Saradnja Bošnjaka Kosova sa institucijama BiH
Izlaganje Ćerima Bajramija na Forumu Bošnjaka Kosova, Priština, 10. 05. 2009.
Dame i gospodo,
Dozvolite mi na početku da Vas sve poselamim i pozdravim, uz moju zahvalnost organizatoru ovog skupa - Forumu Bošnjaka Kosova, koji mi je omogućio izlaganje po ovoj, veoma važnoj, temi za naš bošnjački narod na Kosovu.
Govoriti o saradnji Bošnjaka Kosova sa matičnom državom Bosnom i Hercegovinom, odnosno sa matičnim narodom, jeste značajna tema. Međutim, po faktičkim pokazateljima možda bi adekvatnija prva riječ ove teme bila - nesaradnja.
Na početku želim da iznesem malo podataka i podsjetim da Bošnjaci na Kosovu egzistiraju kao narod vjekovima, u najvećem procentu na prostorima prizrenske opštine, poslije koje slijede dragaška, pećka, mitrovačka, prištinska i istočka opština.
Njihov broj se optimalno kreće oko 50 hiljada, dok je broj iseljenih uoči i poslije rata na Kosovu najmanje još toliki. U ovoj drugoj kategoriji, podrazumijevaju se i pripadnici bošnjačkog naroda koji su privremeno napustili Kosovo. Dok je trajno iseljenih najviše iz Prištine, Mitrovice, Peći i Dragaša, a među njima, nažalost, nalaze se i bošnjački univerzitetski profesori i mnogi intelektualci. Da napomeno da je bošnjačko govorno područje na Kosovu realno veće za približno još 10 hiljada duša.
Svih ovih godina nije prestala ni ekonomska migracija ka zapadnim zemljama, kojoj na ruku idu i teška ekonomska situacija i nezapošljenost, čime su posebno pogođeni pripadnici bošnjačke zajednice.
Poznato je da su u vrijeme SFRJ Bošnjaci na Kosovu bili priznat narod po imenu Muslimani kao i njihovi sunarodnici na ostalim prostorima bivše države, ali bez etničkog imena i zasebnih nacionalnih institucija.
Raspadom SFRJ, i srbijansko-crnogorskom agresijom na BiH, srbijanski režim je Bošnjake Kosova bukvalno sveo na vjersku skupinu, a nacionalističko-politički krugovi iz Beograda su legalizovali podjele bošnjačkog naroda na Bošnjake i Gorance.
Uz sve to ovdašnji Bošnjaci su bili izloženi nasrtajima na svoj identitet i sa drugih strana, u posljednje vrijeme i iz bugarskih krugova.
Prestankom Miloševićeve okupacije Kosova, uz velike žrtve albanskog naroda i uz pomoć međunarodne zajednice, stvorene su nove realnosti u kojima smo i mi Bošnjaci dobili priliku za svoju afirmaciju.
Ovdje trebamo naglasiti da je u novim okolnostima od strane političkih i nacionalnih faktora većinskog albanskog naroda pokazano razumijevanje za potrebu bošnjačke nacionalne afirmacije.
U novonastalim prilikama Bošnjaci su, između ostalog, pokrenuli i nastavu na bosanskom jeziku, 1999. godine. Tada su uvezeni prvi udžbenici iz Sarajeva. Nastava se sada nesmetamo odvija u osnovnim i srednjim školama za oko šest-sedam hiljada učenika.
Međutim, svih ovih godina našu nastavu prati hronični nedostatak potrebnih udžbenika i lektire, kao i manjak kadrova za njeno kvalitetno izvođenje.
Jedan od najvećih problema ove nastave je bio i ostao - ograničen izbor studiranja na bosanskom jeziku samo na tri - četiri smjera na dva fakulteta na Kosovu.
Ovaj nedostatak Bošnjaci su djelimično kompenzirali osloncem na univerzitetske centre u BiH, gdje im je početkom 2000-tih omogućeno studiranje!
Međutim, unazad nekoliko godina u Bosni se ovdašnji studenti tretiraju kao strani državljani, pa je njihovo studiranje otežano.
U međuvremenu, u Ustavnom okviru i Ustavu Kosova koji je rezultat plana Martija Ahtisarija, Bošnjacima je priznat status nacionalne zajednice, a bosanski jezik je spomenut u Ustavu, dok je u opštinama u kojima Bošnjaci žive, predviđena i službena upotreba bosanskog jezika... Od posebnih prava koja su specifična za manjinske zajednice, valja spomenuti i tri rezervisana mjesta u Parlamentu, dok su izabrani predstavnici bošnjačke zajednice zastupljeni i u Vladi Kosova, kao i u vlasti na lokalnim nivoima u nekoliko opština.
