmo. Došao ja kući, pred sabah, mlađa braća i sestre spavaju, a ostali sjede uz ognjšte i piju kahvu.

Nazvah selam, niko ne odgovori osim majke, a babo je pogleda poprijeko. Pitam šta nije uredu, zašto šute? Babo započe: 'Rekoh li ti ja Mustafa da se okaniš one cure, a ti ništa. Nedam ti više konja da jašeš, a ni na teferiče nećeš više ići. Nema više ni novije čakšira ni košulja. Ja ti zagled'o Himzibegovu šćer, sa njim prič'o i on bi je rado dao u našu kuću,
stio najesen da idemo da je prosimo da te čeka do iza vojske, a ti k'o ćorav trčiš za dimijama Mehagine šćeri.' Ja se naslonuo na dovratnik pa sebi ne mogu da dođem, pomislih ko mu načas prije kaza da sam bio sa Mejrom.

Pođoh da čučnem, a majka mi prinese tronožac. I ja odlučih odgovoriti babu na njegove riječi pa kažem: Slušaj babo dvadeset i jednu godinu ti se nisam pritivriječio, slušao sam te i poštovao onako kako i dolikuje da dijete poštuje roditelja, i dalje ću te poštovati, ali nek znaš ovo: Neka za mene nema više konja sedlenika, nek' nema teferiča, nek' nema novih čakšira i košulja, ali da znaš babo da za mene nema ni cure osim Mejre, najmlađe
šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica. Babo nage fildžan i reče da mu se mičem s očiju.

Nije danima razgovarao sa mnom samo naređivao šta treba raditi. Kraj ljeta i teret poljskih radova teško se podnosio.

Nisam više išao na teferiče, Mejru sam vidio dva puta na Ustiprači kad smo prodavali kukuzuze. Poruke nam je prenosila moja najmlađa sestra Esma idući u školu. Sve poslove posmirih i u samu jesen dobih poziv u vojsku.

Rabiji babo našao priliku i udade je u preko njene volje u selo Kukavice kod Rogatice. Svima nam bijaše zao osim babu, što Rabiju odvedoše plačući.

Dođe vrijeme da pođem u vojsku. Po Esmi poručim Mejri kad voz polazi nebi li došla. Gledam na stanici i k'o da me sunce ogrija kad je vidjeh.

Uspjeli smo kratko prozboriti i dogovoriti se da me čeka. K'o da je sad gledam drži sestru ispod ruke, a krupne suze valjaju se niz rumene obraze. Odoh i nevratih se za godinu i po. Nisam joj pisao. Nije Mejra znala čitati, nije nikad išla u školu. Malo je koje žensko dijete u našim krajevima u taj vakat išlo u školu. Esma mi je pisala što bi joj Mejra rekla, a ja sam kratko odgovarao i pitao, plašeći se da pismo babu ne dođe u ruke.

Vratih se iz vojske i u akšam vozom dođoh na našu stanicu. Pomislim; idem Mejri pod pendžer, a mojima ću reći da sam došao jutarnjim vozom. Kucnem, pendžer se otvori, Mejrina sestra pita ko je? Iz mraka prozborih tiho; Salkan iz Spahovića, može li Mejra izaći na pendžer. Ona mi odgovori da ne može jer Mejra ima momka i neće da priča s drugim. Obuze me još veći žar i uvjerih se da Mejra zaista nije htjela drugog. Nasmijem se i kažem ko sam, a ona nestade. Malo zatim pojavi se Mejra, k'o gorska vila.
Eh da mi je bilo da joj ruku dotaknem, ali u taj vakat djevojci se nije moglo prići. Bez obzira na to ja svoje srce napunih pogledom i razgovorom sve do zore.

Rano dođoh kući, radosti nije bilo kraja zbog mog susreta sa porodicom. Pitam za novosti, a majka poče plakati, kaže: 'Hoće ti babo da uda Razu za Rabijina djevera,a ona nije rada. Naručio svatove uza hevtu, u petek koji prvi dođe.' Bi mi žao, a žao mi što se i babo nije promijenio prema svojoj djeci. Udade se Raza onako kako je babo htio.

Proljeće. Puno poslova, pa se ne može nigdje ni otići. Esma završila četiri razreda, ne ide dalje u školu pa ne može ni poruke Mejri prenositi. A babo k'o prije ne da spomenuti Mejru. Negdje u po ljeta kaže: 'Mislio sam najesen da vas obadvojicu oženim', misleći na Rašida i mene. Ja pomislih došao tobe pa će dozvoliti da uzmemo djevojke po želji, ali jok on po svom.

S Mejrom sam se tokom ljeta sretao nekoliko puta, kad bi nam vrijeme i mjesto dozvoljavali.
Podjesen babo oženi Rašida, zapravo udede ga. Dade ga naženistvo Halilovoj jedinici u Obradovića, bila starija od njega osam godina. Ja neću, kažem mu, neću nikoga do Mejru, a on neda pa neda.

Vrijeme prolazilo, druga dva brata odoše na zanat u Saraj'vo. Esma stasala u djevojku pa joj babo našao priliku kao i sestrama, ali ona pobježe za Hasana u Ustikolinu i živjela je daleko bolje od svojih sestara. Babo se naljutio dvije godine joj nije dao predase, a ruho joj nikada nesprmi.

