Konstantni nasrtaji na IZ u Srbiji: Imamo li pravo na šutnju?

Jedna agilna organizacija koja se bavi zaštitom ljudskih prava i sloboda „Helsinški komitet za zaštitu ljudskih prava" iz Beograda, i njen još agilniji član gospodin Branko Živković, redovno prate i izvještavaju zainteresirane o borbi koju vodi Islamska zajednica u Srbiji, na čelu sa muftijom Muamer ef. Zukorlićem, na očuvanju svog digniteta i odbrani od (suptilnih) nasrtaja prije svega državnih struktura, ali i pojedinih medija i institucija u Srbiji.

Gotovo svakog dana g. Branko šalje informacije o posjetama značajnih ličnosti iz međunarodnih organizacija i diplomatskog kora u Beogradu, sjedištu IZ u Novom Pazaru i muftiji Zukorliću... uz povremeno isticanje i gledišta dostojanstvenika svih Bošnjaka reisu-l-uleme Islamske zajednice BiH, dr. Mustafe ef. Cerića, poput onog iz nedavnog intervjua s hadža, na brdu Arafat kod Mekke: ... „Na žalost, srpska politika nije odustala od svoje navike da se miješa u unutarnja pitanja Islamske zajednice... Ponadali smo se da je predsjednik Tadić razumio našu poruku da je pojava Adema Zilkića poniženje ne samo za muslimane Sandžaka već i za sve muslimane na Balkanu. Zanimljivo je da su samo u Srbiji i Grčkoj registrirane dvije islamske zajednice - jedna koju podržava i održava vlast Srbije i vlast Grčke, i druga koju žele muslimani. To je srpsko-grčki izum ljudskih prava i demokracije za muslimane - zavadi pa vladaj."

Ono što se odmah da uočiti u tim izvještajima, nema mnogo ili nema uopšte, stava drugih asocijacija i udruženja koja se bave primarno zaštitom ljudskih, nacionalnih i vjerskih prava i sloboda, iz svih naroda, ali nema također ni gledišta bošnjačkih intelektualaca i vodećih udruženja, poznatih po podizanju svoga glasa kad je u pitanju atak na nečija prava, pa se, s pravom, običnom čovjeku koji prati sva ova zubivanja, nameće pitanje - za sve njih i nas: imamo li pravo na šutnju po ovom važnom pitanju?

Imamo li pravo, naime, da šutimo pred očiglednim konstantnim (suptilnim i otvorenim) atacima koji su na tragu već viđenih scenarija rasturanja nečijeg jedinstva, u ovom slučaju ataka na jedinstvo i uspješan rad jedne vjerske zajednice, koja je pritom od te iste države Srbije po njenom zakonu o vjerskim zajednicama, predviđena kao jedna od „tradicionalnih"?

Treba li podsjećati?

Da li je potrebno podsjećati da su napadi na Islamsku zajednicu krenuli poslije njenog neposrednog konstituisanja na nivou cijele Srbije, u 2007. godini, po demokratskim uzusima vođenog procesa čijim su se završetkom udružili oko Islamske zajednice Sandžaka, kao najveće i najorganizovanije, i Odbori IZ - Medveđe, Preševa i Bujanovca (Preševske doline) i Odbori IZ u Vojvodini, a da poslije više pokušaja - to nije prihvatila samo beogradska Bajrakli džamija na čelu sa imamima iz porodice Jusufspahić.

Treba li, također, podsjećati da je IZ Sandžaka, kako prije toga tako i sada, bila i ostala jedan od legitimnih segmenata i samim tim šerijatsko-pravni nasljednik bivše Islamske zajednice Jugoslavije, po konsenzusu njenih tadašnjih republičkih članica? S druge strane, ona je taj legitimitet i ugled dodatno stekla zahvaljujući (i sudeći) po mnogobrojnim rezultatima postignutim u međuvremenu na polju vjersko-obrazovnog odgoja, graditeljskih aktivnosti na svom povećem području, sve do jednog od historijskih poteza koji je učinjen u Sandžaku, a to je - pokretanje i realizacija ideje Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, gradu s većinskim bošnjačkim stanovništvom, koji do unazad koju deceniju nije imao ni srednju medicinsku školu!

Danas, IU, na čelu sa rektorom dr. Mevludom Dudićem, ima u svom sastavu pet fakulteta i trideset smjerova, a učinjen je i korak više i u vjerskoj edukaciji tako što je pokrenut i Fakultet islamskih studija, pored već uspješne Isa-beg medrese sa par isturenih odjeljenja!

