Slovo o najzapadnijoj džamiji bošnjačkoj: Šta je nama alem!?

Islamska zajednica Bošnjaka Seattle, država Washington, USA

Nema vremena , prostora, bogastva, siromaštva...koje bi stalo na put onima koji misle , podučavaju i grade. Svako ljudsko biće teži  duhovnom smiraju. Vjernici dobro znaju, gdje  je čovjek tu je i Bog. Oni koji traže u muzama spas imaće istu težnju, ali neće priznati. Tražiće riječi, spoticati se u svojim slabostima, misleći da su našli napokon mir. Tamo gdje su Bošnjaci tu je želja da im je  Bog bliži, a alem onakav na koji su navikli. Da podignu pogled u visinu i zaborave kako su istočno, zapadno, sjeverno, južno... od rodne grude. Za alem ne treba mnogo u početku, njega ne pravi masa izvana, njega pravi srce iznutra. Počinje ga sanjati onaj koji misli, skuplja rasute želje onaj koji podučava, a utemeljuje ga svojim rukama onaj koji gradi.

Piše: Nihad Krupić

U svoj ljudskoj uzdignutosti, istočno i zapadno, sjeverno i južno, duboko u sebi, najbliži iskonu, na svom i u svom, bez lažnog sjaja i umišljenosti, onoliko koliko nas sjećanje služi, rodni prag veže, duh obavezuje, dunjaluk dopušta...podignemo pogled prema nebu, od stope zemlje na kojoj stojimo, do zadnje linije horizonta koje okom dosegnuti možemo, zamislimo da je sve naše. Od već viđenog, doživljenog, slatkog, gorkog, radosnog, tragičnog... do nedavno za mnoge Bošnjake određenog Božijom voljom i sudbinom, daleko od domovine. Svjesni svoje prolaznosti, kao nikad prije osjetimo da se moramo vratiti sebi, i u sebe, i imati stalnu odrednicu naše duhovnosti, bijelu džamiju sa vitkim alemom, što iz nje izvire poput jablana, i da ih gledamo od prvog do zadnjeg pogleda na ovaj svijet.

Onaj što duboko ulazi u svrhu svog postojanja u svemu traži poruku. On zna, da ništa nije slučajno. Nema nevjernika, Nema onog koji se u životu barem jednom nije nadao i osjetio kako je malen, sitan i masa, koju valjaju poput gline, u kalupe, zidajući nešto što se zove moderno čovječanstvo.

Onaj koji podučava vraćanje iskonu, zna da je dunjaluk prolazan. I treba ga iskoristiti. Duhom oplemeniti. A Islam je uvijek svijetao. Bez mraka, živih boja. Otvoren, i kada mu razni proroci namjenjuju tamnice. I što je najvažnije raširenih ruku. Ne gubi nadu u čovjeka, i kada se on sam sebe zasiti, zastidi svog porijekla ili se izgubi u draži dunjaluka, ode od sebe ka drugima...

Onaj koji gradi pogleda u nebo visoko, pa onda okolo sebe. Široko. Dokle pejzaž dopušta. I na kraju unutar sebe. Prije nego bilo šta počne graditi, odredi stranu na koju će se ulaziti, gdje će biti prozori... I ako je alem više te kuće, ako je mihrab unutar nje... okreće ga Meki.

Vrijeme i prostor

Nema vremena, prostora, bogastva, siromaštva...koje bi stalo na put onima koji misle, podučavaju i grade. Svako ljudsko biće teži  duhovnom smiraju. Vjernici dobro znaju, gdje  je čovjek tu je i Bog. Oni koji traže u muzama spas imaće istu težnju, ali neće priznati. Tražiće riječi, spoticati se u svojim slabostima, misleći da su našli napokon mir. Tamo gdje su Bošnjaci tu je želja da im je je Bog bliži, a alem onakav na koji su navikli. Da podignu pogled u visinu i zaborave kako su istočno, zapadno, sjeverno, južno... od rodne grude. Za alem ne treba mnogo u početku, njega ne pravi masa izvana, njega pravi srce iznutra. Počinje ga sanjati onaj koji misli, skuplja rasute želje onaj koji podučava, a utemeljuje ga svojim rukama onaj koji gradi. Istina je da su Bošnjaci dugo tražili sebe, nisu bili prije, a ni sada, praktični Bogomoljci ali sigurno jesu uvijek bili Bogobojazni.

To Bošnjaci potvrdiše u Seattlu. Najzapadnije od Bosne što su ikad mislili da će živjeti. Preko hladnog Atlantika, širokog sjevernoameričkog kontinenta, do pacifičke obale. Gdje Zapad prelazi u Istok, „moderna" civilizacija u arhaičnu skupinu rasutih otoka, malih feuda, kmetovskih zajednica, najkaraće rečeno sluga tom velikom kontinentu.