Ovdašnji Bošnjaci djelimično imaju i svoja sredstva informisanja. Zastupljeni su u programu javnog servisa RTK, imaju i par radija, imali su, ali, - nažalost - više nemaju, i svoje listove i revije na bosanskom jeziku: magazin "Alem", a ranije i list "Kosovski Avaz", kao i reviju "Selam" i godišnjake Takvim i "Bošnjački vidici" (izašao u jednom broju), te dječji list "Đulistan". Ovi štampani mediji su prestali sa izlaženjem zbog slabe donatorske potpore!
Bošnjaci na Kosovu također preko svojih udruženja//NVO-a redovno održavaju tribine, na kojima raspravljaju o svojim kolektivnim problemima...
Sve ovo što smo naprijed spomenuli, tiče se načelnog političko-pravnog okvira u kojima egzistira bošnjačka zajednica na Kosovu...
S druge strane, implementacija bošnjačkih prava u život jeste proces, koji se u mnogim sferama, a posebno u službenoj upotrebi bosanskog jezika, još ne sprovodi u zadovoljavajućoj mjeri..
U svemu tome, izuzev rijetkih nastojanja pojedinaca, nažalost, nismo imali pravu podršku iz Bosne i Hercegovine! U procesu nacionalne afirmacije bošnjačkog naroda na Kosovu nije bilo oslonca na institucije BiH, odnosno na matični bošnjački narod.
Najkraće, koliko god Bošnjaci Kosova upučivali primjedbe za neostvarena obećanja na adrese vlasti Kosova i međunarodne zajednice, ili na svoje predstavničko nejedinstvo i slabu nacionalnu svijest, institucionalne saradnje sa BiH gotovo da uopšte nije bilo, pa se ne može govoriti ni o njenim slabim tačkama!
Jedini opipljivi pokazatelj jeste uvoz udžbenika iz Sarajeva za iniciranu nastavu na bosanskom jeziku 1999. godine, koji je djelimično još jednom ponovljen u školskoj 2002/2003. godini!
Kad smo kod pozitivnih primjera saradnje, trebamo svakako da istaknemo da smo imali i nekoliko prilika da nas na Kosovu posjete viđeniji naučni i kulturni radnici iz matičnog naroda, da ovdje održe predavanja, ili pak da uzmu učešće na okruglim stolovima koje su organizirale NVO Bošnjaka Kosova. Također smo imali i povremene zijarete renomiranih alima IZ BiH, najviše džematima na području prizrenskog Odbora IZ Kosova.
Treba ipak spomenuti da je u posljednje vrijeme zabilježen pomak oko kontakata nekih fakulteta sa prostora BiH i predavača na smjerovima na bosanskom jeziku ispred Edukativnog fakulteta u Prizrenu, a nekih kontakata je bilo i od profesora menadžmenta fakulteta u Peći.
Mislimo da je ovdje mjesto da oko nedovoljne saradnje Bošnjaka Kosova s BiH, postavimo dva principijelna pitanja:
1. Postoji li igdje na svijetu manjinski narod koji sebi može da priušti luksuz neoslanjanja na matični narod koji je pritom jedan od tri konstitutivna naroda u jedinoj svojoj državi?
Mogu li to, naime, sebi dopustiti čak i mnogo brojnije i organiziranije manjinske grupe, koje se pritom ne suočavaju sa setom problema kao što je slučaj sa Bošnjacima Kosova ?
2. Može li biti govora o nacionalno svjesnoj matici i iskrenosti namjera njenih političkih i drugih predstavnika, ako nedovoljno vode računa o stanju i prilikama u kojima se nalaze svi pripadnici bošnjačke nacije, bez obzira da li žive u BiH ili van nje ?
Jedini ograničavajući svebošnjački objektivni faktor leži u činjenici bosanske državne krize, odnosno u nemogućnosti dogovora triju konstituvnih naroda, zbog protivljenja predstavnika srpskog naroda da se prizna država Kosovo, odnosno da se odnosi koji su predmetom naše teme, podignu na nivo normalnih međudržavnih veza.
Svi ostali razlozi dosadašnjeg nezadovoljavajućeg stepena saradnje Bošnjaka Kosova i institucija matičnog naroda u BiH, nalaze se na našoj - bošnjačkoj strani.
Više puta smo potencirali, ali da ponovimo - da je poslijeratna afirmacija Bošnjaka na Kosovu, a pogotovo njen glavni zamajac - inicirana nastava na bosanskom jeziku, od strane nas koji smo u tom procesu aktivno učestvovali - zamišljena tako što će se konstantno oslanjati na podršku obrazovnih institucija Bošnjaka u BiH !
U tom pravcu učinjen je prvi ključni iskorak - spomenuta doprema udžbenika iz Sarajeva, koji su dali smisao i sadržaj obrazovnoj tranziciji, jer bi bez tih udžbenika, odnosno sadržaja u njima, samo promjena imena nastave ličila na običnu farsu.
Da dodamo da su te knjige, pored toga što su godinama korišćene u nastavi, poslužile i kao "urnek" za izradu školskih programa, posebno za nacionalnu grupu predmeta.
