Bošnjaci u Turskoj nisu Srbi muslimani
Model ponašanja da sve što vrijedi to je srpsko, a sve drugo je izmišljeno i nepostojeće, kamen je oko nogu države Srbije u njenim pokušajima da uhvati priključak sa ostatkom savremenog svijeta. Zvanično, Srbija se deklariše za evro-atlanske integracije, ulazak u Evropsku uniju i poštivanje svih ljudskih i manjinskih prava. Međutim, potezi koje vlasti u Beogradu povlače dovode u sumnju iskrenost ovih namjera.
Bošnjaci i bosanski jezik na Balkanu su autohtoni dugi niz vijekova. To je aksiom koji se ne dokazuje. Jednostavno, to je tako i svaka priča na tu temu, koja osporava Bošnjake i bosanski jezik, tendenciozna je i zlonamjerna. Međutim, u srbijanskoj javnosti, malo-malo pa se zabaci mamac za nacionaliste i ekstremiste koji u fokus stavlja ovu temu. Najsvježiji primjer takvog tendencioznog i zlonamjernoj iznošenja neistina u javnost je izjava Dragana Milosavljevića, predsjednika Udruženja srpsko-turskog prijateljstva, da u Turskoj živi devet miliona Srba, a u samom Istanbulu tri miliona.
Na prvi pogled u ovoj izjavi nema ništa sporno, međutim način na koji Milosavljević objašnjava postojanje Srba u Turskoj je na ivici zdravog razuma. Milosavljević u tekstu objavljenom u dnevniku „Press" d 05. aprila 2009. godine, između ostalog, kaže: „Ti ljudi su apsolutno svesni svog porekla, sa neverovatnim ponosom to ističu, smatrajući sebe počastvovanim zbog toga što su im koreni u Srbiji! Pazite, nekima od njih su preci još pre 300, pa i 400 godina naselili te prostore, ali oni i dan-danas govore srpski i svako od njih zna koje je prezime porodica nosila i koja je krsna slava kuće bila... Za ovdašnje vlasti ti ljudi nikada nisu bili smatrani srpskim iseljenicima zbog dogme da su Srbi samo oni pravoslavne vere... Zato što je to i dalje tabu tema i jeretičko pitanje, danas i imamo naciju Bošnjaka. Možda bi i karta Hrvatske danas bila drastično drugačija da je dozvoljeno izjasniti se kao Srbin katolik... Razgovarao sam sa ljudima koji potenciraju da su iz „Aski Srbistana", što u prevodu znači „Stare Srbije". Pitam ih znaju li odakle su tačno poreklom, a oni uglas iz Skoplja."
Ovaj čovjek, koji se predstavlja kao Srbin, koji je „prijatelj" drugih naroda, pa i u Srbiji institucionalno omraženog turskog naroda, i koji je na čelu jednog takvog udruženja, u ovoj svojoj izjavi nipodaštava sve na Balkanu što nije srpsko.
Za njega je Skoplje u Srbiji, a ne u Makedoniji. U Hrvatskoj ne žive Hrvati već Srbi katolici, a Bošnjaci su izmišljen narod. Ova njegova izjava dala je povoda raznim nacionalističkim i neonacističkim udruženjima u Srbiji da na internet forumima nadugačko i naširoko raspravljaju i objašnjavaju nebesko porijeklo Srba i da nipodaštavaju sve druge narode. Sve me ovo podsjeća na ne tako davnu prošlost krajem dvadesetog vijeka, kada su slične, pa čak i benignije izjave zapalile balkansko bure baruta i izazvale krvavi rat koji je u svom epilogu imao stravični genocid u Srebrenici i strijeljanje preko osam hiljada Bošnjaka.
Mitologija kao državna politika
Koji su motivi za davanje ovakvih izjava? Gdje su korijeni ovakvog genocidnog promišljanja? Zbog čega se nacionalizam u Srbiji non-stop podgrijava, nekada na tišoj, a nekada na jačoj vatri? Kome je to u interesu?
Kompletno državno ustrojstvo u Srbiji zasnovano je na mitomaniji i narodnim pjesmama koje su pjevali slijepi guslari, koji iz tehničkih razloga nisu bili u stanju da vide stvarnost i istinu koja ih okružuje, pa su pjevali napamet. Njegošev „Gorski vijenac", Andrićeva „Na Drini ćuprija", Garašaninovo „Načertanje", razni ustavi - vidovdanski i oktroisani, Memorandum SANU i ovaj posljednji Ustav Republike Srbije jesu dokumenti, pisani tragovi i korijeni iz kojih se crpi legitimitet za nacionalizam i rasizam u Srbiji. Nijedna vlast u Srbiji od 1912. godine i odlaska Osmanske imperije sa ovog dijela Balkana nije imala snage, ili nije htjela, da se uhvati u koštac i da se izbori protiv ove pošasti, već naprotiv, svi su nacionalizam i nipodaštavanje drugih naroda u većoj ili manjoj mjeri njegovali.
