Govor mržnje i kako povući crtu između slobode izražavanja i govora mržnje?
«Možda ja griješim,
a možda ste vi u pravu,
ali samo zajedničkim nastojanjem
možemo dosegnuti istinu»
Moglo bi se reći da su sva ili barem sporna pitanja već odgovorena u Deklaraciji o slobodi političke debate (koju je usvojio Komitet ministara 12.2.2004. na 872. sastanku zamjenika ministara). Deklaracija je dokument koji poziva na odgovornost sve zainteresirane za javnu riječ, posebno medije. Deklaracija se odnosi na fizička lica koja su kandidati, ili su izabrani, ili su se povukli iz političkih tijela, imaju političku funkciju na lokalnom, regionalnom, državnom ili međunarodnom nivou ili imaju politički utjecaj... kao i lica koja rade u javnim organima i imaju javne ovlasti na ovim nivoima. Često se u posljednje vrijeme može čuti iz različitih udruženja kako sve osobe koje su odlučile da se bave javnim poslovima trebaju biti svjesne da su izložene kritičkom pogledu javnosti kao i da njihovi životi i ponašanje mogu biti javno komentirani. Uzor demokratskih načela! Ali u ovom uzoru leži i zamka za površno čitanje. Što znači «moći biti javno komentiran»?
Da li poštujući pravo na privatnost koje je zagarantirano upravo ovom Deklaracijom ili tako što se o osobi na koju je kritičko oko ustremljeno spomene sve do čega se može doći, ali u sasvim osobnom kontekstu o osobi o kojoj je riječ? Da li tako što kada nema utemeljenja u argumentima, ima snage u kuloarima i pretresanju više generacija obitelji? Da li tako što će biti korišteni i inkriminirajući izvori informacija? Da li tako što će neko obraćajući se profesionalno govoriti sasvim osobno o onome na koga je kritičko oko upereno? Da li tako što će biti korišten govor mržnje koji je nedvosmisleno definiran u Preporuci br. R (97)20 ističući da «sloboda političke debate ne uključuje slobodu na izražavanje rasističkih mišljenja ili mišljenja koja navode na mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i sve oblike netolerancije». Da li tako što će biti zanemarena Rezolucija (74)26 o pravu na odgovor? Da li tako što će biti zaboravljeno da u članu 10 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda piše: «Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.»?
Dakle, svatko ima pravo na slobodu izražavanja, to jamči spomenuta Konvencija, ali ta sloboda nužno uključuje i odgovornosti. Zamislimo da ne postoje ovi mehanizmi, ili da slučajno budu zaboravljeni, vladao bi rat sviju protiv svih. U svakome trenutku kada netko nekomu zasmeta moglo bi se posegnuti za argumentom sile, uvreda, kvalificiranja, iznošenja sasvim nebitnih privatnih informacija o onome koji smeta, prisjećalo bi se svih bivših, sadašnjih i maštalo o budućim članovima obitelji kako uže tako i šire. Da li onda govorimo o slobodi govora i izražavanja ili zloupotrebi slobode izražavanja?
Kako znati o čemu je riječ? U dodatku Preporuci br. R (97)20 u poglavlju Obim nedvosmisleno je definiran pojam «govor mržnje». Sličnu definiciju nudi i Kodeks o emitovanju radio televizijskog programa u članu 2 Definicije: «Jezik mržnje/ govor koji ima namjeru da ponizi, zastraši ili podstakne na nasilje ili predrasude protiv osoba ili grupa na osnovi njihovog spola, rase, dobi, nacionalnosti, seksualnog opredjeljenja, hendikepa, moralnih i političkih ubjeđenja, socijalnog statusa ili profesije.»
