BiH: Da li je moguć unutarnji dogovor bez svjedoka?

Zagovaranje «odlaska stranaca» se danas i iz Banja Luke i iz Beograda sinhronizovano nudi kao put ka istinskom dogovoru u Bosni i Hercegovini. Kakvo mjesto u ovakvoj logici ima konstatno negiranje genocida i izbjegavanje suočenja sa zločinačkom prošlošću po cjelokupnu budućnost odnosa na Balkanu?

Krajem aprila je u glavnom gradu Sjedinjenih Država ministar inostranih poslova Srbije Vuk Jeremić, nakon što ga je odbila primiti državna sekretarka Hilary Clinton, slatkorječivo je urednicima Washington Timesa ( 23. april, 2009.) objašnjavao kako je on, ustvari, došao da administraciji predsjednika Baracka Obame objasni da 'njegova zemlja nije poput one Srbije Slobodana Miloševića.'

A ta Srbija Slobodana Miloševića je upravo ona s kojom je administracija muža današnje državne sekretarke Hillary, Billa Clintona, u dva navrata ratovala. Prvo u Bosni i Hercegovini gdje je okončala rat 1995. godine u kome je Srbija izdašno pomagala svoje "ugrožene sunarodnjake", a potom i na Kosovu 1999. gdje je, opet, Srbija zločine na Kosovu pravdala zaštitom svojih «ugroženih» sunarodnjaka. 

S velikim optimizmom Jeremić je došao da Amerikancima poruči kako se njegova zemlja suštinski promijenila. O eventualnim problemima na Balkanu Vuk zbori: 'Mislim da je moguće naći kompromis: pronaći kompromis u Bosni, pronaći kompromis u slučaju Kosova, posebno u kontekstu EU integracije cijelog regiona. Sada, to je malo komplicirano, jer, cijeli ovaj proces neće ići brzo kao što se mi nadamo.' Jeremić, na čije je istupe u Washington Timesu proteklih dana bilo mnogo reagiranja, posebice u Bosni i Hercegovini, naglasio je u kratkom video zapisu razgovora (http://www.washingtontimes.com) sa urednicima ove novine, kako sve "nas" dugoročno vode isti motivi. 'Moramo priznati i poštovati razlike jedni drugih,'  i u infantilnom smijehu je zaključio: 'Mislim da mi to možemo!'

Razumni momci

'Sada, s ciljem da to postignemo moramo otpočeti razgovarati.  Već duže vremena, jedni s drugima nismo razgovarali. Želimo razgovarati i zato sam ja ovdje!' A, potom je Vuk Jeremić, žaleći se svojim sugovornicima, povišenim tonom osuo: 'Znate, mi nismo Milošević! Mi smo razumni momci! Želimo sjesti i naći rješenje. Ne želimo ni na koga pucati, mi ne mrzimo nikoga, ne želimo nikoga da ugnjetavamo... Spremni smo razmišljati na jedan originalni način kada je u pitanju pronalazak rješenja... Ali, znate, problem je.... (ponovno s osmjehom), mnogo ljudi koristi zastarjeli set pitanja (pokazujući rukama) kada u pitanje dođe Srbija. O Srbiji razmišljaju na drugačiji način... A mi smo sada jedna veoma drugačija zemlja!'

Potom je srbijanski šef diplomatije za ovaj list izjavio još jedan set prijedloga s kojima je došao u Washington, a najzvučniji su bili o potrebi da se u Bosni uspostavi prava vlast, a ne da njom vlada, kako je to Jeremić sročio, vicekralj, aludirajući na Visokog predstavnika međunarodne zajednice. Slatkorječivi Jeremić kao da je u Washington stigao sa blic-političke obuke iz Banja Luke, ravno od starijeg instruktora Milorada Dodika koji već duže vrijeme zaziva odlazak stranaca i prepuštanje da se u Bosni i Hercegovini domaći političari dogovore.

Teza o strancima kao kočničarima Bosne

Svoje iznesene teze Jeremić je po povratku u Srbiju pokušavao opravdati navodnim dobrim namjerama, međutim, imajući u vidu stanje na terenu i konstantno blokiranje kapaciteta države Bosne i Hercegovine koje dolazi iz Republike Srpske, te prešutnu potporu koju ova politika dobija od Srbije - zemlje potpisnika Dejtonskog sporazuma, svakako da je simptomatičan ovakav zaokret proklamovane "nove srpske" politke prema Bosni i Hercegovini. Na prvi pogled insistiranje na odlasku starnaca kao glavne prepreke napretku i dogovoru dugoročno izgleda kao obećavajući kurs. Ova retorika mami i međunarodne zvaničnike, posebice Evropljane, međutim, u modusu u kojem se nudi i sa politikom koja to u pozadini prati - ovakav kurs samo razočaravajuće dokazuje da se suštinska promjena u Srbiji nije desila i da će ovu zemlju, prvenstveno zbog izbjegavanja suočenja sa prošlošću, mračni duhovi te prošlosti još zadugo proganjati.