Predsjednik

U snovima Prim Dr. Muhameda Saračevića predsjednika IZBW, Seattle, je krenula ideja za pravim bošnjačkim alemom. Uz najviše goste iz domovine, maja 2007, na centralnoj manifestaciji Susreta Bošnjaka Sjeverne Amerike postavljen je kamen temeljac. Nakon toga su ruke predsjednika bile građevinske, danima radeći sa drugim džematlijama na objektu. „Meni je Bog odredio da budem u Bosni kada je bilo najteže, u dijaspori  kada je najpotrebnije, i ako Bog da, ponovo nazad u domovini da nađem zadnje smiraje i zadovoljstvo kada je meni najdraže", riječi su predsjednika.

Imam

U safu  Abdulah ef. Polovine se skupilo srce vjernika u želji da im molitve budu obavljane kako su im djedovi stoljećima radili. Strpljivo je okupljao džematlije, svih uzrasta, i organizovao zajednicu na lagahan način, srcem i dušom, baš kako to rade pravi bošnjački imami, od kada je Islama u Bosni. Uz veliku pomoć svoje vrijedne hanume muallime Hatidže je od male skupine napravio snažan džemat. Cijenjen i omiljen ne samo u Seattlu nego i šire .

Graditelj

Ruke Ahmeta Kulage uspješnog građevinskog poduzetnika koji se nakon 12 godina američkog sna vraća u domovinu, krenuše praviti nešto posebno, sveto, što ne umire i nestaje sa nama, nego istinu zbori da će se uvijek naći u nas Bošnjaka dovoljno onih koji misle, podučavaju, grade i  svjedoče da nismo  izgubljeni i obezglavljeni. Ahmet Kulaga kaže:" Oni što su dolazili u Bosnu davno prije su gradili mahale i u svakoj džamiju, ja došao u novu državu sagradio modernu mahalu, nazvao je „Bosnian Gate"-Bosanska Vrata i na kraju završio svoju misija građenja u ovom dijelu svijeta sa najdražom kućom. Sada mogu nazad u domovinu, mirne duše i čistog srca".

Toliko je simbolike u bošnjačkoj džamiji iz Seattla, da se mora duboko uzdahnuti, zastati i shvatiti kako smo na najboljem putu da se riješimo svih zabluda, da nas kao vole jer smo željeli biti sve ono što ne trebamo. Imaginarni i izgubljeni u sopstvenim gradovima, sokacima, ognjištima. Bježali od sebe ka onima koji nam skidaju glave tako dugo, do onog dana dok nismo stisnuli sopstvenu glavu ispod pazuha, napokon uvidjevši sve zablude. Istina, ima još mnogo izgubljenih tjelesa, preko kojih smo na velikim iskušenja, ali...i opet ali, ipak smo se nazreli i poslije dugo vremena prepoznali sopstveno lice i čehru, bez maski prošlosti. Od maja 2007 godine, kada su svojim rukama za ovu džamiju postavili kamen temeljac, najviši u Islamskoj Zajednici BiH, Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić  i državi BiH dr. Haris Silajdžić  poslata je poruka čitavom svijetu da su Bošnjaci narod stvaranja i građenja a ne rušenja i da su ipak uvijek bili Bogobojazni.

Nakon samo godinu dana su se ukazali prvi zidovi, strop, kupole, balkoni, obrisi minareta i alema na njemu. Sve se je samo kazalo. Pobjeđena je daljina, progon, lutanje. Sagrađen je most u vjerničkim srcima. Bjelina džamijskih zidova, svjetlost odaja, tihi žamor vjerničkih molitvi će ovdje zauvijek izbrisati strah da ćemo se izgubiti i Bog nas zaboraviti.

Savršen krug vjernika

Na dalekom Pacifiku se zatvorio savršen krug. Od onog koji misli, podučava i gradi do dobrih džematlija. U historiji Bošnjaka Seattla će biti zapisana ova imena;

Džematski-Izvršni odbor:  Predsjednik Prim. Dr. Muhamed Saračević, sekretar Mahir Dizdar, imam Abdulah ef. Polovina, Sulejman Kunduklija, Džemo Kazić, Džemal Ćano, Muhko Velagić, Zaim Ugarak, Džanan Porča, Mirsad Tirak, Alem Ožegović, Behadil Adjemović, Emir Kovač, Elvir Murtić, Alija Šehović i Haris Sadžak (sada već povratnik U BiH).

Nadzorni odbor: Suvad Tanjo, Vahida Polovina, Selma Porča i Ermin Nezir i prijašnji član rah. Tajib Šeta.

