Povodom najave zijareta BiH: Kosovski Bošnjaci i Bosna

Neki bošnjački zvaničnici na Kosovu po koji put istaknu da mimo Bosne i Hercegovine najviše institucionalna prava imaju Bošnjaci na Kosovu.

Ako se uzme u obzir ono što je u ovom pravcu poslije 1999. godine ostvareno, kao i relativno zadovoljavajući položaj bošnjačke manjine u ustavno-zakonskim okvirima, moglo bi se konstatovati da su ove tvrdnje djelimično tačne.

Naime, uvođenje nastave na bosanskom jeziku 1999. godine (tada - a u znatnom broju i sada - sa udžbenicima iz BiH), spominjanje bosanskog jezika u ustavu Kosova i njegovo priznanje kao zvaničnog u onim opštinama gdje Bošnjaci žive, zastupljenost (kao i drugih manjina) u parlamentu Kosova preko sistema rezervisanih mjesta... jesu neki od opipljivih rezultata koji govore u prilog spomenutog institucionalnog života bošnjačkog naroda na Kosovu.

Također, većina usvojenih zakona iz paketa Plana g. Martija Ahtisarija jesu pravno-politički pokazatelji prava manjinskih zajednica (ovaj termin sve je više u opticaju), ali će samo njihova implementacija biti jedino mjerilo Bošnjacima, Turcima, Romima... i ostalima, o iskrenosti namjera većinskog albanskog naroda i institucija Kosova.

U ovom kontekstu, mnoga od ovih zacrtanih i obećanih prava u praksi su još uvijek sporna, ili je faza njihove implementacije tek u začetku.

A da bi se ova prava efektivno sprovela u život, odnosno da bi se izvršila korekcija ka boljem onoga što je u ustavu, zakonima i propisima manjkavo, pored volje većinskog albanskog naroda i spremnosti institucija, bitna su još najmanje tri faktora.

Prvi je jedinstvo (ili kako neki vole da kažu - koherentnost) u zahtjevima, prvenstveno od strane bošnjačkih političkih predstavnika, ali i NVO sektora, kao i podrška nezavisnih bošnjačkih intelektulaca i eksperata.

Drugi faktor je - kontinuirana podrška međunarodne zajednice koja je u znatnoj mjeri involvirana na Kosovu, gdje ima i određene ingerencije i nadležnosti (Eulex), po spomenutom Ahtisarijevom paketu.

Treći, jako važan faktor - koji je inače cijelo ovo poslijeratno vrijeme uglavnom bio zapostavljen - jeste podrška institucija BiH bošnjačkoj manjini na Kosovu.

Razlog ove zapostavljenosti jednim dijelom se nalazi i u prvom kazanom faktoru, tj. - on je posljedica nejedinstva bošnjačke zajednice na Kosovu, najviše njenog političkog segmenta, koji nije na adekvatan način tražio moguću institucionalnu podršku iz BiH. Ne treba, naravno, zanemariti ni fakat slabe zainteresiranosti bošnjačkih faktora u BiH za svoje sunarodnike na Kosovu, bez obzira na težak položaj i prilike u kojima se Bošnjaci u BiH nalaze...

U ovom pravcu, neki od viđenijih bošnjačkih intelektualaca među ovim narodom na Kosovu, poput dr. Raima Bajramija, smatraju da se bošnjački čelnici u BiH trebaju jasno odrediti po pitanju Bošnjaka Kosova, a prof. dr. Mehmed Meta misli da je oslonac na institucije BiH ključni u daljnoj implementaciji iniciranog bošnjačkog nacionalnog projekta na Kosovu.

Autor ovih redaka je također u više prilika pisao i javno ukazivao na pogubnost „ideje" „oslonca na svoje snage" (pogotovo u obrazovanju na bosanskom jeziku na Kosovu), što je kod nekih bošnjačkih krugova iz politike, medija i NVO sektora bio „program rada" u poslijeratnom periodu.

S ovim u vezi, dr. Raim Bajrami je prije par dana, u kontaktima sa bošnjačkim viđenijim ljudima i političkim čelnicima istakao da je krajnje vrijeme da se konstatuje da je bošnjačka politika „oslonca na svoje snage" doživjela fijasko na Kosovu, te da se s tom pretpostavkom krene u iniciranje razgovora sa bošnjačkim i bosanskim državnim, političkim, obrazovnim, kulturnim i vjerskim institucijama u BiH, s ciljem pomoći matične bošnjačke države svojim sunarodnicima na Kosovu u svim sferama, a posebno u obrazovanju, kao i u posljednjim godinama jako izraženom problemu (ne)priznavanja kosovskih putnih isprava od strane države BiH, a u ovom kontekstu i nepriznanja Kosova poslije proglašenja nezavisnosti.