Istina Kodeks za štampu Bosne i Hercegovine ne definira govor mržnje, ali zato eksplicitno definira: na osnovi čega ne smije biti huškanje, diskriminacija, privatnost, osobne optužbe za krivična djela, krivo predstavljanje, na osnovi čega treba biti poštivanje osobenosti, ravnopravnost spolova, tačnost i fer izvještavanje mogućnost odgovora, zaštita svjedoka, zaštita djece i maloljetnika, povjerljivost izvora informacija, interes javnosti, autorska prava. Kodeks upućuje i na jednu iznimno značajnu odgovornost u članu 10 naslovljenom «Osobe optužene za krivična djela» koji kaže: «Novine i periodična izdanja neće nikoga tretirati kao kriminalca prije donošenja sudske presude koja to potvrđuje. Novine i periodična izdanja imaju obavezu ne donositi preuranjene sudove o krivici optužene ličnosti.»
Koliko samo mehanizama stoji na raspolaganju svima koji javno govore, koji se obraćaju recimo u ime medija, a koliko jezika mržnje ima u javnosti. Zašto? Ili bolje pitati kako s obzirom na veliki broj mehanizama koji predupređuju govor mržnje?
Da li je ovakav jezik opravdan ako dolazi u ime obrane pravičnih ideja? Onih koje treba da raskrinkaju nepravdu, korupciju, nacionalizam drugih, kriminal, pogrešno rukovođenje političkim partijama, preljubništvo, licemjerstvo...
Da li treba biti toleriran govor mržnje u borbi protiv nacionalizma u bilo kojem obliku da je izražen, a u ime tobožnje građanske opcije koja ne da prostor za odgovor, stav, komentar, neistomišljeniku ili osobama drugačijih uvjerenja? Da li u sasvim izdijeljenoj BiH (i bez Pruda, i mnogo više nego prudskom idejom podijeljenoj BiH) treba prikazivati drugoga, neistomišljenika, onoga iz drugog Entiteta u takvom svjetlu da je njegova različitost i razina njegovih ideja toliko nepremostiva, da ljude sistematskim pritiscima treba uvjeriti u šta? U ideju da nije moguć nikakav oblik koegzistiranja. Zašto? U odbrani plemenitih ideja o BiH. Ako je sve toliko loše u drugom Entitetu i nema, ili gotovo da i nema (ako zanemarimo potresni primjer iz jedne zabavnog sadržaja emisije na ovdašnjoj televiziji) ničega vrijednog pohvale onda nije li dobro da je sve loše smješteno na jednom mjestu? Barem se neće širiti, ili će mogućnost širenja biti svedena na minimum. Da li je moguće da građani osjećaju poslije brige koja dolazi od građanski okrenutih medija samo strah, strah od svega, od sugrađana, od susjeda, od sudržavljana, od vjerskih poglavara, od onih koji nisu «sa nama».
Osjećaju strah i oni koji se distanciraju od medijske kampanje recimo na sudstvo u BiH. Nije li ovdje nešto suštinski neodrživo? Kako uz pomoć Kodeksa o emitovanju radio televizijskog programa ili Kodeksa za štampu opravdati napade ne samo na jednog suca već na čitavo Udruženje sudaca BiH koji potpisuju obranu časti suda. U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini rušiti neovisno sudstvo znači rušiti temelj državnosti BiH. Čak i kada sa najboljim namjerama, a treba vjerovati da ima novinara koji sa najboljim namjerama izvlače suca iz suda u javnost i sude o njegovim odlukama to čine sa meta instance. Odakle suditi sucu? Iz pozicije Boga? Ne bi trebalo ovom prilikom zaboraviti da se u suđenju za zločin nikada ne pojavljuju niti se mogu pojavljivati sami, kao pojedinci suci. Zločinu sudi sud, a ne sudac osobno. Odgovornost za nepravične presude je odgovornost čitavog suda kao institucije. Sud treba da funkcionira kao jedinstven i nepodijeljen čak i u potpuno podijeljenoj i isprepadanoj BiH. Ukoliko ovo ne stoji poništena je ideja suda kao institucije. Poništen je i član 10 Kodeksa za štampu BiH koji kaže: »Novine i periodična izdanja neće nikoga tretirati kao kriminalca prije donošenja sudske presude koja to potvrđuje.» Doveden je u pitanje i član 10 evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda koji je prethodno naveden. Istina, argumenti nisu uvijek očevidni, ali zato uvijek traže debatu, a oni koji ne vjeruju u ova, osnovna demokratska načela traže kampanju. I možda kao dilema ovim povodom, što se dešava ukoliko sud ne funkcionira kao institucija? Tada se suđenje prepušta novinarima i mnijenju, a konzekvenca toga je linč i vješanje na trgu.
