Godine nade, kušnje i uspjeha

Druga godina objedinjenja nas podsjeća koliko je bilo opravdano i značajno ujediniti se. Položio je narod, ulema, ustanove - položili su ljudi. Oni koji su potcjenjivani decenijama. Oni koji su plašeni, tučeni, mučeni, ponižavani, danas su, odbijanjem da budu prevareni, položili najveći ispit u svojoj istoriji. 

Nad sumornim sandžačkim nebom, gdje je i proljeće ove godine došlo sa snijegom i ekonomskom krizom, dolaze trenuci koji ulijevaju nadu. Slučajno, neko bi rekao, muslimani su ovdje obilježili dva velika dana. Objedinjenje svih muslimana u državi Srbiji i osnivanje prvog univerziteta. Prisjetimo se kako se sve to dešavalo i šta je sve izazvalo. Šta su bile nade, šta bojazni, a šta rezultati.

Objedinjavanje vjernika, svugdje u svijetu, može biti samo dobro i pozitivno. Za manjinske zajednice se ulaže veliki trud i energija da se ta zajednica očuva, afirmiše i podrži. Prave se razni projekti pomoći i podrške ne bi li se osnažio njihov opstanak, očuvala njihova kultura i ubrzao njihov napredak. Islamska zajednica nije čekala sve te projekte, podršku i podsticaj, nije tražila sredstva za ostvarivanje jedinstva, očuvanje vjere i tradicije. Islamska zajednica je računala na svoj narod, džematlije i one koji to nisu, svjesna kapaciteta i resursa koji posjeduje kroz svoje članove, kao i čežnje onih koji to do tada nisu bili. Dakle, država je i te simboličke uloge pošteđena. Nije se tražilo finansijske niti medijske podrške, nije se molilo za prava, računali su da je dovoljno da su ona zakonom regulisana. Nije se tražila ideja, umjeli su oni to i sami. Nije Islamska zajednica tražila ništa što bi ovu državu koštalo, iritiralo ili uplašilo. Zadovoljni građani znače i stabilnost države. Tražili su samo jedno - da im se ne smeta, da se poštuje zakon. Da se jednako sa drugima tretiraju. Ne mora čak ni jednako sa većinskim narodom, valjda je postalo pravilo da je to nemoguće, već da bar bude jednaka sa drugim manjinskim zajednicama.

Sakupili se muftije, imami, efendije, svi muslimani da se organizuju u jednu zajednicu. Računali oni to će sve lako ići, i zaista je išlo. Na Objediniteljskom Saboru desetine hiljada vjernika odlučili da budu jedno, da stave tačku na višedecenijsko lutanje bez institucionalne zaštite. Bilo je onih sa juga zemlje, ali i onih sa zapada. Nisu krili svoje zadovoljstvo i radost. Bilo je i predstavnika države, i oni su čestitali. Muslimani mislili - iskreno. Sve je izgledalo tako divno u svečanoj atmosferi. Konačno su muslimani, Bošnjaci, Albanci, Romi, Turci i ostali, osjetili da nisu na pogrešnom mjestu u pogrešnoj zemlji. Zaboraviše svi oni teške trenutke i sjećanja koji su im druge poruke slali.
Obilježavaše se tih dana i osnivanje Univerziteta, prvog u Sandžaku. Onoga što bi uzrokom da se još jedan osnuje.

Napraviti univerzitet i za državu je krupan projekat. Potrebno je mnogo pameti, sredstava, ljudi, volje i truda. U početku se nisu bunili, valjda su mislili neće im uspjeti, brzo će propasti, ali kada nekim čudom, njima neznanim, a nama znanim, on uspje - treba to rušiti.

