Godina i po od pokušaja rušenja: Sve je isto, samo njega nema

Sada poslije godinu i po dana od pokušaja rušenja legalnih i legitimnih institucija Islamske zajednice u Srbiji i laicima je jasno da su Adem Zilkić i nekolicina njegovih polupismenih i nepismenih sljedbenika bili (i ostali) samo pioni iza kojih organizaciono stoje službe bezbjednosti, a ideološki pojedini beogradski intelektualni krugovi, današnji nosioci ideje Velike Srbije.

Pošto su se devedesetih godina službe bezbjednosti i nacionalno opijeni akademici preračunali u slučaju Bosne i Sandžaka, ovog puta su riješili da zaigraju na sigurnu kartu nesloge Bošnjaka (koja je u političkom životu više nego evidentna) i da na taj način, kroz haos koji su pokušali da stvore Sulejman Ugljanin i njegov potrčko Adem Zilkić, organizuju napad na Islamsku zajednicu, istu preuzmu, te je tako učine oružjem u borbi protiv sopstvenog naroda. To je bio samo početak nečega što je trebalo da se završi institucionalnim napadom na Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini i smjenjivanjem reisu-l-uleme dr. Mustafe-ef. Cerića, kao najvišeg bošnjačkog autoriteta u svijetu.

Da ovo nisu prazne priče, nagađanja i paranoja, nego činjenice koje izgledaju i zvuče zastrašujuće, ali nažalost ipak činjenice, mogli su se uvjeriti svi oni koji su pročitali "Večernje novosti" od 26.01.2009. godine i kolumnu gospodina Darka Tanaskovića pod naslovom "Politička moć džamije" u kojoj autor teksta optužuje najviši bošnjački autoritet Mustafu-ef. Cerića za, navodnu, politizaciju Islamske zajednice. Ono što smeta gospodinu Tanaskoviću je bilo i zalaganje Reis-efendije za jedinstvenu međunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu u kojoj će se svi ljudi, bez obzira na vjeru i naciju, moći da žive i rade. Gospodin Tanasković zamjera reisu Ceriću i na njegovom velikom međunarodnom ugledu i angažovanju, jer to, po Tanaskoviću, ne ide sa funkcijom reisu-l-uleme.

Interesantno je i da gospodin Tanasković prepoznaje političku angažovanost džamije i vrhovnog poglavara muslimana Bošnjaka reisa Cerića, a da to nije prepoznao u ponašanju i stavovima Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve koji se posljednjih nedjelja intenzivno bavi tumačenjem Ustava sekularne države Srbije i ocjenjuje kao neustavan prijedlog Statuta Autonomne pokrajine Vojvodine, a da i ne pominjemo vojno aganžovanje pojedinih sveštenika u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.

Drugi primjer koji moramo spomenuti je autorski tekst analitičara Slobodana Antonića, pod naslovom "Zukorlićev manevar", objavljen u "Politici" 27.11.2008. godine, u kome se kritikuje inicijativa glavnog muftije Muamer-ef. Zukorlića za internacionalizaciju problema Islamske zajednice i vjerskih sloboda, kao i ispitivanje umiješanosti službi bezbjednosti i službenika Ministarstva vjera u pokušaju rušenja legalinih i legitimnih organa Islamske zajednice u Srbiji.

Gospodin Antonić u svom tekstu, između ostalog, govori i o tome kako pomenuta internacionalizacija može biti još jedna u nizu prepreka Srbiji na putu ka Evropskoj uniji i da se na obespravljenost Bošnjaka u Srbiji žali samo muftija Zukorlić. Sretnu okolnost po Srbiju gospodin Antonić vidi u izjavi Adema Zilkića: "Mi nikada nismo imali veća prava u Srbiji nego danas." Ovaj citat dovoljno govori da je beogradskim vlastodršcima, pored političkog Sejda Bajramovića, trebao i jedan Sejdo sa ahmedijom koji će do besvijesti ponavljati da je Srbija raj na Zemlji u kom Bošjnaci imaju sva prava.

Ova dva primjera dovoljno ilustruju nervozu "beogradskih mudraca" zbog neuspjeha rušenja Islamske zajednice u Srbiji, jer se samo preko rušenja Mešihata i muftije Zukorlića moglo preći na rušenje Rijaseta i reisa Cerića, a onda polako, natenane onu trećinu Bošnjaka, što nisu poklani i protjerani, asimilirati.

Pa zar nam to još prije sto pedeset godina Garašanin nije objasnio?