Za Jeremića je "bizarno" i "nelogično" da 'jedan protektorat Ujedinjenih Nacija kojim upravlja vicekralj.' Možda je ova njegova procjena i realno opravdana, ali nelogičnom je čini naredna Jeremićova tvrdnja po kojoj u Bosni situacija nije tako opasna kako 'neke zapadne zemlje ukazuju posljednjih mjeseci.'

A šta je razlog ovoj Jeremićevoj (ne)logici  i kucanju na vrata nove Američke administracije? Suočena sa surovom realnošću stvarnog, a vjerovatno i skorog (pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu) potpunog pravnog gubitka Kosova, Srbija kao da nagovještava ponovno aktueliziranja Bosne kako bi se cjenkala sa međunarodnom zajednicom, posebice sa Sjedinjenim Državama. Informacije iz viših krugova američke administracije govore da je Jermića Clintonova odbila primiti zbog nedovoljne saradnje Srbije u izgradnji kapaciteta Kosova u oblasti prava, policije i carine. Umjesto toga sastao se sa njenim zamjenikom James Steinbergom.

Zabrinutost zbog negiranja GENOCIDA

Po svemu sudeći, uz sve probleme koje Srbiju pritišću u odnosu sa Sjedinjenim Državama, izgleda da je na ovaj pokušaj diplomatskog manevra ponajviše utjecala jedna ranija rasprava koja je početkom aprila ove godine održana u Washingtonu. Naime, 2. aprila, 2009. godine u sklopu sve izvjensijih priprema američke administracije za izravniji angažman na Balkanu, posebice u Bosni i Hercegovini održana je rasprava Helsinške komisije Kongresa Sjedinjenih Američkih Država o stanju u regionu zapadnog Balkana. U raspravi je mnogo pažnje posvećeno Bosni i Hercegovini. U diplomatskim krugovima ova rasprava se smatra nekom vrstom političkih preporuka najvišem zakonodavnom tijelu SAD-a, a pored članova komisije, kongresmena Alcee L. Hastingsa, kopresjedavajućeg, Christopher H. Smitha, rangiranog manjinskog člana, Robert B. Aderholta, člana komisije, učestvovali su i gosti panelisti: lord Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik u BiH, Ivo Banac, profesor historije na Yaleu, Ivana Howard iz Nacionalne zaklade za demokratiju i James Lyon iz Savjeta za demokratizaciju politike.

Posebice su bila interesantna svjedočenja Lorda Ashdowna i Christopera Smitha koji su izrazili zbarinutost zbog kontinuiranih nastojanja, prvenstveno negiranja genocida i zločina počinjenih u proteklom periodu, kako u Republici Srpskoj, tako i u susjednoj Srbiji. U ovom kontekstu Jeremićevi su istupi odlična potvrda zabrinutosti nekih visokih američkih dužnosnika, kao što je to kongresmen Smith:

"Kako sam u ovo pitanje bio umiješan i prije nego što je Bosna bila dio konflikta, sjećam se posjete Vukovaru, nekoliko sedmica prije nego što je pao i potom sastanka sa Slobodanom Miloševićem koji je poricao da je Srbija uopće umiješana u sukob, a lično smo vidjeli kako MIG-ovi lete nebom," , ukazao je kongresmen Smith. Posebna zabrinutost Smitha, ipak, tiče se negiranja genocida u Srebrenici, te danas sve prisutnija propaganda u javnosti Srbije i RS-a koja za cilj ima izjednačavanje krivice i odgovornosti: "Međutim, briga koja mene trenutno zaokuplja jeste da postoji - slično negatorima holokausta - pokret koji negira genocid u Srebrenici. Nedavno sam na internetu satima čitao smeće promovirano od nekih - teško je reći o kome se radi - da se Srebrenica nikada nije dogodila!"

