Meleuni i sahiruni današnjice

Nije muka što uhljupa imamo napretek, već je muka što je naše najveće neriješeno pitanje (čitaj: problem!) u tome da većina čestitih i, uglavnom, normalnih ljudi, nije u šansi da bilo šta, što je loše i nakaradno, promijeni u našem društvu, jer grupe, medijske naročito, podržane od ljigavih predstavnika vlasti, svakim danom, iz sata u sat, sve više, i sve šire, i sve dublje i sve žešće kontaminiraju naše društvo svojim patološkim lažima i šupljim izmišljotinama.

Na bajramskom druženju, godine hidžretske 1429., jedan bošnjački Diogen mudro izjavi: ,,Na prljave i ljigave vijesti iz medijskog gospodarskog haosa, naš narod umije da doda, a novinari filigranski još toga nakite, pa da vidiš što je haber i ujdurma.''
Nedavno je jedan moj sunarodnik ulovio ribu tešku 20 kg., a potom je požurio da se jednom lokalnom novinaru pohvali za ovaj ‘'trofej''. Kada je ribu izvagao pred novinarom i njegovim digitalnim aparatom, bila je, zbilja, teška 20 kg., a novinar da bi bio novinar koji zna da ‘'nakiti'' slavodobitno ribolovcu obećaje: ,,Sutra ti je u mojoj novini 2 kg od mene!'' I, zbilja, sutradan se u jednoj najtiražnijoj novini u BiH pojavila vijest da je moj sunarodnik ulovio ribu tešku 22 kg. Kitnjasto, nema šta!

Mudrosnica ovog našeg domaćeg Diogena i gesta novinara iz mog užeg topraka je solidna osnova za moje reminiscencije na temu o medijskoj uobrazilji i nerijatkom bezobrazluku.

Psihološka je činjenica da u svakoj sredini i svakom društvu postoje zločesti ljudi koji su, zbog kojekakvih i ratnih i poratnih sindroma, opsjednuti zlim mislima i patološkim željama za uništenje čovjekove osobnosti, kao i ičkijom za njegovo degradiranje do bolne tačke.

Vele da u svakoj branši postoji kodeks ponašanja, ali ga neki javni radnici naše zemlje BiH ni kod svojih roditelja nikada nisu usvojili. Međutim, nije muka što uhljupa imamo na pretek, već je muka što je naše najveće neriješeno pitanje (čitaj: problem!) u tome da većina čestitih i, uglavnom, normalnih ljudi, nije u šansi da bilo šta, što je loše i nakaradno, promijeni u našem društvu, jer grupe, medijske naročito, podržane od ljigavih predstavnika vlasti, svakim danom, iz sata u sat, sve više, i sve šire, i sve dublje i sve žešće kontaminiraju naše društvo svojim patološkim lažima i šupljim izmišljotinama.

Danas je dovoljno da neka budaletina i ekscentrik ushićeno i zadihano utrči u neki medijsku kuću i da kaže da je zlostavljana, da novinari u žaru svoga lešinarenja sve to povjeruju, i da se na taj i takav ljigav haber zaradi lijep honorar, ali i da se tako upropasti karijera a ponekad i cijeli život tihog, krijeposnog i normalnog čovjeka. A mediji ne bi bili mediji da se ne bave i ljudima koji obnašaju manje ili više vjerske dužnosti. Moraju sekularisti pratiti sve, jer to im je miraz iz prošlog vakta i zemana. Valja neke medije, ako se u Boga ne mogu proizvesti, a ono bar u gospođu batinu, mada bi neki pojedinci iz medija željeli da nam budu i dan-danas i Bog (neuzubillah) i batina. Zapravo, neki bi mediji, elektronski ili printani sasvim je svejedno, željeli biti i subjekti objede, i tužitelji i presuditelji. Očito, sve bi da se radi po sistemu: medijski kadija te tuži, medijski kadija ti sudi!

Televizija? A ko je ta - da prostite?! Televizija je car. Da, car, ali ne znam koji. Možda onaj lažni car Šćepan Mali. Uglavnom, elektronski i printani mediji caruju današnjicom. Što god da emitiraju mora da je istina pa makar bila i notorna laž. Očito, fali novinarske etike. Nerijetko slušamo ili čitamo novinarske ogoljene i operutane patke, a novinari su nam, uglavnom, nojevi. I kukavice klete! Nose nam ovih godina kukavičja jaja i nezaobilazno poturaju ih svakom onom ko im ne paše, i to kad god im to prahne, a prahne im svakog trena kao trudnici kiselih krastavica.