Model ponašanja da sve što vrijedi to je srpsko, a sve drugo je izmišljeno i nepostojeće, kamen je oko nogu države Srbije u njenim pokušajima da uhvati priključak sa ostatkom savremenog svijeta.
Zvanično, Srbija se deklariše za evro-atlanske integracije, ulazak u Evropsku uniju i poštivanje svih ljudskih i manjinskih prava. Međutim, potezi koje vlasti u Beogradu povlače dovode u sumnju iskrenost ovih namjera.
Zakoni u službi diskriminacije
Donošenje Zakona protiv diskriminacije u Srbiji je diglo neviđenu medijsku buku. Mnogim organizacijama i institucijama je zasmetalo to što će po odredbama ovog Zakona svi koji su do sada institucionalno diskriminisani u Srbiji dobiti svoja prava. U fokusu javnosti su bila prava homoseksualaca, međutim pobuna protiv donošenja Zakona je, u stvari, bila usmjerena protiv davanja prava nacionalnim manjinama i vjerskim organizacijama. Za ove prilike je iskorištena i Vladina organizacija na čelu sa Zilkićem i Jusufspahićima, da bi dala legitimitet objašnjenju kako je u Srbiji nepotreban Zakon protiv diskriminacije, jer u Srbiji „sve funkcioniše na najbolji mogući način".
Da je diskriminacija u Srbiji institucionalizovana, primjer je i nacrt Zakona koji je predložilo Ministarstvo za dijasporu. U članu 3. stav 1. i 2. prijedloga ovog zakona piše:
„1) izraz „dijaspora" i „pripadnik dijaspore" obuhvata: iseljenike, državljane Republike Srbije koji žive u inostranstvu i pripadnike srpskog naroda koji žive u inostranstvu, a nisu državljani Republike Srbije, nezavisno od toga da li su strani državljani ili apatridi, ako Srbiju doživljavaju kao maticu;
2) izraz „Srbiju doživljavaju kao maticu" označava upotrebu, učenje, čuvanje i negovanje srpskog jezika i ćiriličkog pisma, čuvanje i negovanje srpskog kulturnog, etničkog, jezičkog i verskog identiteta."
Prema prijedlogu ovog zakona, građani koji nisu Srbi, koji ne govore srpski jezik, ne njeguju ćirilično pismo i srpski vjerski identitet - ne mogu Srbiju da doživljavaju kao maticu, iako su im korijeni sa prostora koji danas zauzima Srbija. Preko 30% stanovnika u Srbiji nisu Srbi, ali je Srbija njihova domovina, njihova matica, jer njihovi korijeni i porodično stablo datiraju stotinama godina u prošlost ovih prostora. Oni ne govore srpski jezik već mađarski, albanski, bosanski, romski ili neki drugi jezik. Pravoslavlje nije njihova vjera, već katoličanstvo, islam, judaizam ili neka druga, ali „Srbiju ne mogu doživjeti kao maticu" ukoliko odu da žive u inostranstvo, osim naravno ukoliko ne počnu da se vladaju po preporukama iz stava 2. ovog člana.
Sama država svojim zakonima ne dozvoljava građanima koji nisu Srbi da Srbiju dožive kao svoju, pa i posljednji Ustav kaže da je Srbija država srpskog naroda...
A što se tiče onih devet miliona građana koji vode porijeklo sa ovih prostora, a žive u Turskoj, oni su uglavnom Bošnjaci i govore bosanski jezik. Bošnjaci su narod koji je najviše stradao u dvadesetom vijeku i ima ih višestruko više u rasijanju nego na Zapadnom Balkanu, odakle i potiču njihovi korijeni. Raspadom Osmanskog carstva i okupacijom prostora od Orizara u Makedoniji, preko Prizrena i Sandžaka, pa sve do Cazina, a kasnije i raspadom SFRJ, Bošnjaci su najviše izgubili i pod naletima raznih nacionalizama, ubistava, pritisaka i etničkih čišćenja, spašavajući živote, raselili su se širom planete, ali nikada ne zaboravljaju svoje korijene, porijeklo i geografski prostor sa kojeg potiču, kako god da se taj prostor danas zove i koliko god da ga država čini.
Nermin Gicić