Kako objasniti da je javnosti prenesen tajno snimljeni razgovor jednog vjerskog poglavara sa djevojčicom koja je imala traumatsko seksualno iskustvo s obzirom da «u tretiranju djece i maloljetnika novinari su dužni krajnje obazrivo postupati, poštujući dobre običaje i konvenciju o pravima djeteta, polazeći od interesa djeteta. Novinari su dužni zaštiti identitet djeteta u postupcima u kojima je inače isključena javnost.»
Da li je u interesu djeteta bio objavljeni tajno snimljeni razgovor? Da li je trebao da utječe na odluku suda, utjecao na odluku suda, zaštitio obitelj djevojčice od radoznalog pogleda javnosti, da li je pomogao djevojčičinoj resocijalizaciji, da li je razgovor bio postupak u kojem je u tom trenutku bila uključena javnost ili je pomogao stvaranju desetina viceva lascivnog sadržaja u kojima su glavni likovi djeca i vjerski dužnosnici?
Kako objasniti da vjerski velikodostojnici bivaju izloženi božanskom pogledu novinara, onih koji kritiziraju? I to ne sporadično već sistematski. Kako objasniti da vjernici u većini prihvaćaju političko ponašanje svojih vjerskih lidera, a građani, ateisti, pripadnici drugih vjerskih skupina, ukazuju na njihova pogrešna uvjerenja? Svaki pokušaj mijenjanja te skupine i tog lidera izvana, pretvaraju tu skupinu u ugroženu skupinu koja tek onda ima legitimitet po prirodi stvari da se bori za svoja prava. Sasvim legitimno i prema demokratskim načelima! Ako se vjerski lider čak i miješa u politička pitanja i političku sliku društva (a takvima se pokušavaju opravdano ili neopravdano predstaviti vjerski velikodostojnici) onda se po mjeri reciprociteta u višenacionalnoj i višereligijskoj BiH, mora dati prostor i za kritiku, i za repliku, jednostavno za drugo mišljenje, a sve sa ciljem «tačne i fer informacije». Treba voditi računa da ne bude emitiran, materijal koji svojim sadržajem i tonom «prenosi neposredan i jasan rizik od podsticanja etničke ili vjerske mržnje između zajednica u Bosni i Hercegovini.» Treba voditi računa da «pojedinci ili grupe koje pripadaju bilo kojoj vjeri ne smiju biti na neodgovarajući način tretirani u programu.» (Kodeks o emitiranju radiotelevizijskog programa, član 19)
I konačno, govor mržnje kao osnovno sredstvo manipuliranja ljudima, posebno onima koji nemaju mogućnost prisustvovati, nažalost brojnim okruglim stolovima i tribinama, nikako ne doprinosi uspostavljanju demokratskih načela u javnom životu BiH, nikako ne doprinosi stabilizaciji i uspostavljanju trajnog mira u BiH.
»Dobro uređeno društvo je društvo koje je oblikovano da unaprijedi dobro svojih članova i koje je djelotvorno uređeno javnim shvaćanjem pravde. Stoga je to društvo u kome svako prihvata iste principe pravde i zna da ih drugi prihvaćaju i u kome osnovne društvene ustanove zadovoljavaju ove principe i da se zna da ih zadovoljavaju. Pravda kao nepristranost je uobličena da bude u skladu sa ovom idejom društva.» (Džon Rols)
Osjećaj za pravdu oslobođenu govora mržnja i jednake mogućnosti za sve jesu pitanje opstanka Bosne i Hercegovine.
Sarajevo, 23.3.2009. godine Sanja Vlaisavljević