Islamska zajednica: bosansko samosavladavanje

Rasprava Helsinške komisije dotakla se i politike Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini za koju je izraženo visoko poštovanje i divljenje «samosvladavanjem bosanske muslimanske populacije pred činjenicom da je nad njima izvršen genocid.» Stoga je, kongresmen Smith od Lorda Ashdowna zatražio poseban osvrt na islam u Bosni i vrh Islamske zajednice: «Bio sam prije dvije godine s reisom Cerićem na komemoraciji onima koji su bili brutalno izmasakrirani u Srebrenici, u, tzv., UN zaštićenoj zoni i još jednom bio zadivljen njegovom uzdržanošću i smislom za zaključivanje. Znate, forma islama u koju on vjeruje tako strastveno, ne isključuje druge i, zaista, ja iskreno vjerujem da je on model kojega treba podražavati budući da je uradio tako divan posao. Pregledavajući neko internet smeće koje se bavi Srebrenicom ugledao sam sliku predsjednika Clintona - tada već bivšeg predsjednika koji je tada, 2003., bio u Srebrenici. Ispod slike piše "ovo se nije dogodilo", a tu je i reis Cerić koji stoji pored predsjednika Clintona, kao što sam i ja stajao prije dvije godine na ceremoniji komemoracije. Dakle, vrlo sam zabrinut da bi negator, koji uzrokuje ozbiljne posljedice u stvarnome svijetu, mogao negativno utjecati i odvesti do - bilo mi je drago da od vas čujem da mislite da neće biti povratka sukobima, ali bi mogao dovesti do vrlo nezgodnih stvari. Ako biste govorili o tome, svome pogledu na reisa Cerića, ako biste govorili o tome i potom o reformi ustava. Kao i svi članovi ove komisije, ja pasionirano vjerujem da mi, znate, tragamo za Bosnom koja je u dejtonskom limbu. Jednostavno - znate, ti zakonodavci imaju moć, ali su toliko ograničeni pravilima da ne mogu pisati zakone. Mi trebamo reformu ustava. Mi vas trebamo - jer da bi se demokratija istinski uspostavila, oni treba da pišu svoje zakone. Mala manjina može uložiti prigovor i tako ubiti sve reforme koje ta predivna zemlja treba. Zbog toga bi bilo dobro, ako biste mogli govoriti o reformi ustava, ali i o reisu Ceriću, poslu koji je uradio i možda o cijelom pitanju negiranja stravičnih događaja koji su se odigrali u Srebrenici,» uputio je svoje pitanje kongresmen Smith.

Koban efekt «negiranja Genocida»

Zahvalivši se kongresmenu Smithu, ovu opasnu pojavu Ashdown je ovako pojasnio: «Zaista ste načeli dva važna pitanja. Najprije, opšte je poznata činjenica da svugdje postoje negatori, ali su oni uobičajeno manjina. Ipak, moram reći da ste apsolutno upravu identificirajući koban efekt takve prakse na one koji su patili tokom rata. Bilo je mračnih djela na svim stranama, ali nijedno od njih nije bilo u razmjerama Srebrenice ili drugih zločina nad muslimanskom zajednicom, izvršenih većinom, ali ne i jedino od strane Srba... Zločine su činile i druge strane. Međutim, mislim da mi je moj stari prijatelj Cliff Bond, koga vidim da sjedi iza vas, običavao reći da je 80% ratnih zločina počinjeno od strane Srba. Ipak, to nije razlog da se okrivi cjelokupna srpska nacija. Oni su, doista, velika nacija, i ljudi ih iz mnogo razloga smatraju pokretačima Balkana. Međutim, to je prošlost i mi je moramo priznati. Dakle, ja se slažem s vašom zabrinutošću po tom pitanju. U vezi Srebrenice, gospodine predsjedavajući, nadam se da ne mislite da se narušava tema ukoliko odam poštovanje Vladi Sjedinjenih Država. Jedna od stvari koje sam uradio i na koju sam lično ponosan nije bila dio mojih dužnosti, ali sam u to čvrsto vjerovao - bio je rad s ambasadorom Cliffom Bondom i Vladom Sjedinjenih Država koja je bila iznimno darežljiva omogućivši izgradnju memorijalnog mezarja sa svojih 8.000 potencijalnih grobnih mjesta. Lično sam uvjeren da je to iznimno lijepa gesta i da će to biti mjesto koje će ljudi posjećivati i podsjećati se, kako više nikada ne bi bilo genocida," odgovorio je u svom svjedočenju Lord Ashdown nastavivši govor o ustavnoj reformi kao krucijalnoj stvari u Bosni i Hercegovini za koju je neophodan direktniji američki angažman.

Zavjera protiv Srba?