Da li je ovo zasmetalo nekim strukturama u Srbiji, ili je pak zasmetala realizacija jedinstvene organizacije Islamske zajednice, kao potencijalnog partnera državnim i ostalim strukturama u Srbiji, ostaje da prvo mjesto jednom ili drugom mišljenju odrede znatiželjni, ali se čini jako realnom tvrdnja iz rukovodstva IZ u Srbiji da su obadva poteza došla u zoni „crvenog svjetla" dežurnim nacionalističko-šovinističkim i inim dušebrižnicima i „pravoputašima" u Srbiji, odnosno protivnicima svega što vodi naprijed u bošnjačkom narodu i među muslimanima umjerenog pravca na Balkanu.

Da nije tako, ne bi ni onaj „glumac ozbiljnosti" na TV, izvjesni gospodin Naumov, savjetnik u ministarstvu vjera posljednje Koštuničine vlade Srbije, a ranije valjda i ministar, u vrijeme pokušaja udara na IZ u Srbiji od strane „nezadovoljnog" g. Adema Zilkića i njegovih istomišljenika, potpomognutim SDA predstavnicima u vlasti Srbije iz Sandžaka, branio pozicije pučista, a napadao čelnike IZ, muftiju Zukorlića i njegove saradnike. Jedan od „argumenata" za napad mu je bio „što su oni u jedinstvu sa Islamskom zajednicom u BiH, na čijem je čelu reis Cerić, a on redovno traži (čuj, traži!) da se zločini oko Srebrenice i ostali zločini i zločinci po BiH nad Bošnjacima primjerno - kazne! Druga njegova "ključna primjedba" je bila „što se Zukorlić i njegovi miješaju u političke prilike u Sandžaku", jerbo - k'o biva - vjerske zajednice su odovojene od politke ...

Udar - po „sistemu" državnih udara u podsaharskoj Africi

Pa, krenimo dakle - ukratko - redom.
Ne negirajući ni jednog momenta pravo g. Zilkiću i još nekima da budu nezadovoljni, i da traže smjenu muftije Zukorlića, nameće se ipak jedno veoma prosto pitanje: ko je njemu//njima dao pravo i po kom legalnom osnovu da izvode ulični puč na legitimne organe institucije IZ, pritom koristeći vakat najsvetijeg muslimanskog mjeseca - ramazana i odsustvo muftije Zukorlića, koji je tada bio u zijaretu (posjeti) muslimanskom afričkom Magrebu?

Ko je njih, dakle, „navuk'o" na priču da je u Evropi 21. vijeka moguć udar po sistemu državnih udara u podsaharskoj Africi? I, još važnije (za muslimane!) - po kom to fikhskom sistemu uopšte, tj. po kojim (rastegljivim) odredbama šerijatskog prava je to izvedeno? Koga oni, naime, misle da zamajavaju svojim (samododijeljenim) muftijskim i reiskim titulama, sem, možda, povećeg broja neinformisanih i nezainteresovanih građana Srbije, kojima je do tih titula stalo baš koliko do „činova" vašarskih džuvegija po srbijanskim ispičuturskim svjetkovinama u vrijeme jesenji rane?!

S druge strane, može biti da je muftija Zukorlić griješio, a možda i dalje griješi u nekim potezima prema aktuelnim čelnicima bošnjačkih političkih opcija i predstavnika u Parlamentu i vladi Srbije, ali, zar ti njegovi potezi i stavovi nisu izazvani nasrtajima SDA čelnika na IZ, koje je, s druge strane, pokušao da koristi njegov bošnjački politički rival u Sandžaku za svoju političku računicu?

Naime, zar nije krajnje vrijeme da gospoda oko Sulejmana Ugljanina i on lično, pokušaju da shvate da je produbljivanje sukoba i povlačenje poteza koji znače slabljenje jedinstva Islamske zajednice u Sandžaku (odnosno IZ u Srbiji), ništa drugo nego konstantno slabljenje Bošnjaka i njihove ljudske, nacionalne i vjerske afirmacije u Srbiji?!

Zar i pored svega - još nisu shvatili da je IZ odvojena od bošnjačkih političkih opcija, tj. od njihovog direktnog utjecaja, i pored desetogodišnjeg sukoba po ovoj liniji sa IZ Sandžaka? Nije li više anahrono koristiti priču da je SDA BiH početkom agresije na Bosnu navodno utjecala na postavljanje reisa Mustafe ef. Cerića na čelo IZ, iako je taj potez, po mnogima, ipak bio u korist Bošnjaka? Također, iza njega (ako ga je bilo), u ono vrijeme stajao je autoritet jednog Alije Izetbegovića, dok bi poređenje Sulejmana Ugljanina s Alijom i njegovim potezima, i pored sveg poštovanja, bilo jako problematično i za one koji nemaju dobro mišljenje o rahmetli Izetbegoviću.

S druge strane, možda ne treba naglašavati da nema potrebe ni za poređenjem dr. Mustafe Cerića sa Muamerom Zukorlićem, ali ostaje fakat da je njegova čelna pozicija obilježila i uspjehe IZ koji su neosporni na području Sandžaka.