Kažem da je televizija car. Itekakav! Printani mediji su carevići. Elektronski i printani mediji su novokomponovana totalitarna monarhija. Država sama za se! Država- žrvanj i žrvanj -država! Baš tako, i nikako drugačije! Ah, što me oni iznova podsjećaju na onu bivšu Komisiju za odnose sa vjerskim zajednicama. Svi se pozivaju na neke odnose i zato su mi nalik na tu šugavu Komisiju. Šugava je iz prostog razloga što je konstantno preko svojih ‘'podobnika'' automatski provjeravala ko piše i u kom pravcu perom zarezuje. I današnji mediji prate šta mi u Islamskoj zajednici činimo i gdje perom zarezujemo. Televizija i Komisija za odnose...., jesu sestre bliznakinje!

Sve istine su u zapećku jer sve vrste medija, uglavnom, samo klade valjaju. Novinari sizifovci ! I baš mi ih žao što kamenje nose dok informaciju bilo kakvu prose, namiču i, zarad debelog honorara, često izmišljaju gnjusne priče. A gdje će im duša?- pitanje je iznad svih pitanja.

Potrefi se da nekada i pogode istinu, ali to već spada u raritet i senzaciju. Očito, mediji vole svoje senzacije, svoje umijeće uvjeravanja da je i laž istina, vole svoje reklame koje same po sebi moraju biti istina. Jer, televizija ne bi bila televizija kada ne bi bila nova religija. Valja joj vjerovati i slušati njene spike i spikere kao nekog od Allahovih pejgambera. Kada lažna novinarska vijest kontaminira milione ljudi, nekim privatnim interesom obojenom porukom i estetiziranjem sumljivog morala kao kakve deplasirane pihtije, moramo se ozbiljno zapitati koliko bi nam hodajućih Sokrata , Evlija Čelebija, Mustafa Bašeskija bilo potrebno za ispravljanje štete nastale emitovanjem samo jedne lažne objavljene vijesti. A objede i lažne vijesti nanose ljudima nesagladive boli.

Kad je to već tako, pitanja je na pretek: kako u današnje vrijeme putovati prema istini? I ko nam to tako oblikuje žurnalističku svijest i ko nam uzgaja medijski establišment? I ko koga bira da bude medijski egzekutor u ovom ranjenom b-h društvu?

Mediji koji počinju upravljati ponašanjima mase, zakovane na minderima u zatvorenim prostorima, svojevrsni su meleuni i sahiruni današnjice. Podsjećaju me na egipatske faraone i njihove sahirune. Zaista! Čine sve što im generalni medijski gazda(faraon) kaže.
A valja nam imati odnose.........(kakve i koje?) sa javnošću, a odnosi odnose naša poznanstva, i naša bratstva i naša prijateljstva. Odnosi ovakvi kakvi jesu između nas, odnose nas u propast. Smišljena strategija, i čak žešća i podlija od one strategije sadržane u Komisiji za odnose sa vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini. Televizija je car. Televizija je lažni car Šćepan Mali, koji uveliko razvaljuje sve vrijednosti ljudskosti i ljudskog poimanja svijeta i života. Ona zna i da dobro informiše, ali i da teroriše ljudsku nutrinu. A može li ljudska nutrina progutati svu tu medijsku nakaradnu i nadobudnu hranu. Ovisiti o televiziji i drugim medijima, znači prepustiti se medijskim aščijama koji ne znaju ili, pak, neće da znaju ništa o reakcijama naših napaćenih tijela pri prihvatanju te i takve medijske hrane. Medijska hapica, uglavnom, nije zdrava (dok nisu sve o čulnostima pokazali javno, o tome smo malo znali kako se to radi), pa dokle da primjenjujemo takve medijske recepte za naš um. Dokle seže taj medijski melanom? I kada će prestati taj i takav mindgym od strane medijskih mozgonja?

Žurnalisti svih medijskih branši, uozbiljite se! Okanite se loše kulture slova, loše kulture slika i govora, jer je ta vaša kultura zavodnička za mase i gladijatorska za sve građane Bosne i Hercegovine. Ne pravite od BiH građansku borilačku arenu u kojoj samo medijski ljigavci na tribinama skandiraju i budalasaju. Okanite se infantilija i prijenosa pokaznih vježbi o svim ljudskim čulnostima! Okanite se svega toga u ime demosa i demokratije! Ako to danas ne uradite u našoj zemlji BiH, onda ste vi najgora odrasla djeca, koja će posegnuti, po ko zna koji put, za pričom o pritisku na slobodu govora i nesmetanog djelovanja.

(www.preporod.com)