Znakovita su i Ashdownova upozorenja o upotrebi Bosne i Hercegovine u globalnoj propagandi simpatizera al-Qaidine ideologije. Dakako, ova propaganda je višeslojna. Po istoj matrici po kojoj al-Qaida zloupotrebljava bosanski rat za propagiranje i opravdavanje svojih ciljeva, ovaj link koristi i srpska propaganda koja za cilj ima negiranje genocida, relativiziranje i zaborav zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Očiti primjer ovog trenda je pomama naslova tzv. «ugledih autora» i «eksperata» koji se u posljednje vrijeme reklamiraju u nekim srbijanskim magazinima, a čije su osnovne revizionističke teze tipa: zavjera i demonizacija Srba, pristrasno izvještavanje na štetu Srba, te međunarodna urota i osveta protiv Srba.

Po povratku iz Sjedinjenih Država Jeremić je nastavio odbranu svojih stavova pravdajući ih istinskim zalaganjem Srbije za punim suverenitetom Bosne i Hercegovine. Jeremića je ipak razotkrio njegov banjalučki instruktor Milorad Dodik i to na njemu svojstven, krajnje providan i neotesan način, pokazavši koliko ga je Washingtonsko svjedočenje pogodilo: 'Kada bi sada uspostavili islamski kalifat u Bosni i Hercegovini, to opet ne bi bilo dovoljno da neki bošnjački, a pogotovo islamski vjerski funkcioneri, prihvate da Srbi, Hrvati i ostali, imaju neka prava, osim da budu sirotinja raja. Ne bi ih spriječilo ni da zloupotrebljavaju žrtve u BiH,' požalio se Dodik u svojoj kolumni u  Glasu srpske  (30. april, 2009) dodavši kako ‘Srbi i Hrvati nisu pristajali da budu kolateralna šteta nečije izgradnje mostova prema islamskom svijetu (Vidi Ashdownovo svjedočenje!). Nisu pristali da se takvi mostovi za vrijeme rata grade preko mudžahedina i uspjeli su odbraniti svoje pravo na postojanje u BiH.'

Trebaju li se Bošnjaci izviniti Beogradu?

Promoviranje «odlaska stranaca» sa Balkana i poziv na rješavanje unutarnjih problema u Bosni i Hercegovini internim dogovorom bila bi privlačna parola da novija povjest ovih prostora pamti ijednu uspješnu realizaciju ovakvog pristupa koja nije rezultirala štetom i opresijom onih koji ne pripadaju srpskom nacionu. Otuda i razumijevanje potrebe za međunarodnim elementom koji će biti garant da se na Balkanu neće ponoviti genocid, kao što se desio nad Bošnjacima u Srebrenici. S druge strane, opet, priča o internom dogovoru (bez međunarodnih svjedoka) nije koherentna ako se nastavlja praksa zapostavljanja obaveza priznanja zločina genocida i odgovornosti, te istovremeno promovira njihovo relativiziranje.

Ipak, jedan od najopasnijih faktora koji se u posljednje vrijeme uključio kao glavna poluga relativiziranja srpskih zločina i odgovornosti, a domaće je - sarajevske - produkcije,  jeste forsiranje ideje, odnosno poziva na ZABORAV. O ovom trendu dovoljno je pročitati i pogledati uratke bosanskih novinarskih mankruta kako ih nedavno (doduše u jednini) nazva jedan ugledni bh publicista. O tome da se ovoj vojsci srbofiličara pridružuje i bh kulturna elita govore i nedavne izjave Dine Mustafića, direktora sarajevskog MESS-a, u intervjuu za beogradski NIN (23. april, 2009) u kome kontekstualizirajući Jaspersa na Balkanu izjavljuje: «Svi smo krivi, svi smo - na ovaj ili onaj način - u gadarijama kroz koje smo prošli imali udjela. Međutim, najgore je to što, nakon svega, ovdje i danas postoji bolesno takmičenje - ko je kome nanio više zla. Kao da je važno da li je u nekom ratu bilo 100 ili 200 hiljada ubijenih...»

Na ovakve izjave ne treba se zgražavati, već postaviti logično pitanje: šta je slijedeće!? Trebaju li se Bosanci općenito, a Bošnjaci konkretno pokupiti i pravo na Dedinje, izviniti se Srbiji što su preživjeli i doživjeli najveći zločin kreiran, konstuiran i upravljan upravo s tog mjesta. «Mi Bošnjaci jesmo slabi, ali nismo glupi! Mi razumijemo šta nam se događa, mi znamo i možemo čak i podnijeti neku dozu nepravde koja nam se čini, ali ne možemo podnijeti neistinu. Mi nikad nećemo prihvatiti neistinu!» reče nedavno reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić, za kojeg u saslušanju Helsinškog kongresa upravo jedan od sudionika izjavi kako je «zadivljen njegovom uzdržanošću i smislom za zaključivanje.» S obzirom da potpredsjednik Sjedinjenih Država Joseph Biden uskoro dolazi u posjetu regionu, i da se od njegove posjete Beogradu očekuju pozitivni pomaci u odnosu Srbije i SAD-a, biće interesantno šta će se Bidenu, velikom borcu za pravdu u Srebrenici, kazati u Beogradu o zvaničnom priznanju i obilježavanju 11. jula kao Dana sjećanja na najveći zločin u Evropi nakon Holokausta nad Jevrejima.

