“Kompletan” imam – efendija

Perfektan, tj, savršen imam, naprosto ne postoji. Jer, oni koji ga pripremaju, također, su nesavršeni.

Na čemu bi, pri pripremanju imama - hatiba, trebalo biti težište? Na znanju iz tumačenja Kur'ana, hadisa, na modernim interpretacijama, klasičnim disciplinama, na duhovnom profilu, imametskim vještinama, formiranju karaktera, razvijanju oratorskih sposobnosti?

Kako će medresa ili viša srodna obrazovna institucija na najbolji način iskoristiti vrijeme koje kandidati provode u njima, najmanje zavisi od kandidata samih. Za većinu njih rješenje je da se kandidatu ponudi od svega spomenutog ponešto. A možda je dobro da se kandidatu jasno dadne do znanja da znanje nije samo sebi svrha, da se u školama obavlja školovanje, i da sticanje obrazovanja tek treba da uslijedi. Neko je nekada rekao otprilike ovo: "Sada kada sam završio školovanje, mogu se posvetiti obrazovanju."

Ja bih, malo u šali, malo u zbilji, ponudio ovakav opis savršenog imama. Teoretski bi svaki džemat poželio imati takvog kandidata.

"Da nije stariji od 26 godina i da ima 30 godina radnog iskustva. Da je odlučan lider i da slijedi volju svoga dzemata. Da sluša Rijaset i da je lojalan Džamijskom odboru, muftiji i glavnom imamu. Da je visok, nizak, mršav, punačak, da je, naravno, zgodan i privlačan, sa jednim plavim okom, a sa drugim smeđe boje. Da mu je kosa  na razdjeljak, da je počešljan i da uvijek na glavi ima ili ahmediju ili barem francuzicu.

Zatim, da je briljantan svjetovni intelektualac i produhovljen teolog,  ponizan sugovornik, vatren predavač i da ima lijep glas. Da ima velike ambicije u radu sa omladinom i da istovremeno sve svoje vrijeme provodi sa starijim džematlijama. Da dnevno telefonom pozove barem 15 članova džemata, da neke po potrebi posjeti i da je u narodu stalno prisutan radi da've. Isto tako, potrebno je da ima mobilni i da je uvijek u kancelariji u slučaju da neko iznenada dođe da posjeti džamiju ili da se učlani..."

Jasno Vam je šta želim reći.

U radu sa imamima kao glavni imam, opazio sam da najbolji imami nisu uvijek žive enciklopedije vjerskog znanja, prije su to ličnosti snažnog morala, prefinjenog karaktera i smisla za komunikaciju. Greška, a možda i grijeh je kada islamski edukatori misle da će duhovna dimenzija biti upotpunjena sama od sebe tokom sticanja znanja. Mnogi talentirani učenici i studenti, željom nastavnika, postanu u tolikoj mjeri preokupirani akademskim uspjehom da im i ono malo duhovnosti stečene kod kuće počinje vidno slabiti. Znanja o vjeri bez duhovne komponente su najgore vrste znanja. Zato je Gazi Husrev-beg bio u pravu kada je, kako se navodi, naložio da se u njegovoj medresi ima obaviti zajednički zikir jednom sedmično. I ne samo to, to što je pored medrese sagardio hanikah, najbolje govori koliko je veliki dobrotvor vodio računa o duhovnoj komponenti. A i sam je bio tarikatski orijentiran. Nije onda neobično što je iza sebe ostavio tolike hajrate, koji se i dan-danas koriste. Osim hanikaha. On se ne koristi u svrhu za koju je namijenjen. A njegova halvetijska tekija, koliko mi je poznato,  pretvorena je u Areoplan kafanu. Ispada da se više ne koristi upravo ono što formira duhovni profil kandidata.

Medresa i FIN ne treba da oštre samo intelektualni um. Ako se, usto, studenti ne budu učili da žive vjerno i da svoj identitet traže u Poslaniku i njegovoj misiji, uzalud će biti sva stečena znanja. A to neće biti moguće bez duhovnog razvoja ličnosti. A njega opet neće biti bez duhovnog mentora. Nije džaba rečeno da je kod svršenika medrese najteže pobijediti kruti racionalizam. Tako je bilo kada sam ja bio učenik medrese. Možda se je u ovih 30 godina stanje popravilo.

Ako imam ne pokazuje psihičku stabilnost i duhovnu zrelost, džematlije će to brzo otkriti  i dolazak u džamiju čitavih porodica, i ako se održi, biće na granici formalnog.

Jesmo li blizu kraja svijeta, je li Sudnji dan tu pred nama?

Ovako me je putem emaila nedavno upitao jedan moj džematlija?

A ovako sam mu putem emaila odgovorio.

"Pokušaću Ti odgovoriti na način kako je nas Poslanik a.s. odgovorio jednom beduinu, koji je došao za vrijeme džuma-namaza, stao na džamijska vrata i i podviknuo:

-Kada će biti Sudnji dan, Muhammede?

Mene, evo, do danas još niko ne upita kada će biti Sudnji dan. Ovaj beduin je bolji od nas. Ko danas razmišlja o Sudnjem danu? Sva se priča svodi na ono što smo kupili, pojeli, obukli i sl.