Gdje su u svim ovim potezima - obični vjernici

A kao što smo već kazali, nijednog trenutka ne želimo da osporimo pravo imama (hodža) zapošljenih u IZ da traže i ostvaruju svoja prava, međutim i njima, kao i svima nama vjernicima-muslimanima, nameće se još jedno pitanje koje, uzgred budi rečeno, nije samo problem IZ u Srbiji, već i onima na Kosovu u Makedoniji, a, dobrano, i u BiH. Naime, dokle seže pravo imama da svojim potezima određuju sudbinu muslimana i tokove Islamskih zajednica, odnosno da li samo oni trebaju da odlučuju o tome ko će i koliko biti na čelu neke IZ, ko ima pravo i kada (i koliko) da se (po)buni protiv slabog rada ili loših poteza pojednih čelnika u IZ?

Mišljenja smo da se odgovor na ovo pitanje ne nalazi samo u zakonima i propisima IZ-ca (ili ga treba baš tu tražiti?) i njihovih legaliteta s tim u vezi, već je njegova suština u dodatnom pitanju: da li samo imam, koji je završio medresu na „račun" vjernika muslimana, završio i Fakultet islamskih znanosti uglavnom na račun vakifa (donatora), zapošljen u organima IZ ili u džamiji... ima pravo da mijenja i postavlja čelnike IZ i određuje tokove i puteve razvoja svoje vjerske zajednice, pritom uzimajući često kao glavni razlog - nezadovoljstvo svojim statusom?
A srž svega ovoga jeste - gdje su u svim ovim potezima, odlukama i „odlukama" vjernici, gdje su vakifi (donatori), gdje je muslimanska raja iz džamija i van nje, koja redovno i solidno sadekatu-l-fitrom, kurbanima, zekatom, donacijama, direktnim učešćem u vjerskom životu i klanjanjem u džamijama... održava i „životnim čini" organizam Islamske zajednice?!

Zbog svih ovih pitanja i mišljenja, ali i mnogo čega drugoga, ponavljamo: zašto uglavnom ćute sve napredne organizacije po Bosni i Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori... zašto ćute relevantni pojedinci - poznavaoci prilika, te inteligencija, koji imaju dobranog iskustva u odbrani osnovnih ljudskih ali i kolektivnih prava kako pripadnika većinskog naroda tako i manjina u Srbiji, a povodom grubih ataka na integritet IZ u Srbiji?

Zasebno - zašto bošnjačka inteligencija - pogotovo ona u Sandžaku - uglavnom šuti na provokacije i napade na jednu od svojih ključnih (ako ne i jedinih!) institucija? Misle li da su muftija Zukorlić i ljudi oko njega dovoljno jaki, pa im ne treba pomoć? Ili se pak prešutno slažu da su i muftija i njegovi saradnici samo jedan od faktora bošnjačke podjele u Sandžaku, pa ih zbog toga ostavljaju da se međusobno trve?

Međutim, ako misle ovako, zar ih ne demantuju rezervisanost državnih organa na apele IZ, kao i napadi velikosrpskih institucija, nekih medija i pojedinaca, koji su bili i ostali antibošnjački nastrojeni? Zar im ovo nije dovoljan znak za potrebom da se javnim govorom brani - ne muftija Zukorlić, već pravo Bošnjaka Sandžaka i muslimana među njima da sami sebi biraju vjerske dostojanstvenike, da pripadnici islama sami sebi određuju s kim će, koliko i kako praviti asocijacije šireg vjerskog i svakog drugog povezivanja na Balkanu i van njega, ne kršeći pritom ni demokratske ni međunarodne norme, niti pak relevantne zakone države u kojoj žive?

Da ovo bošnjačko ćutanje možda ne karakteriše nedavna ocjena našeg slobodoumnog mislioca dr. Šefketa Krcića, da od „palanačke svijesti" kakva je u Novom Pazaru i Prizrenu (bošnjački dio) i dobrano u Sarajevu, ne treba ni očekivati ništa drugo već - javnu šutnju, a kahfansko navijanje - danas za jednoga a sutradan za drugoga, zavisno od toga ko je kome prethodnog dana zadao jači udarac!

No, da ipak u Sarajevu nije (u većini) palanačka svijest, potvrđuju i jaki odgovori na napade na reisa Cerića od strane pojedinih medija, ali i viđenijih intelektualaca, poput vodećeg bošnjačkog akademika Muhameda Filipovića u njegovom intervjuu „Dnevnom avazu" uoči nove godine i, također, u istom pravcu - i u nedavnom intervjuu dr. Envera Imamovića, renomiranog bošnjačkog historičara, koji se uglavnom slažu da se i napadi na IZ i napadi na reisa Cerića zapravo podstiču iz jedne te iste kuhinje nacionalističko-šovinističkih srbijanskih krugova.

(www.bosnjaci.net)