Poznato je, naime, da su mnogi Bošnjaci s Kosova na ovaj ili onaj način vezani za BiH odnosno za Sarajevo: poveći broj studenata Bošnjaka s Kosova studira na sarajevskom univerzitetu, ima porodica koje su odvojene - jedan dio živi u BiH drugi na Kosovu, itd.
Svima njima je potreban normalan prelazak preko graničnih prijelaza BiH, inače onemogućen za ljude koji posjeduju kosovska dokumenta, za razliku, recimo, od Crne Gore koja je priznala Kosovo, a njegova dokumenta je priznala poodavno.

Već smo više puta pisali, ali da ponovimo, da je obrazovanje temelj opstanka svakog naroda, a posebno bošnjačkog, što naročito važi za Bošnjake na Kosovu. U ovom kontekstu, i dalje su evidentni brojni problemi u nastavi na bosanskom jeziku, a među njima su najveći - nedostatak udžbenika i lektire i nepostojanje fakulteta na bosanskom jeziku na Kosovu (sem dva-tri smjera na dva fakulteta u Prizrenu i Peći), pa je samim tim prirodna destinacija za studiranje bošnjačkih visokoškolaca - Sarajevo.

Međutim, iako je neposredno poslije rata na Kosovu broj visokoškolaca koji su pohrlili u glavni grad BiH bio relativno zadovoljavajući, posljednjih godina on je sveden na minimum, zbog toga što su pooštreni uslovi upisa bošnjačkih studenata s Kosova, koji su tretirani kao strani državljani, pa su samim tim povećani i troškovi studiranja. Dodatni njihov problem je bio i ostao spomenuto onemogućavanje putovanja s kosovskim dokumentima.

O nepostojanju saradnje između Ministarstava obrazovanja u BiH (na nivou Federacije i

Kantona) i Kosova, po pitanju pomoći nastavi na bosanskom jeziku, već smo ranije pisali.

Bošnjacima Kosova također nedostaju sredstva informisanja, a mediji na bosanskom jeziku iz BiH ne distribuiraju se ni u štampanoj ni u elektronskoj verziji (TV programi) na Kosovu.

Isto tako, kulturne saradnje gotovo da nema, sem posjeta viđenijih intelektualaca i nekih renomiranih alima Bošnjacima Kosova (najviše Prizrenu, zahvaljujući inicijativama NVO sektora i vezama pojedinaca).

Na primjer, krajem prošle godine su iz BiH, kontaktima NVO „Merak" iz Donjeg Ljubinja, Prizren, najavljeni „Sarajevski dani kulture u Prizrenu", na kojima bi uzele učešće nekoliko kulturnih institucija, međutim ta manifestacija je i dalje samo - u fazi ideje...

Iako je unazad nekoliko godina više puta najavljivan, nije došlo ni do zijareta reisa Mustafe ef. Cerića Islamskoj zajednici Kosova, odnosno ovdašnjim Bošnjacima ...

Međutim, da bi se sva ova i ostala nagomilana pitanja mogla pokrenuti na adekvatan način, a buduća saradnja tekla kroz definisani institucionalni okvir, veoma je važno da se u iniciranim ustavnim reformama u BiH bošnjački dužnosnici u BiH striktno založe da pomoć i briga o svim Bošnjacima van BiH postane ustavna kategorija jedine bošnjačke države na Balkanu. Samim tim, država BiH bi preuzela dio svojih obaveza koje joj svakako i po svim relevantnim međunarodnim konvencijama pripadaju.

U međuvremenu, bez obzira na ove pravne nedostatke, ne bi trebalo dalje odlagati moguće oblike pomoći Bošnjacima na Kosovu od strane institucija BiH, a posebno od tamošnjih bošnjačkih čelnika, jer bi svako opravdanje za negativan odgovor bilo pogubno za podizanje nivoa institucionalnog života bošnjačke zajednice na Kosovu.

Kad ovo kažemo, naravno da ne gajimo iluzije da će samo pomoć i podrška iz BiH riješiti sva goruća pitanja Bošnjaka Kosova, međutim, nesporno je da će im ona dati - tako potrebni - novi pozitivni zamajac.