Graditelji: Husein, Jusuf, Rijad, Azem, Edis, Tenzil, Nail, Muharem, Amil, Velija, Aziz P., Adin, Zulfo, Šefik, Kemal, Mehmed, Meho, Ibro, Muhamed, Ervin, Aydin, Ahmet-bey, Ahmet K., Muhamed S., Himzo, Nedzad, Sefer, Emir B. Emir K, Emir M. Velid, Džemo, Alen, Kenan, Alem, Mirsad P., Mirsad T. Suvad, Daut, Avdija, Refik, Nihad, Muhamed H. Mustapha, Alija S., Ramo, Muhamed P., Abdulah, Malik, Oktay, Shenol, Admir, Alija C., Sulejman, Samed, Izudin N., Izudin H., Zijad-Ziko, Miralem, Elvir, Behadil, Hazim, Elmedin, Haris S., Adis Z., Adis M., Abdulah-Dule, Sulejmen, Mirza, Atif, Muhamed D., Agan, Asim, Asim P., Ismir, Samir, Emir Ko. Meho O., Kareem, Hamza, Enes, Seid H., Mehdy, Emir Ma., Dino, Jasmin, Amar, Mahir, Kenan K., Aldin H., Aldin C., Rusmir, Rešad I., Rešad S., Adnan S., Damir, Ibro P., Alen Oz., Adem, Haris Su., Dževad-Djedo, Haris Se., Ruhi, Dedo, Fehim, Amir Ka., Ismet Ah., Ismet B., Derviš, Himzo Po., Faruk, Redžep, Ismail-Smajo, Ešref, Muharem K., Admir, Adis M. h.Nurudin...

Majke, hanume i sestre koji su hranile graditelje : Refija, Nura, Šahza, Hatidža, Mirsada, Sadeta, Indira, Amra F., Muniba, Vahida, Ramiza i Alma K., Ramiza P., Sevala K., Ševala B., Edisa, Ganiya, Ajša M., Ajša C., Ševala K., Sabina M., Zekira, Šefika A., Seida, Nisal, Esma, Hasiba, Esma H., Fatima, Fatima Dj., Picerija"Venecija", Sena, Mevla, Fahra, Dika, sestra Aslani, Adna i Alma T., Nura Z., Abida, Jasmina, Rabija, Ramiza H., Emsura, Emina H., Behija, sestra Hodžić...

Svi oni su srcem i dušom nanijetili dio svog imetka i slobodnog vremena da se, ako Bog da, već ovog Ramazana kandilji na minaretu ove džamije upale nakon samo dvije godine gradnje u jednom od najskupljih gradova svijeta.  Ako je neko izostavljen neka halali i oprosti, jer nije namjerno to učinjeno. Allah Dželle Šanuhu zna za njih i neće ih On zaboraviti, riječu su imama Abdulaha ef.Polovine.

18 maja 2009 godine, Seattle USA, najzapadnija džamija bošnjačka

 Plameni jezici

Dodatnu energiju gore nabrojanim su dali i neizbježni bacači trnja pod noge. Kada su mogli, onda, Božijem miljeniku Muhamedu alejhisselam, Pejgamberu, zašto ne bi i sada, onima koji slijede njegove poruke. „Gradite Božiju kuću gdje god dođete, pa ona bila poput ptičijeg gnijezda malena, jer to je jedna od Bogu najdražih stvari i On će vas posebno nagraditi za to". Nema mnogo  dugih i poganih jezika, ali su u svojoj histeriji veoma glasni. Preko njih Jedini uvijek stavlja svoj umnet na posljednja iskušenja. Kako je nas stvorio tako i njih. Mi smo Bogobojazni, oni nisu. Mi se okrećemo ramenu gdje sjede meleci. Oni nam pokušavaju zavrtati vratove i okretati glavu ramenu gdje se kriju šejtani. Mi stvaramo institucije, oni ih proklinju. Mi volimo hijerarhiju, red, moral, etiku i principe i čuvamo obraz prije svega. Oni glasno režu i laju. A karavane i dalje prolaze. Ako pokleknemo pred njima, nismo zaslužili oreol dunjalučkog uzdignuća. Dok god je oranica i plodnih njiva biće i žita ali i kukolja, lavova ali i hijena, svjetlosti ali i mraka, mjesta gdje se moli i gdje se proklinje. Zna se od kada je dunjaluka, na mjestu gdje ljudi odrede graditi molitveni hram, šejtani zaplaču, a kukolj, hijene i mrak se pretvori u prah najgore ljudske poganosti.

Poruka duhovnog uzdignuća

18 maja 2009. godine najzapadniji bošnjački Alem na ovom dunjaluku se ponosno digao i odgovorio: „Šta je nama Alem"? , na najljepši mogući način. Islamska Zajednica Bošnjaka iz grada Seattle u američkoj državi Washington, ne tako brojna ali jedna od najorganizovanijih u Sjevernoj Americi, punima srcem nam iz daljine poručuje da su preko alema zauvijek premostili svoje srce i tijelo, prošlost i sadašnjost, u boljoj i uzdignutijoj budućnosti onih koji nisu svojom voljom otišli iz rodnih ognjišta ali su svojom snagom odlučili da ne budu poraženi do kraja. Najdraži je svuda oko nas, a samo uzdignuti, strpljivi i dostojanstveni osjete svu slast Njegove nagrade. Zauvijek će se u gradu Seattlu izgovarati sa poštovanjem imena onih koji su učestvovali u gradnji ove džamije. Blago se njima na ovom i onom svijetu. Ljudski život je još uvijek kratak da bi svako mogao spoznati veličinu i odlučnost onih koji misle, podučavaju, grade i daju svoj imetak za produžavanje misije Islama i slobodnih muslimana, kako su nam ostavili u zavjet Muhamed alejhisselam i drugi pejgamberi alejhimusselam.