Da ovdje istaknemo i veoma dobar primjer, koji govori o mogućnostima dobre saradnje, kad je tokom isporuke udžbenika pružena prava podrška i pomoć od strane Ministarstva obrazovanja Federacije BiH, i ministra prof. dr. Fahrudina Rizvanbegovića, uz saglasnost tadašnjeg bošnjačkog političkog vrha, na čelu sa rahmetli Izetbegovićem i dr. Silajdžićem.
Uzeli smo primjer nastave na bosanskom jeziku jer je ona bila i jeste lakmus papir bošnjačke nacionalne afirmacije, s jedne strane, a s druge - bila je i ostaje glavni pokazatelj naših veza sa matičnim narodom u BiH.
Gdje je u ovom procesu, nastao propust ?
Po meni, prekid tih odnosa ja nastao u vrijeme početka izrade novih školskih Planova i programa na Kosovu, tako što se nije zatražio angažman stručnih konsultanata iz BiH!
Drugi veliki propust je učinjen od strane Ministarstva obrazovanja Vlade Kosova, odnosno od tamo angažiranih Bošnjaka, što nisu animirali učešće bošnjačkih kvalifikovanih autora iz BiH na konkursima za izradu udžbenika na bosanskom jeziku, tako da imamo paradoks - imali smo konkurse, a nemamo ponuđene tekstove udžbenika!
U nizu propusta, svakako spada i neadekvatna institucionalna saradnja oko angažmana gostujučih profesora na fakultetskim smjerovima, te gotovo nikakva legalna podrška bošnjačkim studentima s Kosova u Sarajevu.
Pored nepostojanja saradnje u oblasti obrazovanja, ne postoje kontakti ni u kulturnoj sferi, nema distribucije bh. medija na bosanskom jeziku na Kosovu, čak je odnedavno prekinuta i isporuka listova i časopisa pretežno islamske tematike...
Jedan od propusta koji se često zanemaruje, jeste slaba zastupljenost Bošnjaka Kosova u naučnim djelima bh. bošnjačkih autora iz historiografije i lingvistike.
Jedino što funkcioniše jesu lični kontakti pojedinaca s Kosova sa viđenijim bošnjačkim intelektualcima u BiH, kao i prisustvo bošnjačke problematike u nekim renomiranim bh. štampanim medijima na bosanskom jeziku, ili na svebošnjačkim internet stranicama, prezentirane od strane nas nekolicine autora s Kosova. A, kad smo već kod medija, da kažemo da su također na programu RTK na bosanskom jeziku često prisutne i teme iz BiH ...
Nedavno je ponovo pokrenuto pitanje nesaradnje kosovskih Bošnjaka s BiH od strane bošnjačkih intelektualaca prof. dr. Mehmeda Mete, dr. Raima Bajramija, g. Ćemailja Smailjija i moje malenkosti, a tvz. "politika oslonca na svoje snage", ocijenjena kao jedan od ključnih političkih promašaja na putu realizacije bošnjačkog nacionalnog pitanja.
Inicirana je i bošnjačka delegacija za vizitu BiH, u kojoj su bili predstavnici iz političkog i NVO sektora, kao i nezavisni intelektualci. Vizita je za sada, nažalost, odložena, zbog neslaganja oko sastava delegacije, izraženog prije svega od strane političkih predstavnika.
Ova inicijativa i razgovori su pokrenuti s ciljem animiranja saradnje i traženja pomoći nastavi na bosanskom jeziku, uz poboljšanje statusa naših studenata, kao i apela bošnjačkim političkim čelnicima da se u aktuelnim ustavnim reformama založe da briga za Bošnjake van BiH postane ustavna kategorija bosanske države...
Pri kraju, smatramo da se ne može osporiti fakat da su za slabu saradnju odgovorni oni koji su bili u prilici da je uspostave, a to su, prije svih - politički faktori Bošnjaka Kosova, kao i oni u BiH.
A za sam kraj, ostavili smo jedan veliki problem, koji zahtjeva hitno rješavanje. Riječ je o višegodišnjem onemogućavanju putovanja Bošnjaka i ostalih Kosovara u BiH sa kosovskim putnim ispravama. Ovaj problem je naročito izražen u kontekstu naše želje za povećanjem broja naših studenata u BiH.
Zato izražavamo veliku nadu da će BiH što prije priznati kosovske putne isprave, kao prijelaznu fazu do što skorijeg priznanja Kosova.
Na kraju, mišljenja smo da se od nas sa ovog skupa najmanje očekuje da još jednom jasno ukažemo bošnjačkoj javnosti, bošnjačkim političkim dužnosnicima na Kosovu i u BiH, kosovskoj i bh. vladi, na krupni dosadašnji propust nesaradnje, te da uputimo apel na nužnost uspostavljanja neophodnih institucionalnih veza između Bošnjaka Kosova i BiH, odnosno Kosova i Bosne i Hercegovine.
Zahvaljujem na pažnji i vašem iskazanom saburu!
Ćerim Bajrami