Veselje nas je tih dana možda malo zanijelo, mislili smo svi će se svi radovati. Država što se kroz nas razvija, postaje naprednija, uređenija, bogatija. Vjerske zajednice što imaju, ako ništa, još jednog partnera, sagovornika. Ministarstva što će sada drugi brinuti o zaboravljenim i napuštenim narodima širom ove države. Što će drugi gajiti „kulturu u nestanku" kakva je bila kod Roma Vojvodine i drugih krajeva ove države. Intelektualci što će imati gdje da svoje znanje pretoče. Studenti što neće morati stotine kilometara daleko od svoje kuće da putuju. Siromašni što će im biti lakše djecu da školuju. Mnogo se povoljnosti, nade, lakoće rodilo u ta dva dana.

Previše je bilo lijepo da se moglo zamisliti šta se sprema. Zanemareni su ljudi, službe, planovi, projekti koji postoje ne da bi gradili, već da bi rušili. Da, kao što postoje planovi izgradnje, postoje planovi razgradnje, rušenja i uništavanja. U nekim zemljama se ulaže u prve, a kod nas se, nažalost, ulaže i ove druge.

Dok su akteri ovih događaja sa radošću uživali u novim blagodatima, razmjenjivali utiske i pravili razvojne planove, tamo neko je, danas vidimo, kovao druge planove. Nažalost, tada kao što su i danas sa njima, neki su toga dana, kao, slavili sa nama. Nosili su naše, imamske uniforme. Rušitelji nisu imali strpljenja da ih više kriju, da ih našom odjećom oblače i da ih našim imenom zovu. Krenuli su na Islamsku zajednicu računajući da će je lako srušiti. Dali su im drugo ime, drugu odjeću, druge prostorije, mislili su sve će se brzo okončati.

Naša greška je, možda, bila što smo se prevarili da ova država želi da budemo njeni ravnopravni članovi. Da svaki razvoj u njoj shvati kao svoj razvoj. Što smo potcijenili one koji tuđi uspjeh shvataju kao svoj neuspjeh. Što svoju sreću razumiju samo ako je na nečiju nesreću.

I sada nakon dvije godine Islamska zajednica je preživjela sve ono što su oni kovali. Temelji toga dana su tako iskreno i čvrsto postavljeni da bi se brzo poljuljala stabilnost. Iskrenost vjernika bila je iskonski jaka, nepokolebljiva. Islamska zajednica nije dočekala prvu godišnjicu objedinjenja, a već je stavljena na prvi ispit opstanka.

Očigledno da mnogi nisu svjesni ozbiljnosti onoga što se napravilo, posebno ne oni koji su na to jedinstvo napali. Jedinstvo se teško postiže, ali ga se narod teško i odriče.

Dan jedinstva Islamske zajednice nas podsjeća i upozorava na dvije stvari. Prva je da se stvari na ovom svijetu dešavaju mimo volje ljudi i njihovih planova. Gospodar je taj koji odlučuje ko nastaje, a ko nestaje. U ljudskim rukama nema istinske moći odredbe.

Druga da je naš narod svojim dostojanstvenim držanjem pokazao da ima pravo opstanka.
Druga godina objedinjenja nas podsjeća koliko je bilo opravdano i značajno ujediniti se. Položio je narod, ulema, ustanove - položili su ljudi. Oni koji su potcjenjivani decenijama. Oni koji su plašeni, tučeni, mučeni, ponižavani, danas su, odbijanjem da budu prevareni, položili najveći ispit u svojoj istoriji.

Danas se sjećamo poruka Glavnog muftije u tim teškim trenucima: „Uspjet ćemo, opstat ćemo, zato što je na našoj strani istina i pravda." Nekada je to, možda, izgledalo kao bodrenje u očaju, ali je danas jasno da su to riječi istine, koje su iskreno izgovorene, propraćene umjerenim i mudrim postupcima, dale rezultat. 

Danas naš narod ima još jedan razlog više da bude ponosan. Očuvao je Islamsku zajednicu, vakufe, institucije u najtežim uslovima.

Ostaje nam da čekamo, pripremamo se i jačamo oprezni da nas ponovo ne stave na iskušenja. Spremni da budemo još jači i snažniji u borbi za svoja prava, uporni u očuvanju vjere, tradicije i dostojanstva.

Redakcija

(www.islamskazajednica.org)