Samim tim, svi oni koji tvrde da Bosna, ovakva kakva jeste, ne može pomoći ni sebi samoj - nisu u pravu, jer su zahtjevi Bošnjaka s Kosova takvi da ne prelaze realne okvire, uzimajući u obzir i tešku ekonomsku situaciju u BiH, koja ipak nije tolika da se ne može pružiti pomoć svojim sunarodnicima na Kosovu. Primjera radi, riječ je o brojci od 50-tak hiljada Bošnjak koji žive na Kosovu (najmanje još toliko van njega), oko sedam hiljada učenika u osnovnim i srednjim školama, a kad su studenti u pitanju, njihov optimalan broj u BiH se kreće od 100 - 200.

U ovom pravcu, za nadati se je da će skoro uslijediti i priznanje Kosova od strane države BiH, pa će ta pomoć biti podigrnuta na međudržavni nivo, odnosno diplomatskim i ostalim kanalima i vezama bit će mnogo više olakšana.

Vezano za (moguću) saradnju između Bošnjaka s Kosova i BiH, ovih dana je bila obnovljena ideja koja je već duže vrijeme u opticaju, od strane dvojice naprijed spomenutih bošnjačkih intelektualaca i autora ovih redova o neophodnosti urgentne vizite Bosni i Hercegovini jedne mješovite delegacije Bošnjaka s Kosova, poslije jednog druženja uz doručak koje je priredio biznismen Šaban Murati iz Prizrena.

Uz zdušnu pomoć g. Ćemailja Smailjija, savjetnika u Ministarstvu za lokalnu samoupravu Vlade Kosova, inicijativa je prvo predstavljena g. Džezairu Muratiju, poslaniku Parlamenta Kosova i predsjedniku DSB, a kasnije i g. Sadiku Idriziju, također bošnjačkom poslaniku, i predsjedniku DSV, a na trećem skupu u Prizrenu i g. Numanu Baliću poslaniku i predsjedniku SDA, kao i još nekim predstavnicima NVO sektora, i ljudima iz novih političkih inicijativa...

Ideja je, bez obzira na rasprave i neslaganja (koja su posljedica dugogodišnjih naslaga sačinjenih od sukoba i nerazumijevanja javnih političkih djelatnika s jedne strane i intelektualaca s druge, kao i nekih ljudi i iz NVO sektora) dobila načelnu podršku od svih konsultovanih, uz neke razlike u pristupu i redosljedu tema i pitanja o kojima bi se eventualno trebalo razgovarati u BiH.

Čak je na trećem skupu, usprkos na momente žučnih opaski, kao i uvreda (od strane Balića, koji izgleda ne može a da ne vrijeđa nekog od prisutnih sagovornika, ili odsutnih lica koja se spominju), dogoveren je i sastav delegacije koja će posjetiti Sarajevo i razgovarati o svim pitanjima koja godinama muče Bošnjake na Kosovu, s ciljem da se pokretanjem saradnje razbije led koji je (nepotrebno) stvoren između pripadnika manjinskog dijela nacije i njenog matičnog naroda, a s krajnjim ciljem da se pospješivanjem saradnje - pomogne kvalitetni kolektivni opstanak bošnjačkog naroda na Kosovu.

Ovu inicijativu i traženje pomoći, nikako ne treba tumačiti da Bošnjaci Kosova pomoć traže samo za sebe, već da žele da kažu - da se isto pravilo treba odnositi na sve pripadnike ovog naroda koji žive van BiH, a pošto smo na početku teksta istakli - da se od nekih ljudi može čuti da je institucionalni život ove nacije pravno najbolje regulisan na Kosovu, samim tim je red da se on podigne ne viši nivo, ako ni zbog čega drugog - onda zbog urneka ostalima.

Zijaret Bosni i Hercegovini i animiranje saradnje, nije nikakav luksuz ili hir pojedinaca, već nužna potreba Bošnjaka Kosova, jer, kako reče dr. Raim Bajrami: „Ne možete biti dio jednog organizma, a da se pritom ne koristite srcem i mozgom tog organizma", aludirajući (medicinskim rječnikom) na dosadadašnje zablude nekih bošnjačkih političkih predstavnika s Kosova i njihovo izbjegavanje kontakata s matičnim narodom u BiH, odnosno s njegovim institucijama u Sarajevu, koje je i duhovni i intelektualni centar svih Bošnjaka.

Ostaje da se vidi da li će ovoga puta zajednički interes nadvladati parcijalni, tj. lični, ili pak partijski, ili će se bošnjački politički predstavnici na Kosovu opet „o svom jadu" zabaviti.

Ćerim Bajrami

(www.bosnjaci.net)