Sada sam se s Mejrom viđao javno po teferičima i sijelima, nismo se više krili.
Prođoše godine, svi naši vršnjaci se poženili i poudali, a mi smo bili prozvani kao stari momak i djevojka. Osman i Hajrudin završili zanate i zaposlili se. Oženili koga su htjeli njima se babo nije petljao, zapravo nije ni mogao. Hajrudin uzeo ženu druge vjere. Babo kaže; 'taka mu sudbina.' A meni neda, stao mi na put sudbini. Tobe Ja Rabi miješa sa u Božije. Ne bilo ga stid, volio je dunjaluk i imetek. Isto k'o da je mislio da nikad neće leći na onaj tabut, i kad više od imetka neće imati koristi.

Pitah ga još jednom već u podmaklim godinama da dovedem Mejru, a on će: 'Šta si ćordis'o za tom starom usjeđelicom, da je valjala udala bi se davno, eno ima Himzibeg još jednu šćer pa bujrum.'

Kako bolan babo možeš da je nazoveš usjedjelicom, a mene čekala, zbog tebe ostarila i ostala neudata.

Majka smože snage pa ga zamoli: 'De Hasane tako ti Boga jedinog nek uzme tu devojku, vidiš li bolan ostat će nam sam.' 'Stara ne pitam te ništa i šuti ne petljaj mi se u planove', reče babo.

Odem Mejri pod pendžer, ali umjesto nje izađe snaha i kaže da više ne prilazim njihovoj kući i da oni neće da ih ja uznemiravam čitav život, još dodade: 'Ako hoćeš vodi je, ako nećeš ne dolazi više.' Sretim je na jednom teferiču, nikad je nisam vidio tužniju, plačući započe priču.

'Mustafa ja više ne mogu ovako. Otkad mi je majka umrla snahe mi nedaju mira, kažu da sam valjala udala bi se do sada, ama samo što me ne istjeraju iz rođene kuće. Nikada nisam imala momka do tebe, nikoga nisam voljela osim tebe i voljet ću te do smrti. Ali Mustafa ako me iko zaprosi ja se moram udati ili ću u Drinu skočiti.'

Nije prošlo ni tri hevte, Mejra se udade za nekog udovca sa petero djece negdje u selo kod Foče.
Za mene se svijet srušio, nade su nestale, a bol teška. Danima ni sa kim nisam govorio, niti jeo. Samo je majka tugovala zbog mene. Poslije nekog vramena riješim se zaposliti. Trabao sam i ranije, ali otac nije ni to dao.
Nisam mogao samovoljno u onaj vakat to je bilo nemoguće. Sramota je bilo bez očeve dozvale uraditi bilo šta važno.
Zaposlim se na željeznicu u Ustiprači. Po danu radim, a uveče idem u Goražde u večernju školu da završim osmoljetku.
Eh, kud se prije nezaposlih, uzeo bih Mejru, pa ako babo ne bi dao u kuću napustao bih ga kad bi bilo sto sramota.
Umrije mi majka i ostadoh sam sa ocem. Išao sam na posao, radio poljske radove i snalazio se kako znam.

Jednom mi babo Reče: 'Mustafa sine teb'o bi se oženiti. Vidiš teško nam je bez ženska u kući. Uzmi sine koga ti srce želi, a i ovo imanje ću sve tebi prepisati, vidiš sve se razišlo samo me ti paziš.' Štato zboriš babo pitam?
Kasno babo, kasno mi Izun dade. Moje srce više ne želi, a nemoj mi ni imanje prepisivati da se s braćom zavađam. I ne treba mi, da mi butum Bosnu daš džaba kad mi Mejru nedade.
Uzdahnu babo duboko i bolno uvidje u svojoj dubokoj starosti da mnogo pogriješio.
Dvije godine iza majčine smrti preseli i babo na ahiret.

U nas je običaj na dženazama da efendija pita: 'Hoćemo li mu halaliti?' Vala nikad nisam čuo da neko rođenom ocu ne halali. Ja mu halalih, a valja račune polagati pred Svevišnjim.

Dočekah i penziju na željeznici, šta bih da mi je nije danas. Ono mi babovo imanje ostalo gori u entitetu okupirano i oteto. Nisam smiran otići da ga obiđem, a kamoli da radim na njemu.

Mejru pred sami rat vidjeh u Foči na pijaci. Lice svehlo, a ispod šamije vire prosijedi pramenovi kose. Ali svejedno, ostale one crte lijepog lica pa mi u očima ista k'o prije trideset godina. Stadosmo i prozborismo, kaže: 'Mustafa ti bolji od mene, ne oženi se, a što bolan kako ćeš sam?' Slegoh ramenima i rekoh: kad nisam s tobom bolje i sam. Mejra vodi dječeka od sedam godina. Rodila sa onom udovcem, dala mu ime Mustafa. Prošetasmo Prijekom Čaršijom i rasadosno, nekako sa sjetom, rastadosmo se, baš kao
nekad prije ispod one tek dozrele trešnje.
Nikad više nisam vidio Mejru . Četnici je zajedno sa malim Mustafom zaklali i bacili u Drinu.
Kada sam to čuo naglas sam prozborio: Eh, babo, babo kud ćeš na onaj svijet?

(www.bosnjaci.net)