Ashdown: Bosna je Zapadu most sa islamskim svijetom

Svjedočeći o situaciji u Bosni i Hercegovini, Lord Ashdown je kako u Washingtonu, tako nedavno i u Londonu pred Domom lordova govorio o Bosni kao mostu sa islamskim svijetom.

"U pogledu reisa Cerića, moje je mišljenje da nema dovoljno mostova između nas i šireg islamskog svijeta. Međutim, bosanski muslimani su evropski muslimani - ne nova generacija: 400 godina u kontinuitetu. Veliki čovjek - Alija Izetbegović je znao reći: "Ja sam musliman i ja sam Evropljanin i ne vidim kontradikciju između tog dvoga." Znam da je to mišljenje i reisa Cerića. I ja sam bio zadivljen samosvladavanjem bosanske muslimanske populacije pred činjenicom da je nad njima izvršen genocid. Smatram da oni mogu odigrati za nas veoma važnu ulogu mosta s islamskim svijetom, s obzirom na njihovo razumijevanje i mogućnost da objasne islamskom svijetu realnost naših zapadnih vrijednosti - onih koje bih ja zvao evropskim, ali su, u suštini, vrlo šire vrijednosti - i da nam, također, objasne vrijednosti islama. Dakle, smatram da se ovdje ima odigrati vrlo važna strateška uloga. Znate, i da smo dopustili da Bosna bude rascjepkana, šta bi to govorilo o širem strateškom nastojanju koje nam je potrebno kako bismo uspostavili prisne kontakte s islamskim svijetom i došli do većeg stepena razumijevanja.»

Upozorenje Zapadu

Banjalučka saga (a sada i beogradska) o navodnoj mogućnosti unutrašnjeg dogovora i "strancima kao kočničarima" (što realno stanje u BiH opovrgava iz dana u dan) s jedne, i politika blokiranja svakog vida napretka i jačanja državnih kapaciteta, s druge strane, njenim stalnim vezivanjem sa gorućim problemom Srbije, Kosovom, jeste upravo upozorenje Zapadu kako su na Balkanu još uvijek sve karte na stolu.

Korištenje veze «El-Kaida i Bosna»

Ashdown je svoje slušateljstvo upozorio i na jednu raširenu zloupotrebu Bosne: "Nije slučajno, kongresmene, kada gledamo propagandu al-Qaide da se skupa s Jerusalemom spominje i Bosna i Hercegovina i genocid u Srebrenici. To je dio njihove argumentacije. Ako se pobrinemo za ovaj problem, naročito pod liderstvom Sjedinjenih Država, to će poslati poruku islamskom svijetu da mi nismo predatori islama, već da smo spremni trošiti naš novac i riskirati živote svojih vojnika kako bi muslimani od toga imali koristi."

Od koga uče gospodari bh medijskog prostora?

Teza sadržana u geslu da su za svu krv prolivenu na Balkanu, od koje je najviše bošnjačke, u zadnjih dvadeset godina krivi nacionalizmi, tj. nacionalisti sa svih strana. Ovakav redukovani pristup nacionalizmu (inače pozitivnoj pojavi evropske moderne koja ju je kao takva i omogućila u današnjem obliku) danas je silovito forsirana platforma tzv. lijevih političkih opcija u Bosni i Hercegovini.  Istina tzv. ljevičarski i jugonostalgičarski krugovi su kadrovski potpuno zagospodarili bh medijskim prostorom, ali im za njegovo održavanje, uz  podršku po osnovu zaštite sloboda medija koju dobijaju od međunarodnih instanci, ogromnu «pomoć» ka kretanju i aktueliziranju «jugosovenskog» duha upravo nude obavještajni centri Beograda. Ponovni pokušaj, sada u novom ruhu demokratske Srbije, jeste dominacija regionom Balkana, još uvijek živa (i promovirana!) Ćosićeva obamana o Srbima kao nasljednicima Osmanlija, po matrici da je lijek za sve ex-jugoslovneske prostore upravo ukidanje prefiksa 'ex' i aktueliziranje «jugoslovenskog» duha i kulturnog modela.

Mr. Mirnes Kovač