Poslanik a.s. nije odmah odgovorio. Beduin je ponovio pitanje. Zatim je i po treći put upitao. Potom se pojavio melek Džebrail i kazao:

- Odgovori mu!

Poslanik a.s. se potom obratio beduinu:

-Šta si pripremio za taj dan?

I mi treba da se zapitamo šta smo za taj dan pripremili. Beduin, koji je iz pustinje stigao i bos i neodjeven i usto neobrazovan odgovara kratko i jasno:

- Ljubav prema Tebi, Muhamede, meni je dosta.

Ovaj beduin nije znao čak kako ni namaz da obavi, te je s praga džamijskoga pitao.

Potom će h. Ebu Bekr upitati:

- Šta je ovo, ja Resulallah?

A Poslanik će odgovoriti:

- Osoba će biti proživljena sa onim koga je voljela.

Šta učimo iz ovog razgovora?

Učimo da nam je farz voljeti Poslanika a.s. više od vlastite djece, žene, muža, brata, sestre...

Ko može danas u našim džematima reći da voli Poslanika više od djece.

I sam sebe pitam:

- Volim li Poslanika a.s više od svojih kćerki, žene, unuka, zeta...?

Ali, ja barem znam neke mubarek ljude koji Poslanika vole više od svega na svijetu. Takve ljude treba upoznati i njih slijediti.

Ne recite da takvi ne postoje danas. Evlije - Allahovi štićenici, uvijek su postojali i danas su tu među nama, samo ih treba otkriti.

Zamolimo Svevišnjeg da pronađemo Njegove prijatelje, da ih upoznamo, slijedimo i od njih učimo na putu do cilja. Da i mi budemo jedni od iskrenih robova, da oćutimo miris i osjetimo ljubav prema Poslaniku a.s. kako bismo zaslužili njegovo zauzimanje (šefa'at) na Sudnjem danu."

Ako naš imam - efendija bude na nižem nivou od ovog beduina, onda nas ne treba iznenaditi ako u svom radu ne bude uspješan, jer imamski je poziv prije svega misija, koju mi samo nastavljamo, a započeo ju je upravo naš voljeni Poslanik a.s. Imamska služba jeste naporna i odgovorna, ali je i najčasnija. Imam je u poslaničkoj misiji.

Kakve hutbe slušamo?

Jedan od razloga zašto u džamijama širom BiH i dijaspori džematlije izlaze poslije farz-namaza može ležati i u činjenici da jedva čekaju da iskoče iz džamijskoga prostora poslije hutbe koja ih nije dirnula, oduševila niti zaintrigirala. Kako može impresionirati nekoga imam-hatib koji je lišen razvijenog vjerskog impulsa.

Prije izvjesnog vremena obratio mi se jedan džematlija, vozač kamiona, i evo kako je tekao razgovor:

Jesi li ti glavni imam?

Da, jesam!

Možeš li im prenijeti nešto od mene?

Kome?

Pa svojim imamima!

Kaži!

Reci svojim imamima da me petkom na džumama za vrijeme hutbe ne omalovažavaju i da se prema meni počnu odnositi ozbiljno.

Da krenemo sa pretpostavkom da je ovaj džematlija u pravu. Ako je u pravu, onda imami zaista moraju znati šta je to što džematlija želi čuti petkom. Zahtjev je da imam zna šta je to što našeg džematliju interesira pa da kur'anske poruke ‘navodi' na te teme, a ne da vazi o onom što njega lično kao imama zanima. Moja analiza Poslanikovih hutbi i njegove retorike sugerira tri stvari na koje imami trebaju obratiti pažnju, ne da bi bili impresivniji, već zanimljiviji i uvjerljiviji. Njaveći je problem što su mnogi imami opčinjeni željom da džematliju trenutno impresioniraju.

Prije svega, naše hutbe moraju biti kazivane u formi dijaloga. Tokom pripremanja za slijedeću hutbu uvijek moramo imati na umu ono što naš džematlija očekuje da čuje i da mu se posvetimo ozbiljno. Da retorički postavljamo njegova pitanja, njegove probleme, dileme, brige i sl.

Drugo, naš je primjer naš Poslanik a.s. u svemu pa i u držanju hutbe. On se nije ustručavao da bude posve jasan, direktan i jezgrovit, čak i onda kada je ovakav način govora mogao nekoga od prisutnih prozvati. Nije mu želja bila da džematliju proziva, ali ako se je neko osjetio prozvanim nakon što mu je istina bila saopćena, vrijedilo je. Ukratko, treba da nam je važnije da ne povrijedimo Kur'an, nego da ne povrijedimo ljude.

I treće, način na koji je Poslanik a.s. držao hutbu bio je neponovljiv. Upotrebljavao je gotovo sve stilske figure koje oratora čine da ga se mora slušati: hiperbola, metafora, alegorija, parabola, čak i sarkazam. Njegovi su opisi bili sugestivni, citiranja Kur'ani Kerima kreativna a poučni primjeri nezaboravni.

Ukoliko nam hutbe počnu ličiti na Poslanikove a.s., naše džematlije će nesumnjivo biti zainteresiraniji, skloniji i podložniji da prihvate naša uvjeravanja, a možda se kući vrate i impresionirani.

Dr. Senad Agić